Prije par dana odjeknula je vijest kako je proizvođač lutaka Mattel, najpoznatiji po proizvodnji lutaka Barbie, osmislio rodno neutralne lutke koje će omogućiti djeci da “stvaraju svoje likove iznova i iznova”, kako stoji na njihovoj službenoj stranici.

Riječ je o lutkama koje nisu ‘unaprijed određene’ ni kao djevojčice ni kao dječaci, nego im dijete samo dodavanjem odjeće, perike, modnih dodataka određuje spol, s time da je moguća i ‘fluidnost’, pa onoj lutki kojoj ste danas dodijeliti muški spol već sutra možete dodijeliti ženski i obratno. Cijela linija nosi zanimljiv naziv “Creatable World” (Svijet koji se može stvarati), čime se djeci šalje poruka kako nema zadanosti, nego sve možemo presložiti prema svojim željama.

Iako svi imamo već dovoljno iskustva da iz daljine vidimo o kakvoj se agendi ovdje radi, proizvođač (iznenađenje!) tvrdi kako su lutke osmišljene kako bismo se “riješili etiketa” i stvarali inkluzivniji svijet.

Zanimljivo je da na to rješavanje etiketa poziva upravo Mattel, tvorac Barbie i Kena, utjelovljenja stereotipnog poimanja žene kao savršene plavuše idealnih proporcija koja živi u ružičastom dvorcu i jaše bijeloga konja i njezina visokog, nabildanog plavog princa koji kao da je rađen po modelu savršenog arijevca. Stoga predlažem Mattelu da ako im je uistinu stalo do borbe protiv etiketiranja povuku iz prodaje Barbie i Kena jer ovako djeluju prilično neuvjerljivo. No, nekako sumnjam da će me poslušati.

Da već sto puta ponovljena priča oko proguravanja određene agende bude zaokružena, trebalo je naći i neku djecu koja se, navodno, ni s čim drugim nisu mogla igrati, pa nove lutke dolaze upravo kako bi njima olakšala život: “Bilo je par rodno-kreativne (?) djece koja su nam rekla da strahuju od Božića zato što znaju da što god da će dobiti pod božićnim drvcem nije napravljeno za njih”, ispričala je Timeu Monica Dreger, zadužena za praćenje potrošača u Mattelu. “Ovo je prva lutka koju mogu pronaći pod drvcem i vidjeti da je za njih jer je za svakoga”, dodaje Dreger.

Ovakav obrazac argumentacije najčešće se upotrebljava kod promoviranja pobačaja ili nekog drugog zla. Ideja je naći neke nesretne osobe koje su bile žrtve silovanja, gurnuti ih u prvi plan, pa iako čine manje od 0,1% od ukupnog broja osoba koje počinjanju pobačaj, iskoristiti njihovu tragediju za agendu. Jednako tako je zgodno iskoristiti djecu koja možebitno imaju problema s prihvaćanjem svojeg identiteta kako bi ih se istaknulo kao “živi štit” od napada na agendu koja želi zahvatiti puno šire.

Nažalost, prilično je izgledno da će u pogledu upravo takve djece tržište za Mattelov novi proizvod rasti. U Ujedinjenom Kraljevstvu broj djece koja traže ‘promjenu spola’ u proteklih nekoliko godina porastao je nekoliko puta, a znatna povećanja bilježi i SAD. Okružena agresivnom kulturom i roditeljima koji se ili ne znaju s njome nositi ili su i sami zahvaćeni njome, djeca se u svom formativnom razdoblju vrlo lako povedu za onime što se promiče, a nema sumnje da će i nove lutke biti korak u tome smjeru.

U ovom kontekstu je vrlo zanimljivo poslušati riječi predsjednika Mattela, Richarda Dicksona, koji na pitanje o novim igračkama za djecu kaže: “Mi se ne bavimo politikom i poštujemo odluke koje roditelji donose u pogledu odgoja svoje djece. Naš je zadatak poticati maštu. Naše igračke su u konačnici platna za razgovor o kulturi, ali to je vaš razgovor, ne naš; vaša mišljenja, ne naša.”

Pročitavši njegov komentar, odmah padaju na pamet Kristove riječi: “Sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti”. Predsjednik Mattela je svjestan da je za pridobivanje djece na svoju stranu ključno poticanje mašte, te da se prava bitka za duše (i novčanike) prije svega vodi na području stvaranja kulture, a ne politike. Pri tome je sasvim jasno kako se stvaranjem ‘rodno neutralnih’ lutaka ne daje prazno platno za “razgovor o kulturi” kako bi Dickson htio da vjerujemo, već jedna prilično dovršena slika pogleda na kulturu i ono što čovjek jest.

Zanimljivo je da je, poput Dicksona, roditelje u razgovoru za Time spomenula i Dreger, ali ne kao one “koji donose odluke u pogledu djece”, nego one koje treba dovesti do određenih odluka pa je u tom smislu vjerojatno bila i nešto iskrenija od njega: “Ako bi svi roditelji koji vide našle lutke rekli: ‘To je ono što smo čekali’, ne bismo radili svoj posao”, rekla je. “To bi značilo da smo već trebali biti na tržištu. Tako da smo možda malo iza onoga gdje su djeca, i ispred onoga gdje su roditelji, i to je točno gdje trebamo biti.”

Prema samoj formulaciji da su oni u Mattelu “ispred onoga gdje su roditelj”, Dreger potvrđuje ideju da oni znaju bolje od roditelja, odnosno da bi onaj tko je iza trebao slijediti onoga koji je ispred. Daleko su od nas vremena kad se smatralo da su roditelji ti koji bi trebali usmjeravati djecu. Mattel nam poručuje da su djeca (koja su, dakako, najpodložnija agendama koje im se podvaljuju), tobožnji predvodnici, oni ih u Mattelu, navodno, slijede, a roditelji trebaju hvatati taj vlak.

Iako u ovoj priči oko novih barbika možda nismo saznali ništa novo o smjeru prema kojemu se stvari u pogledu rodne ideologije kreću, ipak je slučaj vrijedan praćenja, i to ne samo zbog činjenice da je Mattel jedan od najvećih svjetskih proizvođača igračaka, nego i zbog toga što se svakim novim sličnim slučajem ideje komuniciraju otvorenije, što je pokazatelj kako su pobornici rodne ideologije već prilično sigurni da im ‘žaba’ koja predstavlja zapadno društvo neće iskočiti iz lonca koliko god da povećali temperaturu, a to znači da je već prilično dobro skuhana.

Ivo Džeba | Bitno.net