Okupljanje muškaraca koji na Trgu bana Josipa Jelačića svake prve subote u mjesecu mole krunicu svaki je put dosad izazvalo pažnju javnosti i pomalo postalo fenomen o kojem se isplati i unutar Crkve pomnije promisliti od spontanog odobravanja ili negodovanja nad njim.

Prije svega, smatram da mnogi od muškaraca koji se tamo okupljaju zaslužuju pohvalu. Doći na najveći gradski trg moliti, znajući da će se taj isti dan vaše lice naći na većini portala uz podsmijeh novinara i brojnih komentatora iziskuje stanovitu hrabrost. Ako tome pridodamo i gotovo neminovnu činjenicu da će vas prepoznati pojedini susjedi i zaključiti da ste “religiozni fanatik”, nevolja u koju tom molitvom sami sebe uvaljujete postaje tim veća.

Uistinu, samo naivna i površna osoba može misliti da danas javna percepcija pojedine osobe kao “pobožnjakovića” može ikome na razini svakodnevnih odnosa donijeti išta osim neugodnosti. To se možda najbolje vidi na primjerima svjedočanstva javnih osoba poput Blanke Vlašić, kojoj je Vojko V u viralnoj pjesmi poručio da je “pukla”, ili Edite Majić koju su pojedini bivši kolege proglasili ludom zbog radikalnog nasljedovanja Krista. Prigodničarska politička slikanja u prvim redovima ovdje se ne računaju jer svi znaju da su oni tamo, uglavnom, “poslom”. Drugim riječima, ono što izaziva podsmijeh i neugodnost danas nije to da Crkvu za nešto koristite jer iskorištavanje je prihvaćeni modus operandi suvremenog svijeta. Ono što izaziva podsmijeh je da u nešto stvarno vjerujete do razine da ste se spremni za to izložiti. U tom smislu, velikoj većini molitelja na Trgu treba odati priznanje jer ni uz najpomniju analizu ne vidim što bi imali od toga da ih se u mainstream medijima i među susjedima proglasi čudacima.

S druge strane, od samog početka sam ovu inicijativu gledao kao na nešto što mi se ne uklapa u življenje vjere u sadašnjem mjestu i trenutku. Možda bi najjednostavnije bilo poći od toga da mi je nepoznato da su se ljudi u Zagrebu ikada masovno okupljali na molitvu na glavnome trgu. To ne znači da nisu molili na javnim mjestima. Štoviše i danas se stotine mladih i starijih okupljaju par stotina metara uviše na Kamenitim vratima kako bi molili krunicu i ne sjećam se da je to ikada naišlo na negodovanje javnosti. Štoviše, dojma sam da su i vjerski neutralni ljudi na to gledali kao na nešto pozitivno. Naravno, možete mi prigovoriti da svaka tradicija mora negdje i nekako početi, ali tradicija nastaje spontano i lokalno iz života samog jednog naroda, što ovdje nije bio slučaj. Građevinskim rječnikom, možemo reći da se u slučaju molitve na Trgu kuća nije gradila iz temelja, nego je jednostavno bila namontirana. Istina, u Hrvatskoj su postojale, i još uvijek postoje, javne procesije na Cvjetnicu i Tijelovo, ali to samo potvrđuje tezu o izrazima javnog moljenja koja se razvijaju postupno, uz lokalnu tradiciju i (u ovom slučaju) liturgijsku ukorijenjenost.

Sad, ako ste se umjesto uobičajenog javnog sakralnog mjesta molitve na otvorenom (Kamenita vrata) odlučili spustiti na glavni trg, vjerojatno smatrate da postoji određena kvalitativna prednost molitve na Trgu koju molitva na Kamenitim vratima ne ispunjava. Osobno, ne mogu vidjeti što bi to drugo moglo biti osim veće vidljivosti u javnom sekularnom prostoru u želji da odašaljete poruku: “To smo mi, vjernici, vidite da nas ima”. Nešto kao kad bi čovjek kojega nitko više ne primjećuje počeo mahati rukama i usmjeravati pažnju na sebe. Tomu u prilog govori i činjenica da pojedinci na molitvu dolaze s ogromnim slikama Gospe i zastavama za slučaj da bi neki prolaznik slučajno propustio zaključiti o čemu je riječ. Smatram, doduše, da ta želja za vidljivošću sama po sebi ne mora biti nešto loše. Da u Hrvatskoj postoji represija prema vjernicima, da se ljude koji idu u crkve batina, da im se ne dopušta zaposlenje, i tomu slično, u tom slučaju bi odlazak na molitvu na trg bio ne samo odvažan, nego i potez koji bi imao mogućnost promijeniti nepravednu stvarnost koja nas okružuje. Ovako će, bojim se, ostati odvažan potez koji ili neće polučiti ništa ili će, što je vjerojatnije, od vjernika učiniti još veće „čudake“.

Čuo sam od više ljudi koji su stali u obranu molitve na Trgu da nikome ne bi smetalo da se, primjerice, svake prve subote tamo odvija tjelovježba. Zašto bi molitva bila trn u oku? Ti branitelji, čini mi se, propuštaju nešto jako bitno, a to je da molitva nije tjelovježba. Molitva je prije svega intiman čin, što dakako ne isključuje i njenu zajedničarsku dimenziju u Crkvi, ali ne na način da kao jedan od ciljeva traži poglede drugih. Biblija govori o Isusu koji se povlači na molitvu, i koliko god da to nekima paradoksalno zvučalo, čini mi se da određeni dio kritičara molitve na Trgu želi stati u obranu molitvene intimnosti. Oni, iako možda ne prakticiraju molitvu na redovitoj razini, ipak osjećaju da nešto nije kako valja. Osim toga, i sam Katekizam Katoličke Crkve navodi kako „izbor prikladna mjesta nije nevažan za istinitost molitve“ (2691), dodajući kako su najprikladnija „mjesta za molitvu osobni ili obiteljski prostor za molitvu, samostani, hodočasnička svetišta i, nadasve, crkva kao vlastito mjesto liturgijske molitve župne zajednice i povlašteno mjesto euharistijskog klanjanja“.

Želim naglasiti da velikoj većini sudionika (kažem velikoj većini jer ne mogu ulaziti u pojedinačne motive koje može pratiti želja za samopromocijom) osobno ne zamjeram ništa, čak se i divim njihovoj odvažnosti. Oni žele pronaći način da svjedoče vjeru u javnosti, ali bojim se da mnogima u formativnom smislu nije ponuđeno dovoljno da bi znali i kako to učiniti. Kada osjete unutarnji poriv, koji bi svaki vjernik trebao imati, da posvjedoče za Krista ljudima jednostavno ne pada na pamet puno toga drugog osim da se priključe molitvi krunice na Trgu. Zatim se stvara određeni otpor javnosti, nakon čega su ljudi još uvjereniji da čine dobru stvar jer smatraju da trpe progonstvo radi Krista i čarobni krug se zatvara.

Već sam ranije primijetio da su mnogi prešli iz uvjerenja da u svrhu svjedočenja za Krista moraju biti spremni pretrpjeti i povremena neodobravanja do uvjerenja da je neodobravanje temeljni kriterij ispravnog kršćanskog djelovanja, pa čak i ako ima negativan utjecaj na samo svjedočenje. Teze su zamijenjene. Poznati češki svećenik i teolog Tomaš Halik drži da je jedan od glavnih razloga opadanja vjere u Češkoj to što je Crkva bez izvanjskog pritiska koje su joj nametale komunističke vlasti ostala nesposobna ponuditi nešto autentično svoje. Crkva je svoj identitet razvila u otporu prema svijetu, pa kad se kršćanska poruka u demokratskom društvu našla na otvorenom tržištu na kojem se bori s drugim porukama, jednostavno nije znala što ni kako ponuditi.

Od tada kao da postoji želja da pronađemo nekoga drugog od koga ćemo se oduprijeti kako bismo sebi dali smisao postojanja, a kada tog drugog nema (ili ga nema dovoljno) potrudimo se pronaći ga. Takvo nas raspoloženje dovodi do vitoperenja stvarnosti i gubitka osjećaja za trenutak u kojem se nalazimo kako bismo u njemu znali komunicirati kršćansku poruku. To je vrlo veliki gubitak jer pravi kršćanin treba uznastojati da može sa svetim Pavlom reći “Svima bijah sve ne bih li pošto poto neke stekao”. No, bojim se da bi danas Pavla zbog ovih riječi proglasili mlakonjom, PR-ovcem ili dodvoravačem. Mi kao da se ponosimo time što ima sve manje ljudi koji će shvatiti našu poruku ili gestu jer smatramo da smo tada u “užem krugu” onih koji su Bogu dragi.

Možda ćete mi reći da nama ne trebaju Halikova iskustva iz Češke budući da, očito, kod nas i više od 30 godina nakon komunizma još uvijek postoji dovoljno velik broj ljudi koji su spremni javno moliti krunicu. No sama ta činjenica može i ne mora značiti da je stanje duše našeg naroda bolje nego kod drugih. “Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne” (1 Kor 10, 12). Znakove opasnosti vidjeli smo i proteklih dana u sagi oko pomoći Ukrajini. Bez obzira na to kakav vaš stav bio oko obuke njihovih vojnika u Hrvatskoj, činjenica da je na muku jednog naroda toliki broj ljudi koji se smatraju vjernicima odgovorio s “Di su oni bili ’91.?!”, svjedoči tome da smo možda već na vrlo tankome ledu.

U svakom slučaju, kako rekoh, ne krivim ljude koji mole na Trgu što svjedoče vjeru kako umiju, nego one koji ih nisu naučili bogatstvu načina na koji kao laici možemo djelovati u svijetu. Neću reći ništa novoga ako kažem da se kod nas puno više materijalnih sredstava ulagalo u crkvene građevine negoli u Crkvu koju čine vjernici. To nas je, između ostaloga, dovelo do toga da je ljudi koji bi kod nas bili spremni u medijima kao vjernici govoriti o različitim društvenim temama izuzetno malo. Nitko mi ne može reći da prostora nema, jer iz prve ruke znam da se čak ni katoličke medije ne koristi ni izbliza dovoljno. Znam koliko je zahtjevno naći sugovornika koji je spreman iz vjerske perspektive govoriti o nekoj temi u katoličkom mediju bez ikakve cenzure i bez ikakva pritiska, a iz razgovora s nekim kolegama iz svjetovnih medija znam da je priča o cenzuri vjernika u javnom prostoru dobrim dijelom neistinita. Jednostavno je vrlo teško naći sugovornike. Osobno mi na pamet padaju samo dva moguća razloga za takvo stanje: ili nas nitko nije podučio kako da nešto kažemo, ili unatoč dugogodišnjoj vjeronaučnoj (a za neke i sveučilišnoj) izobrazbi mi nemamo suvremenom svijetu gotovo ništa za reći.

Uzevši sve to u obzir, oni koji u strahu govore da su molitelji na Trgu znak “puzajuće klerikalizacije” društva mogu biti posve mirni. Više negoli o snazi naše vjere bojim se da se radi o tome da smo u nedostatku sposobnosti da na svijetu razumljiv način artikuliramo vjeru u javnom prostoru koji nam je dostupan odlučili tek privlačiti pažnju. Sva je tragedija u tome što jednom kad pažnju dobijemo nemamo skoro ništa za reći.