– Poraz ljudskosti naslov je Vaše knjige i svojevrsna definicija rata. Rat, odnosno ratni napad jest, možemo reći, konkretna i rušilačka deklaracija implicitnog stava napadača da onaj kojega on napada nije Božje dijete. To je kao da napadač napadnutomu niječe ljudskost, kao da kaže da on nema tu karakteristiku, da nema tu dijeljenu ljudskost.

Ako promatramo način na koji se čovjek ponaša prema sebi samome (tj. prema sebi sličnome), jasno je da nije prvi put da čovjek niječe tu ljudskost drugomu. Dovoljno je prisjetiti se strahota trgovine „crnim robljem“, tj. otimanje Afrikanaca iz njihovih domova od kolonizatora u ropstvo; ne zaboravimo dramu holokausta, i u novije vrijeme sjetimo se Domovinskog rata. A sada treba samo promatrati prizor onih koji bježe iz Ukrajine ili drugih mjesta zahvaćenih ratom. Samo promatranje takvih prizora ili povijesnih događaja pomaže zaključiti da je uvijek bilo onih koji su sebe smatrali „ljudskijima“ od drugih, do mjere oduzimanja prava na življenje te ljudskosti. Iz  kršćanske se perspektive može reći da ima onih koji su stvoreni na sliku Božju, ali niječu tu činjenicu drugima. Ne zato što su ti drugi zli, nego zato što jedni sebe smatraju zaslužnim za ovo ili za ono, pa imaju pravo istrijebiti druge kako bi uživali to zamišljeno pravo. To je poraz ljudskosti, a ne znak napretka, i još manje sredstvo za uspostavu mira.

– Naravno, teško je ukratko reći što crkveni nauk govori o ratu. Crkva, međutim, ratu uvijek suprotstavlja mir i poziv na mir. Najviše Vas je zaintrigiralo nuklearno odvraćanje. O čemu je riječ?

U osamdesetim godinama i dalje je tinjala mogućnost rata među narodima zbog hladnog rata. To je vrijeme kada je trebalo donijeti odluku o ispravnosti posjedovanja atomskog, tj. nuklearnog oružja. Naime, ratne strahote vezane uz Drugi svjetski rat jasno pokazuju da rat nikada nije najbolji put za rješavanje konflikata. Mnoge su države bile tada u dilemi je li posjedovanje takvog oružja moralno opravdano. Znakovito mi je bilo primijetiti kako je papa Ivan Pavao II. dopustio uvjetno, ali ne i učinkovito posjedovanje takvog oružja sa svrhom odvraćanja mogućeg agresora. Drugim riječima, države mogu posjedovati takvo oružje, ali ne smiju se njime koristiti u aktivnom i napadačkom smislu. Oružje služi samo kao sredstvo za zastrašivanje potencijalnog agresora. Na taj način oružje postaje sredstvo za uspostavu mira. Jasno je da je bila riječ o „napetom“ miru. Poslije će isti papa jasno dati na znanje da je prošlo vrijeme takvog posjedovanja. Danas papa Franjo intenzivno radi na potpunom razoružanju naroda. Nuklearno je odvraćanje dakle u određenom trenutku imalo svoje opravdanje, ali danas je jednostavno odbačeno. Međutim, valja skrenuti pozornost na činjenicu da je nuklearno odvraćanje ostvarivo ako je rječ o zemljama demokratskog sustava u kojima ne može samo jedna osoba odlučiti o tome kada treba napadati. Ako se radi o autokratskoj zemlji, onda je opasnost od uništenja još veća. U svakom slučaju, unatoč raznim prijetnjama, teorija nuklearnog odvraćanja danas potpuno neprihvatljiva ako želimo zaštititi darovanu ljudskost i cijeli stvoren svijet.

Odilon Singbo

Foto: Kana

– Na jednom mjestu u knjizi kažete: „Povijest čovječanstva započinje s agresijom, zločinom Kajina protiv Abela. A za Novi zavjet spasenjski se događaj ostvario u ubojstvu Isusa Krista kao da se sudbina svijeta rješava uglavnom ubojstvima. Je li nasilje motor ljudske povijesti, temeljni povijesni element koji određuje odnose?“ Koji je odgovor?

Mnogi su autori promišljali o tom paradoksu ljudske povijesti i naravi. Nažalost, ne možemo se oteti dojmu da je čovjek sklon nasilju i uništavanju. No, reći da je nasilje motor ljudske povijesti ipak je malo pretjerano, jer bi to značilo da nam je pozornost samo na onome lošemu. To su retorička pitanja koja nam zapravo pomažu ne pretvoriti nasilje u način razmišljanja i življenja, a događaj Isusa Krista trajna nam je opomena i posjednik. Naime, on je slika savršenog čovjeka. Zahvaljujući Isusu Kristu biti istinski čovjek znači biti otvoren za dobro, za ljubav, za mir itd. Unatoč dojmu da je nasilje sveprisutno i transpovijesno, dobro je ipak motor povijesti. Inače bismo već davno doživjeli kraj ljudske povijesti i vrste. Zlo je uvijek glasno i vidljivije nego dobro, ali unatoč „sramežljivosti“ dobra, ono je uvijek pobjednik.

– U knjizi navodite pregled crkvenog nauka i neke intervencije crkvenog učiteljstva i konkretnih papa tijekom prošloga stoljeća pa do danas.
Koje su još konkretne akcije koje bi Crkva trebala poduzeti kako bi podignula svijest o opasnostima od nuklearnog oružja među vjernicima i širom društva?

Crkva nije politička organizacija u svjetovnom smislu, premda može imati neke „političke“ uloge ako te uloge pridonose društvenom miru. Mnogo toga već čini. Rekao bih samo da ne smije prestati i dalje širiti evanđeosku poruku mira, biti na strani nevinih i progonjenih. No ovdje valja upozoriti na to da Crkvu čine upravo svi vjernici, ne samo hijerarhijska struktura Crkve. Ako u srcima vjernika nema otvorenosti za mir, nema istinskog življenja blaženstava, onda ćemo teško doći do razoružanja duša, zajednica i cijelog čovječanstva. Kada bi svaki čovjek neovisno o vjerskoj pripadnosti osluškivao onaj temeljni i unutarnji zov mira, onda bismo zajedničkim snagama uspjeli odbaciti nuklearno oružje iz naše povijesti. Premda mi se čini se da se sve više udaljujemo od tog ideala, ujedno vjerujem da će Kristova poruka ljubavi biti pobjednica.

Ostatak intervjua pročitajte u cijelosti u novom broju Kane.