Foto: UnsplashUnaprijed svjestan da ću od strane nekih biti svrstan u red ljudi koji ne mare previše zbog “ukidanja“ svetih misa kao i ostalih sakramenata, smatram da je potrebno napisati nekoliko misli o trenutnim podjelama po ovom pitanju jer prijete da nanesu štetu koja bi mogla biti dugoročnija od same pandemije. Štoviše, pandemija kao i svaka druga okolnost u kojoj se nađemo može biti iskorištena na dobro ili na zlo, kao što i Toma Akvinski kaže, Bog dopušta zlo da bi iz njega izvukao veće dobro, no to ne znači da pojedinci ne mogu nanijeti zlo sebi i drugima.

Posljednjih dana mogla su se pročitati različita razmišljanja o tome kakve mjere je mogla poduzeti HBK umjesto potpune obustave slavljenja sakramenata i svetih misa s pukom, i dokle god su bila iznošena s poštovanjem, odgovornošću i spremnošću da se ostane poslušan smatram da služe zdravom pluralizmu koji treba održavati i u vrijeme kada je jedinstvenost u ponašanju jedan od temeljnih uvjeta pobjede nad nevidljivim neprijateljem. No, s priličnom se tugom mora ustvrditi da se pojavio i veliki broj komentara koje je teško nazvati razmišljanjima jer procjenjuju i zaključuju o onome u što samo Bog ima uvid: nakane srdaca.

Već je dovoljno osjetljivo u ovim uvjetima kritizirati bilo koga tko je prinuđen donositi mjere jer nijedna živuća osoba nikada nije bila u okolnostima u kojima se trenutno nalazimo, ali ići korak dalje i tvrditi kako ne samo da znamo što bi bilo bolje nego da znamo i zašto se to najbolje ne čini je preuzetno do te mjere da je vrlo blizu klevete, ako već u pojedinim slučajevima ne ulazi i u tu domenu, osobito kada se radi o tako važnoj stvari kao što je omogućavanje pristupa sakramentima.

Situacija je eskalirala s napadima na biskupa Uzinića nakon njegova intervjua u emisiji “U mreži prvog“ u kojoj je, ukratko, poručio da se u ovom razdoblju pandemije živjeti bez euharistije može, a bez hrane ne može, te da su crkvene odluke bile motivirane ljubavlju prema čovjeku i željom za spašavanjem života. Poslije je biskup, vjerojatno zbog naelektrizirane atmosfere koja se već neko vrijeme stvara, u vrlo lijepo sročenoj poruci pojasnio neke rečenice koje su se nekima činile sporne, ali svatko tko je barem jednom morao govoriti u nastupu uživo zna da postoji razlika između pisanja teksta i govora u mikrofon u kojem se nema vremena paziti na baš svaku riječ tako da nikoga ne uznemire. To je vjerojatno jedan od razloga zašto više crkvenih predstavnika ne vidimo u tako izravnom kontaktu s javnošću, no paradoksalno je da dok tražimo da nam se poglavari više obraćaju u slobodnom govoru, a ne preko službenih priopćenja, istodobno pokazujemo da ćemo maliciozno pristupiti svakoj izgovorenoj rečenici.

Žalosno je i što se upravo na Facebook profilu dubrovačkog biskupa skupio popriličan broj ljudi koji su na oštar način poručili kako se “ne čini sve što se može”, kada je očito da Uzinić na sve dopuštene načine putem zajedničkih molitvi, videoprijenosa i poruka pokušava biti blizak puku. Potreba da se u prvi red stavlja propitkivanje dobre volje čovjeka kojega se uza sve navedeno osobno ne poznaje potiče sumnju koja se ničime ne može potkrijepiti i sije razdor koji se ne može opravdati. Uostalom, otkud ijedan vjernik može i pomisliti kako bi njemu moglo biti više stalo do redovitog načina slavljenja sakramenata i svetih misa, negoli je to svećenicima ili biskupima.

Više sam puta čuo da ljudi koji se javno na komentarima laćaju teških riječi prema biskupima pozivaju na situaciju iz Pavlove Poslanice Galaćanima u kojoj Pavao kaže da se u lice usprotivio Petru zbog njegova ponašanja prema obraćenicima s poganstva (Gal 2,11), no jasno je da taj Pavlov čin nema nikakve veze s onime što ovih dana čitamo iz barem triju razloga: 1) Pavao je osobno dobro poznavao Petra, 2) Pavao mu se usprotivio “u lice”, a ne preko Facebook komentara, 3) Vrlo je vjerojatno da je Pavao to učinio nasamo poštujući Kristov nalog, a ne javno ga blateći.

U svemu ovome osobito žalosti što oni koji su spremni na svoju ruku “prosuđivati srca i bubrege” to čine u ime želje za blagovanjem Onoga koji je rekao: “Ako, dakle, prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.” Mi znamo da je naš žrtvenik crkveni oltar, a da se kao dar prinosi sam Krist, pa željeti doći do oltara izazivajući sukobe i podjele među braćom i ocima izgleda kao očiti paradoks.

Osim toga, kao vjernici znamo i za Kristove riječi “Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće meni učiniste”; Krist se poistovjećuje sa svakim od nas pa tako i s onima prema kojima se ovih dana često ide “na nož”. Smijemo li mirne duše udarati po Kristu u drugome u ime želje za njegovim blagovanjem? Zasigurno ne. Čini li se to proteklih dana? Da, u neumjerenim količinama i to uz slanje poruke da je takav pristup autentični znak čežnje za Kristom.

Istina, vrijedi primijetiti da bez kulta Crkva upada u opasnost da se svede na dobrotvornu ustanovu, ali istina je i da Crkva, u kojoj smo nemilosrdni u svojim tumačenjima onoga što i zašto drugi čine (opravdavajući se kultom), upada u barem jednaku opasnost gubljenja svoje autentičnosti. Nisam teolog, ali ako bi me netko pitao da na temelju tridesetak godina vjerničkog iskustva dam jedan razlog zašto sam kršćanin, rekao bih da sam kršćanin zato što je u temelju kršćanstva milosrdna Božja ljubav. Bez imanja na umu tog aspekta, lišavamo kršćanstvo bitne razlikovne karakteristike u odnosu na neke druge kultove i religije, a ustručavanjem od njega samo zato što se ponekad zloupotrebljava, potpisali bismo vlastitu kapitulaciju.

Nastojanje da budemo u jedinstvu, pogotovo u krizna vremena, uvijek mi se činilo kao dobro mjerilo istinske brige za Crkvu, a to je već naznačeno i u dobro poznatom starozavjetnom tekstu o kralju Salomonu koji je trebao presuditi između dviju majki koje su se sporile oko pitanja čije je dijete koje su mu donijele. Salomon je lukavo predložio da dijete bude prerezano na pola, pa da se svakoj majci dadne polovica, nakon čega je prava majka popustila, te tako kraljevom odlukom zadobila dijete jer je pokazala da joj je stalo do toga da dijete ostane “u jednom komadu”. Pa čak da je netko meni nepoznatim putevima došao do uvjerenja da se može činiti više, a ne čini, nije li u krizi prva stvar koja nam treba biti na pameti – ne davati povoda sukobima koji će u vremenu u kojem smo odvojeni jedni od drugih puno brže eskalirati nego inače i koje nećemo ništa lakše zaustaviti nego pandemiju.

Na kraju, treba istaknuti i da istinska briga za očuvanjem jedinstva kroz poslušnost treba biti osjetljiva, a ne u gunđanju koje pastirima odašilje poruku – “Bit ćemo poslušni, ali ništa ne garantiramo”, ili “Slušat ćemo što nam se kaže, ali znamo mi vas i znajte da nismo naivni”. Nitko razborit ne želi takvu poslušnost i nitko takvo ponašanje ne bi smatrao nastojanjima prema jedinstvu. Naprotiv, ono na što smo pozvani u ovim danima savršeno je opisao sveti Pavao kada je u Poslanici Rimljanima zapisao: “Ljubav nehinjena! Zazirite oda zla, prianjajte uz dobro! Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! Pretječite jedni druge poštovanjem! U revnosti budite hitri, u duhu gorljivi, Gospodinu služite! U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani!”

Pandemija će zasigurno proći, ali ako sada jedni prema drugima posijemo nepovjerenje, pitanje je kako ćemo nakon nje nastaviti živjeti kao Crkva. Zato neka svatko dobro promisli prije nego što počne prosuđivati dobru volju crkvenih poglavara o tako osjetljivim pitanjima kao što je pristup sakramentima i neka ne misli da virtualni komentari ne mogu imati vrlo realne posljedice.

Ivo Džeba | Bitno.net