Kada je prije nekoliko godina Jordan Peterson objavio niz predavanja naslovljen “Psihološki značaj biblijskih priča: Knjiga Postanka”, dogodilo se nešto što bismo u moderno doba mogli smatrati ravnim čudu: milijuni uglavnom mlađih muškaraca satima su pratili predavanja o starozavjetnoj knjizi nastaloj prije više tisuća godina. Nije riječ samo o tome da je to iznenadilo ljude koji su udaljeni od vjere, nego i one koji su vrlo povezani s njome, jer nerijetko smo baš kroz crkvene kanale (možda zato da bi se prikrilo vlastito nesnalaženje) uvjeravani da se mladi jednostavno “ne zanimaju za vjeru”.

Petersonovo se pak zanimanje za Bibliju time nije završilo, pa je tako prošle godine okupio niz intelektualaca iz različitih područja kako bi s njima razgovarao o Knjizi Izlaska, a razgovori su u cijelosti objavljeni na platformi Daily Wire+. Odnedavno su prve tri epizode serijala dostupne i na YouTube kanalu Jordana Petersona, a svakog ponedjeljka izlazi nova od ukupno 17 epizoda.

Razgovori su zamišljeni kao intelektualna priprema za niz predavanja koja Peterson planira održati (sličan onome o Knjizi Postanka), ali i sami za sebe djeluju kao vrlo kvalitetna cjelina, te se postavlja pitanje potrebe za posebnim predavanjima na temu koja je u ovom okviru već kvalitetno obrađena.

Kako epizode izgledaju možda ćete si najbolje predočiti ako zamislite 17 epizoda HRT-ova Petog dana (s ponešto više sudionika) u trajanju od po dva sata, svih snimljenih na istu temu: Knjiga Izlaska. Da, to je ukupno preko 34 sata rasprave o jednoj biblijskoj knjizi, a ako vam to zvuči previše, ne bojte se. Dinamičnost razgovora osigurava da gledatelj ne osjeća dosadu i zamorenost. To se može objasniti činjenicom da je Peterson na zanimljiv način osmislio pristup temi. Naime, sugovornici koje je pozvao vrlo su različitih pozadina, od sveučilišnih profesora iz područja filozofije i religije (Douglas Hedley, James Orr), do umjetnika (Jonathan Pageau), spisatelja (Os Guinness), psihologa (Jordan Peterson) itd. Oni nisu tekstu polazili od zakučastih pitanja autorstva knjige, nisu dovodili u pitanje njezino božansko nadahnuće, niti se natezali oko povijesne točnosti pojedinih detalja.

Ne, svaki iz svojeg kuta knjizi su prišli kao temeljnom dokumentu za razumijevanje razvoja pojedinca i društva uz apriornu pretpostavku njezina božanskog nadahnuća. Takav stav omogućio je da je gledatelju/slušatelju sav sadržaj relevantan, bilo radi boljeg razumijevanja bitnih elemenata osobnog razvoja, bilo radi razumijevanja razvoja društva i načina na koji stvari u njemu mogu poći po zlu. Ukratko, njihov pristup bismo mogli svesti na onu toliko popularno, a u propovijedima često zanemarenu, krilaticu: “Što ovaj sveti tekst govori meni i društvu u kojem živim danas?” (Točnije rečeno pitanje je “Što on govori svakom čovjeku i svakom društvu u svim vremenima?”).

Okosnica narativa kako su ga izložili sudionici razgovora jest put od tiranije, preko neorganizirane slobode pustinje u kojoj narod žali za “dobrim starim vremenima” do organizirane slobode koja se ostvaruje preko slijeđenja Božjih naputaka. Put je to koji je dobro poznat i našem hrvatskom društvu, ali i koji prolazi svaki pojedinac. Sama sloboda koja se nerijetko predstavlja kao ‘sveti gral’ mjesto je koje je nerijetko gore od tiranije ako nema organizacijskog principa. Zato je ona slavna Božja naredba upućena faraonu “Pusti moj narod” (Let my people go), koja je poslužila kao poklič brojnim borcima za slobodu, okrnjena bez nastavka rečenice koja se uglavnom prešućuje “da mi služi”. Bez služenja Gospodinu kao organizacijskog principa zajednice i pojedinca stvari ne vode dobrome.

Najveći dio razgovora sudionika posvećen je upravo preprekama istinskom služenju Gospodinu koje organizira pojedinca i zajednicu, a izraelski narod utjelovljenje je svega onoga “što može poći po zlu”, kao što su Božje intervencije preko Mojsija rješenja za izlazak iz zla. Pri tome je, kako je istaknuo Jonathan Pageau, uvijek važno imati na umu presudnu ulogu svetoga u zaštiti etičkog. To je na simboličkoj razini u Knjizi Izlaska prikazano tako što je “etičko” Deset Božjih zapovijedi, položeno u središte “svetog”, tj. u Kovčeg saveza. Drugim riječima, kada se ukloni na ono što je “sveto”, etički rasap je odmah iza ugla.

Postoji još jedan razlog, osim ranije spomenute dinamike razgovora, zbog kojeg smatram da je Peterson postupio mudro što nije oko stola skupio samo bibličare ili ljude koji su usko specijalizirani za pojedini aspekt teološkog znanja. Naime, kroz različitu pozadinu sudionika postiglo se to da biblijski tekst pokazuje svoju relevantnost u cijelom nizu područja od kulture i politike, do povijesti, filozofije, sociologije… Time je argument za relevantnost teksta značajno učvršćen jer ako bi se on pokazao istinitim samo u duhovnom smislu, to bi gledatelju bilo samo donekle uvjerljivo, ali ako se biblijski tekst pokaže istinitim u cijelom nizu ljudskih aktivnosti onda je gotovo nemoguće zanijekati njegovo božansko nadahnuće i relevantnost za svako razdoblje.

Iako ovdje nema prostora za podrobnije opisati specifičan doprinos svakog pojedinog sudionika, reći ću kako je zanimljivu dimenziju razgovorima dalo sudjelovanje Denisa Pragera (nekima poznatog po vrlo popularnom YouTube kanalu PragerU), budući da je riječ o religioznom Židovu koji je ukazivao na razlike u shvaćanju Knjige izlaska između Židova i kršćana. Dodatni benefit njegovog sudjelovanja je to što je čitao tekst na hebrejskom jeziku te doveo u pitanje pojedina mjesta u uobičajenim prijevodima. Ovdje ću navesti samo par primjera koji su mi se činili najzanimljivijima, bez namjere da sudim o ispravnosti Pragerovih komentara.

Naime, Prager kaže da Druga zapovijed koja se kod nas na vjeronaucima prevodi s “Ne izusti imena Božjeg uzalud”, u originalu glasi “Ne nosi imena Božjeg uzalud”, te da nije usmjerena na to da ponekad u govoru ne spomenemo Boga, nego na to da će vjernici biti strože suđeni od drugih budući da su oni ti koji “nose” Božje ime. Zanimljiv uvid je dao i kod Božje “prijetnje” onima koji ne drže prvu zapovijed da On “kazni opačinu otaca na djeci, unučadi i praunučadi”. Prager tvrdi da izvorna riječ nije “kazni”, nego “sjeća se”, te da je legitimno tumačiti da će se Bog “sjetiti” ako je pojedinac nije bio odgojen u domu gdje se štuje Boga ili u kojem se griješilo, te da će ga zbog toga suditi blaže, a ne da će se na njemu osvećivati zbog grijeha otaca. Treći Pragerov komentar na prijevod je na to što se obično navodi da je Bog “otvrdnuo” faraonovo srce, dok hebrejski izvornik kaže da ga je “osnažio”. Drugim riječima, faraonu nije oduzeta sloboda pri okorjeloj odluci da ne pusti Izraelce, nego ga je Bog (koji nam nikada ne uzima slobodu) štoviše osnažio da do kraja uspije provesti ono što je slobodno naumio. Iako, kako rekoh, nisam relevantan tumačiti ispravnost ovih komentara, vjerujem da vam daju ideju koliko se zanimljivih minuta može provesti raspravljajući samo o ovih nekoliko riječi.

Kao čovjeku koji poštuje Petersonov rad, moram priznati da su mi sudionici rasprave učinili veliku uslugu i time što su s njime istjerali na čistac stavove kanadskog psihologa koji su mi dosad bili najsporniji, tako što su mu postavili pitanja poput: Smatra li da se razvoj morala treba tumačiti isključivo u službi opstanka vrste?, ili: Dolazimo li do spoznaje temeljnih životnih principa isključivo radom na osobnom razvoju ili nam ih Bog može objaviti? Ako spadate u red ljudi koji su barem donekle upoznati s Petersonovim radom, vjerujem da će vas zanimati kakve je odgovore ponudio na ova i druga pitanja kojima je povremeno bio pritisnut.

No, ono što me je u serijalu najviše iznenadilo jest razina sklada kojima su razgovori vođeni i vrlo lijepog međusobnog nadopunjavanja među sudionicima koje je trajalo kroz svih 35 sati prikazanog materijala. Mislim da smo svi svjesni koliko je teško postići da razgovor koji uključuje sedam do deset sudionika barem na 30 minuta teče harmonično, bez praznih hodova, upadanja u riječ, vrćenja u krug, krivog shvaćanja sugovornika ili povremenih tenzija, te da uz sve to stalno bivamo obogaćeni njegovim sadržajem. Ima nešto ljekovito samo u slušanju kako se ljudi svrhovito i skladno razgovaraju o kojoj god temi da se radilo. Enigmu o ovom iznimnom uspjehu riješio je Stephen Blackwood, predsjednik visokoškolske ustanove Ralston College, koji je u posljednjoj epizodi kazao kako su razgovori bili samo nastavak onoga što je skupina činila dok su se zajednički družili u danima u kojima su epizode nastajale. Može se reći da je snimljeni materijal bio samo isječak uklopljen u šire druženje jedne grupe ljudi kojoj je bilo lijepo zajedno i koji su zajednički nastojali doći do istine.

Ova spoznaja došla mi je kao znakovit zaključak čitavog serijala i važna pouka za naše društvo: Razlog zašto su toliko često naši razgovori (posebice oni internetski) isprazni jest taj što više ne dijelimo život, pa onda kada i dođe do razgovora on ne nastaje kao spontani nastavak proživljenog, nego kao nasilu ugurana zagrada koja kao da se više ne uklapa skladno na svoje mjesto. Koliko god se mi trudili, razgovor se ne da isforsirati, ne možemo ga nabrzinu zamutiti kao instant kavu, on mora doći kao plod dijeljena života. Ako toga ne bude, i dalje će naša nastojanja da se razumijemo biti više nalik glavinjanju Izraelaca kroz pustinju negoli smisleni pothvat, a bez kvalitetnih razgovora ćemo kao pojedinci i kao narod vrlo teško uspjeti pronaći put do obećane zemlje.