Matej Lovrić: Moja kuma Marija

Prije nekoliko godina, za vrijeme krštenja našeg prvog djeteta,
iznenadio sam se kada sam je ugledao na vratima crkve.

Nosila je čistu bijelu bluzu.

Nikada ju nisam vidio u nečemu tako lijepom.
Nikada ju nisam vidio tako raspoloženu.

„Obuči ću se opet ovako lijepo kada budemo krizmali tvog sina.“

U mom životu nikada mi nitko nije približio sakramente, kao što je to učinila ona.
Ona i Krist kojega sam susreo dok smo bili prijatelji.

Koliko sam ju puta znao susresti na livadi, mokru do kože.
Uvijek je bila nasmijana i znala mi je reći:
„Slavonac, idemo proslaviti u moju baraku.
Krstila sam se ponovno.“

Jednom sam joj odgovorio:
„Marija, ti imaš samo krštenje?
Kada ćemo proslaviti tvoju krizmu?“

– „O, Duh me Sveti priprema svaki dan.
Kad budem spremna, izlit će na me svoje ulje i vatreni oganj.“
.
.
Mjesecima smo zajedno slavili njezina krštenja.
Iznova.
I iznova.
Slavili smo i pripremali se za jedan novi sakrament.

Sakrament u kojem me Gospodin želio kao „kuma.“
Sakrament u koji me pozvao.
I pozivao toliko mjeseci..

Onda kada su mi mnogi govorili da ću stradati.
Onda kada sam ulazio u njezinu mračnu kolibu.
I svaki put osjećao onaj smrad.
Onda kada su me u njoj napala dva mladića koje sam zatekao u krađi.
Onda kada sam gledao mrtve životinje i kukce oko nas na podu.
Prljavštinu i uništene zidove.
Onda kada sam prvi puta ugledao njezine deformirane noge.
Onda kada sam rekao da je Majka Terezija moga života.
Onda kada su me na putu do njezine male barake vrijeđali i psovali susjedi.
Onda kada njihova mržnja nije bila svojstvena jednom čovjeku.

Onda kada se prelila do kraja…
.
.
– „O, Duh me Sveti priprema svaki dan.
Kad budem spremna, izlit će na me svoje ulje i vatreni oganj.“
.
.
Onda kada su joj prespojili cijevi na susjedovu radionicu s druge strane zida.
Onda kada sam otvorio njezinu tuš kabinu,
a iz nje je poteklo ulje.

Onda je bila spremna.

Onda za Božić.
Onda kada jedinu noć nisam mogao biti s njom.
A nju i njezina invalidska kolica zahvalila je vatra iz peći.
I progutala potpuno.
.
.
.
Mjesecima smo zajedno slavili njezina krštenja.
Iznova.
I iznova.
Slavili smo i pripremali se za jedan novi sakrament.

Slavili smo, ne znajući da se pripremamo za onaj kojega ću primiti ja.

Tamo, na Marijinu sprovodu, obukao sam bijelu košulju.

Cijelo jutro padala je kiša.
Padala je, a onda je odjednom granulo sunce.

Tada sam ju, kao i onoga dana, „ugledao“ ponovno.
Imala je bijelu bluzu na sebi i stajala je na vratima Crkve.

Nikada ju nisam vidio u nečemu tako lijepom.
Nikada ju nisam vidio tako raspoloženu.

Prije toliko godina nakon sv. Potvrde otišao sam iz Crkve.
Tamo, uz kumu Mariju, primio sam ju ponovno.

Primio sam ju i u srcu poželio samo jedno –
zagrliti križ svog života.
Baš kao i moja kuma.

Do tada sam znao citirati mnoge svece, a tog dana sam doista poželio biti svet barem u nečemu.
Do tada sam se crvenio kada bi mi nekada rekao jednu ružnu riječ, a tog dana sam osjetio potrebu otići onim susjedima na vrata i reći im da im opraštam.
I da sam zahvalan za njihove živote.
Do tada sam trekeljao o ljubavi, a tog dana sam se odlučio naučiti doista ljubiti.
Tamo gdje ljubiti nije privlačno.
Do tada sam se bojao svijeta bijede i siromaštva, a tog dana sam u njemu pronašao svoj životni put.

Do tada sam se bojao križa.
Toga dana sam ga primio ponovno.

Primio sam ih, kao i Marijina kolica na ovoj fotografiji.

Kolica koja su mi pričala najljepše kateheze moga života.
Kolica koja mi, iako izgorena potpuno,
ne prestaju pričati nove.

Izgorena kolica koja izgledaju kao pobjeda Đavolske mržnje.
Baš kao što to mnogima izgleda i križ.

Onoga dana kada je Isus bio raspet, Đavao je mislio da je pobijedio.
Mislio je,
ali je promašio potpuno.

Isus je pogodio u sridu.
Križ je pogotak u sridu.
Jedini sigurni pogodak u našem životu.

Jedino mjesto na koje možemo doći kada u našim životima počne curiti “ulje iz tuš kabine”.
Jedino mjesto ispod kojeg se možemo skloniti kada nas poput vatre počnu peći naše bolesti, patnje, odbačenosti, neopraštanja, izopaćenosti i mržnja drugih.

Ja sam danas siguran u to.

Moja kuma Marija odvela me tamo.

Odvela me i otkrila jedan Izvor.
Onaj koji neće nikada presušiti.

Onaj u kojemu su izvori svih sakramenata. +