Jonathan Pageau kanadski je ikonopisac, kipar i podcaster. U svojim nastupima na YouTubeu najčešće govori o biblijskoj simbolici, aktualizirajući je pomoću neočekivanih primjera iz svakidašnjice u širokom rasponu od proizvoda pop-kulture i retorike čelnika multinacionalnih korporacija pa do politike koronavirusa i filozofije transhumanizma. Na kanalu Daily Wire Plus ove se zime počeo emitirati njegov autorski serijal End of the World, a Pageau se nedavno kao govornik pojavio i na konferenciji u suorganizaciji Jordana Petersona Alliance for Responsible Citizenship (ARC) održanoj protekle jeseni u Londonu. Pravoslavni je vjernik. O implikacijama njegova umjetničkog rada, promišljanju o simbolici i trajnoj aktualnosti apokaliptičkih aspekata Svetoga pisma, ali i o suvremenoj tehnologiji i drugim pošastima razgovarali smo za Bitno.net.

Kao svojevrsni uvod u glavne sfere njegova djelovanja, Pageau je na početku odgovorio na pitanje koja je razlika između simbolizma u riječima, koji uglavnom raščlanjuje promišljajući o Bibliji, i simbolizma u slikama, koji i sam stvara u svojoj likovnoj radionici. „Glavna razlika jest što je jedno simultano, u prostoru, a drugo je u vremenu, zbog čega dva različita aspekta tih dvaju medija utječu na tip vašeg susreta s njihovim simbolizmom“, odgovara Pageau.

„Pravim li ikonu Kristova rođenja, u samo jednoj slici mogu zgusnuti mnoge elemente koji se u priči odvijaju kroz vrijeme – mogu prikazati Isusa u jaslicama, dolazak tri kralja, zvijezdu na nebu, pastire… U pripovjednom smislu, ti se motivi redaju jedan za drugim, dok u slici postoje istodobno. I jedno i drugo ima svoje prednosti – u pripovijesti, na primjer, možete stvoriti iznenađenje ili se neograničeno referirati na druge, daleke pripovijesti, kao što u Svetom pismu postoje tipologije koje povezuju mnoge elemente iz Staroga i Novoga zavjeta, a to je nešto teže izvesti u slikama“.

Povezivanja starozavjetnih i novozavjetnih motiva u kontekstu središnjeg Pageauova polazišta o trajnom ponavljanju istih obrazaca u Bibliji i povijesti općenito, dotaknut ćemo se kasnije, ponajviše u kontekstu apokalipse kao tematike njegova novoga serijala. No prije toga, pitanje o političkom i društvenom angažmanu vjernika potaknuto njegovim sudjelovanjem na konferenciji ARC, s implikacijom – može li Zavodnik biti upravo „konzervativac“, dakle ne predvodnik bjelodano protukršćanskih, „progresivnih“ vrijednosti, nego netko tko nudi konzervativizam bez Krista? Ili, u kontekstu ARC-a, kako kao kršćani uopće pristupiti viziji konzervativne politike koja sama po sebi ne podrazumijeva (nužno) i vjeru u istinitost kršćanstva?

„Postoji hijerarhija sudjelovanja, koja se ogleda i u samoj strukturi crkve kao građevine“, odgovara Pageau, „što odražava kvalitativna razlika između euharistije na oltaru te narteksa (naziv za ulazni trijem bazilike, usko predvorje uz pročelje, nap. a.) i svijeta izvan crkve. Od oltara do narteksa dolazi do svojevrsnog raspršivanja misterija. U drevnoj Crkvi, grešnici i vjernici koji još nisu bili kršteni u određenom bi dijelu liturgije mogli doći do narteksa, ali ne i do oltara, jer još nisu bili u punini inaugurirani u Kristov misterij. Iz toga slijedi i kako se svijet politike može tumačiti kao svijet narteksa, što vrijedi od početka kršćanstva“, ističe Pageau i dodaje kako u suradnji s ljudima koji nisu kršćani moramo pronaći ono što nam je zajedničko, ali da istodobno ne smijemo dopustiti kompromitaciju vjere zbog nečega političkog.

Govoreći o serijalu o kraju svijeta koji je nedavno pokrenuo, Pageau ističe kako je primarna intencija bila pomoći ljudima shvatiti kako „završetak nečega“ izgleda.

„Tu je prisutna i doza ironije. U najavi govorim kako je riječ o kraju jednoga svijeta, a ne svijeta kao takvog. Smisao serijala je istaknuti kako mnoge stvari koje nas okružuju, a zbog kojih se svi osjećaju kao da je svijet poludio, poput vrijednosti koje su prije par naraštaja bile nezamislive a sada su uobičajene, ukazuju na činjenicu da postoje povezani obrasci po kojima se sve kreće u ovom smjeru. Ta nam spoznaja može pomoći u razumijevanju da je naše doba kraj nečega, kraj jedne epohe. Jer postoji određeni način kako kraj izgleda“, upozorava Pageau. „To nije proizvoljno. Dakle, u serijalu nije riječ o nekom proročanstvu o svršetku, nego o konkretnim fenomenima koji imaju svoju formu, zbog čega gledateljima nastojim pomoći shvatiti kako su sve manifestacije ‘kraja’ međusobno povezane, ali i što vjerujem da je jedino što u ovom trenutku možemo učiniti“.

Ta Pageauova zamisao bliska je ideji Benediktove opcije Roda Drehera: „Rješenje za vjernike jest izgraditi arku, biti najboljom osobom i kršćaninom te nastaviti činiti ono što je Krist od nas tražio – ljubiti bližnjega, skrbiti za ono što nam je Bog dao. To je jedino rješenje u trenutku kada stvari toliko izmiču kontroli da se čini kako nema povratka“.

Mogli bismo, dakle, reći kako taj prevladavajući osjećaj kraja ne mora značiti da su posljednja vremena sada, nego da su u našemu dobu prisutni obrasci toliko karakteristični za posljednja vremena općenito da današnjica nalikuje posljednjim vremenima, ili pak obrnuto, da će posljednja vremena u nekom smislu nalikovati današnjici. „Da“, slaže se Pageau, „i važno je to tako sročiti, jer Krist kaže kako ne možemo znati ni dana ni časa…“

„Obrazac kraja nije prisutan samo u Otkrivenju, nego i u Postanku, gdje postoji svijet koji počinje stvaranjem a završava poplavom, ili ‘kraj svijeta’ kada izraelski kralj Ahab oženi Izebelu, strankinju i štovateljicu poganskih bogova, pa se sve počne raspadati“, nastavlja Pageau. „Dakle, u Svetom pismu postoje različita mjesta koja označavaju kraj svijeta, a Kristovo doba također predstavlja kraj svijeta – jedan naraštaj nakon Krista Hram i Jeruzalem su uništeni. Možemo na te momente gledati razumijevajući koherentni simbolizam koji obilježava kraj nečega“, zaključuje naš sugovornik.

Izvor: pageaucarvings.com

U Pageauovim nastupima zamjetna je i oštra kritika suvremene tehnologije. Kako se ona uklapa u apokaliptičke obrasce?

„Tehnologija je posljedica Pada. Najbolji način na koji je se može razumjeti jest ideja umetanja nekog dodatka nečemu drugome da bi se stvorilo nešto više od onoga što to samo po sebi jest. U tom smislu, prva svetopisamska tehnologija su odjevni predmeti koje Bog daje Adamu i Evi kako bi njima prekrili tijela koja su nakon Pada postala neprikladna, ili – još bolje – nedostatna, pa im je potrebno nešto dodati kako bi se zaštitila od opasnosti svijeta. Svaka tehnologija predstavlja svojevrsno povećanje moći u suočenosti s okolnostima kako bi nas se u smislu praktičnog učinka na svijet učinilo nadmoćnima“, ističe Pageau i dodaje: „Ako gol živim na Mediteranu, preživjet ću; preselim li se u Kanadu, umrijet ću od hladnoće“.

„Kain nakon svojega zločina gradi prvi grad i svi njegovi potomci izvorište su onoga što prepoznajemo kao civilizaciju, bilo da je riječ o urbanizaciji ili tehnologiji, ali i umjetnosti – glazbenoj, likovnoj – sve su to dodaci koje pridodajemo našoj prirodi kako bismo sami sebe unaprijedili“, nastavlja Pageau. „No problem s tehnologijom jest što je to dvosjekli mač – istodobno vas ojačava i oslabljuje. To potiče ljude da pobrkaju fizičku snagu s duhovnom moći, to jest nečim što nas čini sličnijima Bogu. Tehnologija i Pad uvode mješavinu konfuzije oko različitih razina stvaranja, a ona se ponavlja u pripovijesti o babilonskom tornju koji ljudi grade s luciferijanskom žudnjom slavljenja sebe i postajanja nalik Bogu, i taj se problem ponavlja kroz cijelo Sveto pismo, a konačna slika je Zvijer u Knjizi otkrivenja“.

Zvijer je, precizira Pageau, slika civilizacije. „U Danielu stoji da je struktura Zvijeri opis različitih civilizacija – od Perzije do Grčke – pa se i skrletna Zvijer s više glava iz Otkrivenja često tumači kao slika civilizacije koja je zabludjela. Taj problem konstanta je u ljudskoj povijesti – žudnja da sebe učinimo jačima i time zauzmemo mjesto koje pripada Bogu, što se sada događa u još većoj brzini“. Kao primjer Pageau navodi status umjetne inteligencije u današnjem društvu.

„Umjetnu inteligenciju njezini developeri eksplicitno opisuju kao tehnološkog boga, a tako je i tretiraju – oni sami govore kako će stvoriti tehnologiju koja će nas zamijeniti i biti ekvivalent vrhovništvima i gospodstvima. U Otkrivenju se opisuje kako jedna od Zvijeri stvara sliku civilizacijske Zvijeri i tjera je da govori, zbog čega je ljudi štuju. Tu je sliku danas važno razumjeti: ideju tehničkog bića koje govori i može nas zavesti svojim moćima da učini ono što mi ne možemo te svojom sirovom računalnom snagom na mjesto duhovne mudrosti postaviti autoritet moći“, ističe naš sugovornik.

Izvor: pageaucarvings.com

To, međutim, ne znači da je tehnologija jednoznačno negativna ili isključivo vjesnik propasti. Pageau obrazlaže: „U Svetom pismu, Bog neprestano spašava i tehnologiju i civilizaciju, zbog čega, primjerice, Mojsiju i daje tehničke upute za izgradnju prostora u kojem će biti smješten Kovčeg Saveza. Isto vrijedi za Noinu arku, kao tehnološko ostvarenje koje potpomaže spasenje ljudskog roda. Na kraju, to je nebeski Jeruzalem kao preobraženi grad. Sve to znači da tehnologija nije loša sama po sebi, ali da može biti dobra jedino ako služi onome što je transcendira: dobrom, lijepom i istinitom – Bogu. Ako to nije slučaj, onda će imati luciferijanska svojstva. A ono što je smiješno jest da, ako stvorimo nešto s luciferijanskim duhom, sa željom da sebe učinimo sličnima Bogu, naša vlastita kreacija zavladat će nama. To je Luciferov duh – duh revolucije. Upravo tome svjedočimo“, upozorava Pageau, „srljamo u tom smjeru, ljudi žude za time da umjetna inteligencija vlada nad njima, što je smiješno za gledati“.

Paul Kingsnorth, britanski književnik i esejist te, kao i Pageau, obraćenik na pravoslavlje, također je pisao o apokaliptičkom potencijalu suvremene tehnologije, navodeći kako se osjeća kao da se svaki pojedini djelić svake moderne napravice koji skuplja podatke i dokumentira tijek naših dana sklapa u cjelovit mozaik „velikih podataka“ koji čovječanstvo kao da želi „prizvati“ – ili downloadati – u život, utjeloviti u suvremenoj tehnologiji. Pageau se slaže, pozivajući se na preobraćenog katolika, teoretičara medija Marshalla McLuhana: „Još je McLuhan pisao o međupovezanosti modernih medija kao o početku nečega što se može smatrati ‘električnim živčanim sustavom antikrista’. Ljudi koji to čine nisu posve nesvjesni implikacija svojih postupaka“, tvrdi Pageau. Osim onih iz Silicijske doline, tu je i Europski parlament svjesno oblikovan po uzoru na Brueghelov prikaz Kule babilonske. „Ljudi često znaju što rade, pokušavajući uspjeti u onome u čemu njihovi preci nisu uspjeli – kreiranju umjetnoga boga“.

Za Pageaua, u svemu što nas okružuje postoji i doza začudnosti: „Da sam u svojoj mladosti rekao svojim prijateljima kako ćemo svojim rukama izgraditi idola i štovati ga, svi bi mi rekli da sam lud, da živimo u sekularnom svijetu… A evo nas sada, gradimo idola i štujemo ga kao kada su Židovi u Starome zavjetu u podnožju Sinaja napravili idola koji im je služio kako bi opravdao sve njihove žudnje, pa bile one i lascivne ili perverzne“. Sada svjedočimo, tvrdi naš sugovornik, stvaranju transhumanog boga umjetne inteligencije kao najnovijeg u nizu lažnih bogova koji je čovječanstvo izradilo.

Na pitanje koji su se apokaliptički obrasci manifestirali za aktualnosti koronavirusa, Pageau odgovara kako smo tada vidjeli pipke „živčanog sustava Zvijeri“ te ističe: „U Otkrivenju, Zvijer nosi Bludnicu, koja predstavlja našu želju. Postoji odnos između idionsinkrazije i tiranije; to su oprečne tendencije, ali jedna priziva drugu. Što se više približavamo idiosinkraziji u vidu individualizma i svojstvene mu pervertirane žudnje, kao i samoći i cjepkanju čovječanstva u fragmentirane djeliće, to nam je bliže i mogućnost tiranije. Podijeli pa vladaj. Ono što smo vidjeli za Covida bilo je upravo to – pozivi da ostanemo kod kuće, gledamo Netflix, budemo online, potpuno odijeljeni jedni od drugih, dok nam tehnostrukture istodobno ulaze u privatni život“.

Prije stotinu godina, smatra Pageau, ovakva reakcija na virus poput Covida ne bi bila moguća. Uz društvenu fragmentaciju, tehnologija je omogućila tiraniju, uvjeren je. Zato što je moguća, tiranija se sada i događa.

„Doba Covida bilo je suludo. Odnos između tiranije i identiteta postao je vrlo jasan; tehnologija, internet i međupovezanost čine sve izglednijom neku vrstu pojave ‘apsolutnog identiteta’, a preteču toga vidjeli smo s Covid-potvrdama i potrebom za digitalnom i biometrijskom identifikacijom kao uvjetom sudjelovanja u društvu. Čini se da ćemo sada, s umjetnom inteligencijom, trebati oznake za sve – određene s vrha prema dnu – jer umjetna inteligencija sve čini mogućim, može stvarati alternativne stvarnosti. Razina moguće propagande viša je nego ikada dosad pa se stvara potreba da nam vlade i globalne institucije govore što je stvarnost“, upozorava Pageau, a upravo takva vlast podložna je kvarenju i tiraniji.

„Dakle, punom se brzinom krećemo prema ‘električnom živčanom sustavu’ Zvijeri, a Covid je bio prekretnica“, misli Pageau. „Ovdje u Quebecu došli smo do točke da nam treba Covid-potvrda za ulazak u crkvu“.

Apokaliptički elementi opisani u Otkrivenju, zaključio je Jonathan Pageau, na neki su način uvijek tu, kao permanentni obrasci stvarnosti koji djeluju na različitim razinama. Što će obilježiti vrijeme koje dolazi? „Prosvjetiteljstvo je gotovo. Racionalizam i scijentizam su prošli. Krećemo se, ponovno, prema religijskom dobu. Pitanje je samo kako će ono izgledati – i kako možemo spriječiti da postane najgora verzija toga“.