Što učiniti kada se ustanovi da majka-trudnica pod srcem nosi bolesno nerođeno dijete, kojemu prijeti prerana smrt ili možda život u trpljenju nakon poroda? Glede ovoga životnog križa ponekih roditelja, trebamo pokrenuti ono najljudskije i najkršćanskije u sebi, jer je riječ o neizrecivoj boli koju stvara ovo saznanje. Uz djetešce se vežu uvijek najljepši osjećaji i planovi onih koji ga s toliko veselja i ljubavi dočekuju. Međutim, biva nažalost i tako da se u trudnoći otkrije kakva bolest, sindrom, te će mnogima biti ponuđeno samo jedno rješenje kao nužno i ispravno: pobačaj. Ja bih ipak, osvjedočen s nebrojenim sličnim iskustvima u preko dvadeset godina rada u mnogim aspektima apostolata „za život“, ponudio sasvim drukčiji odgovor na stvarnost bolesti nerođenog djeteta. Pobačaj sigurno nije rješenje, nije izlaz, nije točka već jedan zarez iza kojeg se otvaraju nove rane.

Prvo, čim doznamo za bolesno djetešce i potresene roditelje, trebamo pasti na koljena i vapiti, moliti, tražiti od Boga pomoć u našoj ljudskoj nemoći. Uputite one koji su vjernici k svećeniku na bolesničko pomazanje i blagoslov nerođenog djeteta. Proslavite svetu misu s tom istom nakanom, za sretan porod živog i zdravog djeteta. Zamolite časne sestre, osobito one u klauzuri, da Gospodinu prikazuju ovu muku i budu tako, duhovno blizu roditeljima kao podrška i ohrabrenje. Mnoge supružnike šaljem u Međugorje, da ondje kod Kraljice mira zadobiju mir svojim srcima – taj Kristov mir je temelj svega ostaloga i put sigurnog iscjeljenja naših rana. Naravno, jasno da se može poći i u bilo koje drugo svetište jer to su mjesta posebne Božje ingerencije u naše ovozemaljske probleme. Kao rodbina ili prijatelji budite sasvim blizu onima koji su se, usred svojeg najslađeg iščekivanja, našli u tako teškoj kušnji. Potičite ih da se uzdaju u Gospodina. Molite za njih ali i s njima, ako ne mogu moliti ponavljajte „Isuse, uzdam se u tebe, Isuse, misli ti, Isuse, vjerujem…“ ili slično. Svatko od nas može blagosloviti nerođenu bebu, zašto ne biste stavili križić na mamin trbuh? Osobito otac obitelji, suprug, ima taj jedan poseban autoritet u Isusovu imenu, kojim može i mora blagoslivljati svoje dijete. Najsrdačnije preporučam molitvu krunice: zar ona ne izgleda pomalo i kao pupčana vrpca?! Zazovi naše svece, ne gledaj samo ljudskim očima na problem, ohrabri se, zazovi one koji su nam braća i sestre u nebu!

Naš veliki i milosrdan Bog čini čuda, osobno sam svjedok tolikih ozdravljenja i tolikih nevjerojatnih zahvata nebeskog Liječnika koji je stvorio svako dijete iz neopisive ljubavi i za ljubav. Ne odustajmo nikada u tom povjerenju i pouzdanju u njega koji sluša, čuje, voli čovjeka.

No, ponekad ne možemo shvatiti Božje putove i nakane, pa se dogodi također da djetešce umre u majci ili umre pri porodu odnosno nedugo nakon poroda. Želim jasno reći: i tako kratak život pa i to raspeće koje je djetešce doživjelo, ima nekog smisla. Taj nam je smisao trenutno zamagljen, ali upravo je vjera ta koja nas u patnji želi ispuniti nadom i utjehom: čak i tako kratak i bolan život imao je svrhu, puninu koje ćemo saznati ipak isključivo u nebu, kad jednom vidimo tu dječicu koju nismo mogli vidjeti ili držati, odgajati ovdje na zemlji. Svi prolazimo i sve prolazi i brzo ćemo stati pred Božje lice. Prerano umrla ili pobačena djeca su već ondje, „pod Marijinim plaštem“ kako je Gospa rekla u jednom ukazanju. Ona mole za nas! Ona nisu zauvijek izgubljena ili tek tako nestala. Slobodno im i mi uputimo svoje molitve!

Problemi se nikako ne rješavaju grijehom. Gdjegod se posegne za metodom neprijatelja naše duše, čovjek gubi, strada. Nerođenom djetešcu se nikako ne smije prekinuti život u majčinoj utrobi, dok god mu kuca srce ono je živo, ono ima pravo živjeti. Abortus je usmrćenje tog života a duh smrti će nastaviti obnavljati bol i muku nakon tog „zahvata“. Dijete je bolesno, ali dijete nije bolest. Dijete je bolesno, ali je živo. Roditelji od Gospodina dobivaju milost i snagu da se mogu brinuti i za bolesno dijete, koliko god ih to koštalo. Ta, i već veća djeca mogu naglo oboljeti, nažalost. Nevjerojatno je koliko je neprijatelj duša uspio uvjeriti ljude u ono sasvim suprotno od svega što nas uči Božja riječ, što nam govori srce, za što se i znanost donedavno zalagala kao neupitno. Stoga nas ne čudi kako sve više organizacija zahtijeva abortus do poroda, usmrćenje čak i živorođene djece, pa čak i neko vrijeme nakon poroda. U nekim se zemljama proslavlja abortus, kao što mi slavimo rođendane. Ogromna medijska mašinerija unisono i neprestano radi na promicanju „civilizacije smrti“ – koja nikako ne može dati dobar plod i koja nema budućnosti i koja je jedna strašna laž od „oca laži“. Kao kršćani moramo biti svjesni da ćemo biti progonjeni sve više i očitije i snažnije ako ostanemo uz Krista koji je Život i koji nam daje Duha Svetoga da branimo život svakog čovjeka bez kompromisa. Ako nismo progonjeni, nismo Kristovi – i tako možemo reći. Ako smo progonjeni, on će nas prepoznati pred Ocem. Hrabro.

Nerođeno djetešce može umrijeti, iz raznoraznih razloga. Tada kršćani mogu i trebaju organizirati pogreb; evo naša udruga ima pet grobnica u nas i redovito to činimo kao djelo milosrđa i kao svjedočanstvo ljubavi prema malenima. Nasuprot abortusu, ovdje imamo dostojanstveni oproštaj uz molitvu i pjesmu, uz svećenika i najbliže. Na tom pogrebu slušamo Božju riječ i dobivamo snagu odozgor, da se možemo dalje nositi s tim bremenom u snazi koja nije od nas već od Stvoritelja. Svaki će psiholog potvrditi da je grob mjesto i ozdravljenja osjećaja i sjećanja, jer je žalovanje dio tog dubokog izlječenja. Grobnice nerođene dječice su pune cvijeća i svijeća i malih uspomena, čak i igračaka, mjesto na koje se možemo vratiti, isplakati, moliti. Njihova su tjelešca vraćena zemlji, ali njihove su besmrtne duše na sasvim drugom mjestu! Čovjek treba u svojoj čovječnosti takav grob pa i stoga da se podsjeti da je ovaj rastanak samo privremen. Ponudi onima koji su u teškoj tuzi zbog smrti nerođenog sina ili kćeri i ovaj oblik kršćanske ljubavi.

Ako se dijete rodi bolesno, pa i s teškim oblicima bolesti, i to je križ kojeg je Gospodin dopustio, u svojoj nepronicljivoj ljudskom umu mudrosti i volji. Njegovanje bolesnog djeteta postaje kršćanima put posvećenja, put spasenja. Ovaj križ je ključ za ključanicu Nebeskog Jeruzalema. Takve obitelji imaju živog Isusa Krista doma, u krevetu u sobi, onoga istog koji je živ u tabernakulu u crkvi. Recite im da nisu sami, da je u toj sobi mnoštvo anđela i svetih. Pokažite im da nisu sami, pomozite im na mnoge načine, pa makar posjetom i malim darom. Ne postoji čovjek/brak/obitelj/zajednica u kojoj je sve idealno i sve po zamišljenom planu za život. Moramo prihvatiti činjenicu da u svijetu i tijelu postoji bol, trpljenje, razočaranje, povrijeđenost, smrt. Niti pobačaj niti eutanazija ne mogu nikako donijeti ono što nam Gospodin može dati čak i u najtežim stvarnostima života: mir, snagu, radost. Kroz patnju otkrivamo i što nosimo u srcu. Da, ta patnja je ponekad užasna, nađemo se odjednom u nekoj zastrašujućoj pustinji, međutim i ta pustinja ima svoje oaze koje ćemo pronaći ako ostanemo vjerni u borbi za dobro, do kraja.

Ja nisam doktor, ali jesam svećenik, svećenik koji se tisuće puta susreo s problematikom pobačaja. Božjom sam milošću odgovorio stotine i stotine roditelja od tog čina. Nemam odgovore na sva pitanja, ali želim biti putokaz koji će pokazivati na onoga koji je jedini pravi odgovor i rješenje svake ljudske nevolje, na Isusa. Znam da on neopisivo ljubi čovjeka pa i onda kad se to tako ne doživljava. Najteže je prihvatiti patnju nevinih, sigurno. Pa i Krist je bio potpuno nevin, a raspeli smo ga i gledali pretvorenog u krvavu ranu, pribijena na križu muke. On je sve to prošao i ušao u Očevu slavu. On je uskrsnuo, grob je prazan, tamu je proniknulo svjetlo, smrt je pobijeđena i otvorena su nam vrata vječnosti u njemu i s njim. Ondje je kraj našeg kratkog zemaljskog puta i početak života bez kraja. Ondje nas čekaju svi mališani koji su otišli prije nas u puninu onoga što ovdje možemo samo u vjeri gledati i tomu se nadati. Naše je ostati nepokolebljivo u ljubavi prema svakom čovjeku, od začeća do prirodne smrti. Ne smijemo se prestrašiti agresije onih koji su ranjeni te ranjavaju druge. Ne smijemo nikada suditi pa ni onda kad nam je nezamislivo što nam se podmeće, prijeti ili čini. Ne gledaj u svijet, gledaj Isusa. Daj ljudima Isusa, možeš to učiniti na toliko mnogo predivnih načina! Ne sablažnjavaj se nad zlom, čini dobro. Vjeruj da moć molitve izrečene u ljubavi može pokrenuti i najtvrđa srca. Ne upuštaj se u puste rasprave ako ne vapiš Bogu i ako nemaš svijesti da on živi u tebi. Te će te rasprave izmoriti i obeshrabriti, malaksat ćeš i potonuti. Idi pred Presveto Otajstvo i njemu sve reci i sve predaj i od njega se nadaj mnogim životnim preokretima i iznenađenjima. Ne gledaj u problemu samo problem, gledaj priliku da se posvetiš, da imaš život vječni, da budeš apostol Uskrsloga.

Na kraju, znaš li koga da je u trpljenju zbog moguće bolesti svojeg nerođenog djetešca, u dvojbama, u strahovima i tjeskobama… molim te, slobodno mu daj moju e-adresu i neka mi se javi. Ja sam i običan čovjek i bijedan grešnik i svećenik koji je sam nebrojeno puta povrijedio onoga koji me pozvao, ali Bog mi je bio silno milosrdan i želim naviještati to milosrđe, svakako i onima koji nose ranu abortusa na duši. Molim usrdno za one koji žele postati roditelji. Ostavljam te s dvije istine u razmišljanju: pobačaj zaista nikada nije rješenje, što god ti svijet govorio i kako god to tumačio i opravdavao: baš u zatamnjenju tvoja vjera može zablistati. Drugo, put križa je jedini put na kojemu ćeš otkriti pravu istinu o Bogu, o sebi, o vremenu u kojem živiš. Ta će te istina toliko zaokupiti i nadahnuti, da ćeš jednom moći čak i zahvaliti za žrtvu koju si podnio, primila. Dopusti da ti makar malo pomognem, koliko znam i koliko me Gospodin podrži milošću, u tvojoj boli: pater.marko@gmail.com

*Ovdje možete preuzeti malu krunicu ‘djece rođene za Nebo’: DJECA ROĐENA ZA NEBO, krunica