Bog mi je u životu mnogo puta uslišao molitve, ali nikada uslišanje nije stiglo tako brzo kao jednog dana kada sam vidio stariju gospođu kako se u kolicima uz poteškoće gura kraj tržnice na Savici. Kao pravi pobožan vjernik u sebi sam izrekao kratku molitvu da joj Bog pomogne i čim sam je dovršio Bog me poslušao. Naime, gospođa me zamolila da joj pomognem prijeći preko ceste. “Tko bi se toga sjetio?”, pomislih u sebi.

Sad kad sam već bio dovoljno “dobar” žena me zamolila da odemo u mesnicu i kupimo još par stvari na tržnici. Kad je s tim bilo gotovo rekoh (ili je to ona rekla ne sjećam se više) da bih ju mogao odvesti doma jer živjela je u susjednom Folnegovićevom naselju do kojeg bi joj njezinim tempom jamačno trebalo pola sata poštenog guranja. Između Folnegovićevog naselja i Savice nema zebre nego se mora proći pothodnikom preko 20-ak stepenica, ali gospođa je odbila tu opciju i rekla da bi radije da pretrčimo šest traka Avenije Marina Držića, što je i posve logično jer nijedna razborita osoba u kolcima mene ne bi trebala pustiti da je spuštam i penjem po tim stepenicama.

I dok sam poduzimao taj stanoviti rizik jer nisam znao hoću li dovoljno brzo s njom uspjeti prijeći sve trake prije nego navale auta, sjećam se da mi je glavna misao u glavi bila da sam to subotnje  poslijepodne planirao posvetiti opuštajući se uz računalne igre što je sada propalo i smatrao sam to ozbiljnom žrtvom.

No, prava “žrtva” je bila ulazak u njezin dom što je iziskivalo suzdržavanje da iz sebe ne izbacim sve što sam taj dan pojeo. Ne znam razmišlja li tko (ja sigurno nisam) u kakvom stan(j)u živi jedna osoba koja ne može hodati, a mora se u poznim godinama brinuti sama za sebe. Nered, prljavštinu pa i kukce oko sebe čovjek još nekako prihvati, ali smrad koji se širi u ljetnim mjesecima tjera do granica izdržljivosti. Gospođu koja se zvala Marija posjetio sam još nekoliko puta i više nisam mogao. Nije riječ o tome da čovjek kaže “Više neću nikada tamo kročiti”, nego jednostavno unedogled odgađa odlazak jer zna s čime će se suočiti. Prođe tako neko vrijeme polako zaboraviš na osobu i nastaviš dalje. “Pa i nisam tako loš”, pomisliš, “ja sam nekoliko puta posjetio tu ženu kojoj se ni rodbina ne navraća, što biste vi od mene htjeli?”.

Prošlo je od tog događaja oko 13 godina, bio sam uvjeren da je gospođa Marija davno umrla. Zapravo, pravo pitanje je bilo kako je uopće toliko ostala na životu. Ne mogu reći da sam o njoj razmišljao, sve dok danas na svom Facebooku nisam ugledao status Mateja Lovrića i fotografiju njega s njom. Odmah sam ju prepoznao na slici, prepoznao sam opis mjesta kojeg je Matej naveo, kao i opis njenih mrzovoljnih susjeda koji su vjerojatno jedva čekali da umre. Imao sam s njima samo jedan susret. Marija je pripremala neku ribu, hrana je ostala na štednjaku nekoliko dana tijekom srpnja u kući u kojoj je ionako smrad bio snažan. Ne znam kako sam se nisam ispovraćao na licu mjesta, ali sam smogao snage da ostatke hrane odem baciti u obližnji kontejner. U tome su me spriječili susjedi koji su rekli da ne žele da im tu kraj kuće smrdi. Jesu li se ti ljudi ikada pitali kako je smrdjelo u njenom stanu? Vjerojatno ne, pa ni ja se baš ne pitam za svoje susjede. No mrzovoljnost s kojom su me otjerali govorila mi je da nisu samo indiferentni nego da im smeta imati takvu osobu u kući kraj njih. Možda im je i ranije smetao smrad, možda ih je opterećivalo što ne priskaču u pomoć, možda nešto treće.

U svakom slučaju, koliko god je Matej točno i precizno opisao i smrad, i susjede, i mrak, i prljavštinu, i kukce mjesta u kojem je Marija živjela, učinio je to u formi poezije dodavši sve blagoslove koje je po svojem druženju s njom primio. Da vam iskreno kažem, tko je tamo našao bilo kakav oblik poezije taj to mogao samo direktnom Božjom intervencijom i uz mnogo duhovnog rasta. Ići tamo mjesecima, pa i godinama, kako je Matej činio, djelo je junaštva. Ja sam otišao nekoliko puta i da me netko pita da navedem razloge zašto bih trebao na nebo vjerojatno bih si to pripisao kao jedan od najboljih. Ne kažem ovo da bih hvalio Mateja, niti mu moje pohvale treba, nego da vas upozorim da ako ne doživite ništa poetično na sličnim mjestima nego isključivo suhoparnu borbu protiv nagona ne mislite da vas Bog ne poziva da pomognete nego da je do dohvaćanja bilo kakve poetičnosti tamo iznimno teško doći. Možda se ja nisam dovoljno dobro odazvao na taj Božji poziv pa je poslao Mateja. Posve moguće, ali to ne možemo znati. Ono što znam jest da često maštamo o tome kako smo dobri vjernici jer nas je dotaknula neka duhovna misao, pjesma, ili smo si to sami utuvili u glavu. Mislimo da se do svetosti dolazi tako da se pustimo “nizvodno”. Ne želim reći da takvi trenuci kad nam se svetost čini lakom nisu potrebni, ali valja podsjetiti i na to da je Krist rekao “kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe”. Na tu me je biblijsku misao vrlo konkretno i snažno podsjetila fotografija i status koje je Matej danas objavio.