Smrt Josipa Broza Tita

Još u studenome 1976. Kuhariću je tijekom liječničkog pregleda njegov liječnik kazao kako je gledajući Tita na televiziji uočio da je bolestan i da dosta loše izgleda. Istaknuo je kako je moguće da će Tito brzo umrijeti jer je, osim što je bolestan, i prilično star. Kuharić na to nije ništa kazao, osim što je na kraju komentirao kako se poslije Edvarda Kardelja razbolio i Tito, očito aludirajući na činjenicu kako je riječ o dvojici najvažnijih političara u SFRJ.[1] (…)

Zbog Titove bolesti nadbiskupu Kuhariću pojedini su strani diplomati izra­žavali zabrinutost, ponajprije zbog neizvjesnosti o budućnosti Jugoslavije. Tako je Kuharića 16. kolovoza 1978. posjetio i novi američki generalni konzul u Zagrebu Olaf Grobel, koji je pitao žele li Hrvati svoje nacionalno pitanje rje­šavati samostalno ili u Jugoslaviji. Nadbiskup mu je odgovorio kako im s tim u svezi treba dati mogućnost da se izjasne na slobodnim izborima. Istaknuo je kako Hrvati ne žele nasilnim putem rješavati taj problem. Proročanski je najavio kako će možda “jednom evolucijom ipak stvari doći na svoje mjesto”.[2]

U razgovoru sa svećenicima 30. studenoga 1979. u Varaždinu nadbiskup Kuharić im je u svezi s Titovom bolešću kazao kako se on za njega moli, da mu Bog da dug život i dobro zdravlje. Istaknuo je kako Crkva mora moliti za sve ljude i svima željeti dobro, a “najveće pak dobro je vječno spasenje”. U svom je dnevniku s tim u svezi zapisao kako bi za “svakoga svoga neprijatelja, uz Božju pomoć, bio pripravan umrijeti da bude spašen”.[3] (…)

Početkom 1980. zdravstveno stanje Josipa Broza Tita znatno se pogoršalo i počele su se pojavljivati naznake njegove skore smrti. U tim okolnostima ni Katolička Crkva nije ostala po strani, te su neki njezini predstavnici izražavali želje za njegovim ozdravljenjem ili su se u tu svrhu molili. I sam Kuharić redovito je pratio vijesti o Titovu zdravlju te ih komentirao u razgovorima sa suradnicima i u svom dnevniku.

U razgovoru sa suradnicima 13. siječnja 1980. iznio je mišljenje kako na­kon Titove smrti neće biti većih potresa i kako vlasti neće poduzimati ništa što bi štetilo ugledu Jugoslavije u svijetu. Smatrao je kako neće biti “nikakvih likvidacija nepoćudnih ljudi”, a opasnosti bi nastale samo ako bi netko zatražio pomoć od SSSR-a. Samo se bojao jačanja utjecaja vojske jer bi to moglo dovesti do oštrijega smjera prema Crkvi. Nije smatrao potrebnim ni časnim u danim okolnostima bježati iz zemlje, bilo da je riječ o njemu ili o ostalim biskupima. Smatrao je kako treba dijeliti sudbinu sa svojom Crkvom i svojim narodom, pa “makar trebalo i umrijeti”, a “pastir ne smije bježati”. No izrazio je nadu da će stanje ostati mirno.[4]

Iz navedenoga se može primijetiti kako Kuharić, kao veliki protivnik ko­munizma i Titove diktature, ipak u njemu vidi svojevrsnoga jamca za opstanak hrvatskoga naroda i katolika u Jugoslaviji. Taj njegov stav povezan je zapravo s tadašnjim strahovanjima kod mnogih u zemlji, kao i među inozemnim poli­tičkim čimbenicima, što će se događati u Jugoslaviji nakon Titove smrti.

U svom dnevniku od 19. siječnja 1980. navodi kako je nakon saznanja o amputaciji Titove noge molio za njega u kapelici žalosnu krunicu, za njegovo obraćenje, kao i da ga se svaki dan sjeti u svojim molitvama i misama. Smatrao je kako se Bog može i “njemu pomilovati”, što bi bila “velika pobjeda Božjega milosrđa i zagovora Majke Božje”, a Crkva mora moliti i za one “koji su joj zadali jada”. Pitao se je li Tito uopće još živ jer su kružile razne informacije i glasine, a ako jest, što misli o svom stanju i razmišlja li o mogućnosti vječnoga života. Smatrao je da i za njega to može biti vrijeme milosti i Božjega pohoda, kada vidi kako se ruši sve oko njega što ga je okruživalo cijelo vrijeme vladavine. Ističe kako se Tito izjašnjavao kao ateist dok je bio slavan, “čašćen, okružen raskošom, jak moću; sada je nemoćan, ponižen, suočen sa smrću”. Pitao se mogu li te činjenice dovesti u pitanje Titov ateizam, zapisavši na kraju: “Tajne duše, tajne Božje”.[5] (…)

Kuharić je s biskupima govorio da se “mudro u molitvu vjernika uvrsti i molitva za Tita”, što će biti javni znak kršćanske ljubavi i neće se moći tumačiti kao politički čin. Tako je u uvodnom dijelu mise nadbiskup Kuharić spomenuo i kako će po Isusovu učenju moliti za sve ljude pa tako i za predsjednika Tita, koji proživljava posebno teško stanje, ističući kako je to čin vjere i ljubavi. Na­glasio je potrebu molitve za vječno spasenje jer to Crkva mora željeti i onima koji joj nisu skloni.

Šagi-Bunić poslije je pohvalio Kuharićev čin i pitao može li to objaviti kao vijest. Kuharić mu nije ništa odgovorio, a u svom je dnevniku zapisao kako nije protiv vijesti, ali ih treba formulirati istinito. Na kraju je u svom dnevniku, na vijest da se Tito osjeća dobro, zapisao kako i Tito sada mora razmišljati o smrtnosti. Ističe kako je Tito ipak poučavan u kršćanskoj vjeri i kako mu je majka bila pobožna, pa i ona može “iz vječnosti kucati na njegove misli”, a Bog sigurno nije ravnodušan prema nijednom čovjeku i “stalo mu je da svakoga dovede k sebi”. Zaključuje: “Za Tita se moli i Stepinac; moli se Crkva. Mole se i mučenici.” Sutradan je zapisao kako će biti i onih koji će biskupima zamjeriti molitvu za Tita, ali “nama je mjerilo Isus Krist a ne ljudi”.[6] (…)

Na sastanku Komisije za personalna pitanja Zagrebačke nadbiskupije 16. veljače 1980. raspravljalo se i o tome kako postupiti u slučaju Titove smrti. Kada je nadbiskup Kuharić spomenuo kako su slovenski biskupi već napravili svoj plan po kojem će se služiti misa za narod, a ne za Tita posebno, netko od nazočnih je spomenuo kako bi to bilo grozno jer “takvoga progonitelja hrvatskoga naroda i Crkve još nije bilo u povijesti”. No Kuharić se s tim nije složio te je kazao kako Sveta Stolica ima jako dobar uvid kakvo je stanje Crkve u ostalim istočnoeuropskim komunističkim zemljama u kojima Crkva nema takav prostor za djelovanje kao u Jugoslaviji. (…)

Za Titovu smrt 4. svibnja 1980. nadbiskup Kuharić saznao je za boravka u Njemačkoj. Odmah je nazvao svoju tajnicu, časnu sestru Alis Lončarević, i izdiktirao joj brzojave sućuti Predsjedništvu SFRJ i Predsjedništvu SR Hrvatske. Sutradan ga je nazvao pronuncij Cecchini i prenio želju Svete Stolice da izaslan­stvo BKJ-a nazoči Titovu pokopu. Na Kuharićev upit je li to nužno, pronuncij je odgovorio kako se smatra nužnim. Državne vlasti objavile su kako nikoga neće pozivati na pokop, ali je Sveta Stolica mislila da ne treba formalizirati oko poziva, nego pokazati dobru volju.[7] (…)

Iz republičke Vjerske komisije zanimali su se mogu li snimati misu za do­movinu 11. svibnja 1980. u zagrebačkoj prvostolnici. Kuharić je suradnicima rekao da trebaju upozoriti Komisiju da nije riječ o zadušnici za Tita, nego o misi za domovinu. U svom je dnevniku zapisao: “Makar su ateisti, ipak bi rado prihvatili zadušnicu za Tita.” Misu je predvodio ravnatelj nadbiskupske kancelarije Ivan Tilšer, a nadbiskup Kuharić tog je dana dijelio svetu potvrdu na Ksaveru.[8] Stav nadbiskupa Kuharića i drugih biskupa bio je da se misa zadušnica za Tita, među inim, ne može održati jer je Tito izopćen iz Crkve nakon suđenja nadbiskupu Stepincu.[9]

Smrt Franje Tuđmana

Na zajedničkom ručku u Rimu krajem listopada 1999., u povodu otvaranja izložbe “Hrvati — kršćanstvo, kultura i umjetnost”, kardinal Kuharić sjedio je do predsjednika Tuđmana. Tuđman mu je kazao da bi se Crkva trebala jasno uključiti u izbore, kako “komunisti” ne bi opet došli na vlast. To je Tuđman kazao i kardinalu Sodanu i nunciju Einaudiju, ali su mu oni jasno dali do zna­nja kako se Crkva ne može na takav način uključivati u politiku. Kuharić je u svom dnevniku zabilježio kako je Tuđmanovo zdravstveno stanje vrlo loše.[10]

Nedugo nakon povratka iz Rima, predsjednik Tuđman završio je u bolni­ci. Budući da mu se stanje pogoršavalo, kardinala Kuharića je 12. studenoga 1999. posjetio predsjednikov savjetnik Ivić Pašalić. Zamolio je kardinala da predsjedniku podijeli svete sakramente. Kuharić je ipak tražio privolu Tuđmanove obitelji. Sutradan mu se javila Tuđmanova supruga Ankica i složila se s podjelom sakramenata predsjedniku, čim to odobri konzilij liječnika.[11] Nakon nekoliko odgađanja zbog pogoršanja predsjednikova zdravstvenoga stanja, kardinal Kuharić napokon je 22. studenoga posjetio Tuđmana u bolnici. Tuđman nije bio u stanju komunicirati, a kardinal je nad njim molio i udijelio mu svete sakramente. Zamolio je liječnike da ga pozovu ako se predsjedniko­vo stanje popravi.[12] Nekoliko mjeseci poslije Kuharić je pitao časnu sestru Beatricu, koja je bdjela uz Tuđmana u bolnici, misli li da je predsjednik bio svjestan njegove nazočnosti. Odgovorila mu je kako je sigurno znao. Kuharić je u dnevniku zapisao kako se nada da je predsjednikova duša spašena. Navodi i kako je obećao Isusu da će za Tuđmanovo spasenje svaki dan moliti “Tebe Boga hvalimo” jer se on ipak žrtvovao za slobodu hrvatskoga naroda u koju je bila uključena i sloboda Crkve.[13]

U javnosti su počele kalkulacije što i kako će biti nakon Tuđmanove smrti. Neki dužnosnici Haškoga suda komentirali su kako će s Hrvatskom biti lakše surađivati glede izručenja optuženika. Pojedini predstavnici međunarodne za­jednice komentirali su kako će nakon Tuđmanove smrti i mogućim dolaskom oporbe na vlast biti lakše rješavati postojeće probleme u Bosni i Hercegovini. Kardinal Kuharić u svom je dnevniku komentirao kako takve izjave samo potvrđuju da se nisu mogli nametnuti Hrvatskoj dok je predsjednik bio na svome položaju.[14]

U međuvremenu zahuktala se i predizborna kampanja za parlamentarne izbore koji su raspisani za 3. siječnja 2000. godine. Kuharić se čudio što sindikati potpisuju ugovore o potpori s pojedinim oporbenim strankama. Komentirao je u svom dnevniku kako to znači da sindikati nisu apolitični, nego su stranački privjesci. Smatrao je kako bi i HDZ trebao postaviti pitanje svojoj savjesti, ko­lika je i na njemu odgovornost za tolika protivljenja protiv njegove vladavine.[15]

Kardinalu Kuhariću javljeno je 10. prosinca 1999. iz Ureda predsjednika Tuđmana kako je Tuđmanova obitelj zaželjela da kardinal moli zajedno s njima kad predsjednik umre. Kuharić je kazao kako će to učiniti, ali bi radije molio uz njega dok je još živ jer je to važnije. Molitva je dogovorena za sutradan ujutro. Međutim sutradan ujutro javljeno mu je kako je predsjednik Tuđman preminuo tijekom noći, tj. nešto prije ponoći. Kuharić je odmah održao misu za pokoj predsjednikove duše. Iz Ureda predsjednika javljeno mu je kako se odustalo od molitve u bolnici. Kuharić je tog dana bio u Splitu, a sutradan, 12. prosinca, vratio se u Zagreb, kako bi nazočio komemoraciji za predsjedni­ka Tuđmana u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Papa Ivan Pavao II. odredio je kardinala Kuharića za svoga posebnoga izaslanika na misi zadušnici za predsjednika Tuđmana.

Kuharić je na misi zadušnici istaknuo kako je Tuđman “spoznavši velike nepravde i laži, odijelio se iz svoje karijere i izabrao put žrtve, progona, sve do tamnice u borbi za slobodu hrvatskog naroda i istinu. Mogao je živjeti udobno, s privilegijama i ugledom, ali sve to on napušta. Znači da je slijedio svoju savjest u kojoj svjetluca vjera djetinjstva”. Istaknuo je kako će o Tuđ­manu biti i nečovječnih komentara i neobjektivnih analiza, koje će biti često plod subjektivnoga opredjeljenja, koje može ići čak do mržnje.[16] Na drugu godišnjicu Tuđmanove smrti 10. prosinca 2001. kardinal Kuharić je u svom dnevniku ponovio Tuđmanove zasluge, napominjući kako je imao i pogrešaka, posebice u gospodarskoj politici i izboru kadrova, ali se mora priznati kako mu je “Hrvatska bila prva ljubav”.[17]

Gornji tekst izvadak je iz knjige dr. Miroslava Akmadže “Franjo KuharićKardinal i vlast”Dopuštenje autora za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.


[1] HDA, SDS RSUP SRH, Centar Zagreb, god. 1976., inf. br. 378, od. 23. 11. 1976.

[2] NAZ, OFK, kut. 7, Dnevnik br. 26, sv. 8, god. 1978., 16. 8. 1978., str. 465.

[3] NAZ, OFK, kut. 7, Dnevnik br. 26, sv. 8, god. 1979., 30. 11. 1979.

[4] NAZ, OFK, kut. 7, Dnevnik br. 26, sv. 8, god. 1980., 13. 1. 1980.

[5] NAZ, OFK, kut. 7, Dnevnik br. 26, sv. 8, god. 1980., 19. 1. 1980.

[6] NAZ, OFK, kut. 7, Dnevnik br. 26, sv. 8, god. 1980., 22. 1. 1980., str. 558-561.

[7] NAZ, OFK, kut. 7, Dnevnik br. 26, sv. 8, god. 1980., 7. 5. 1980., str. 590; HDA, SDS RSUP SRH, Centar Zagreb, god. 1980., inf. br. 343, od 6. 5. 1980.

[8] NAZ, OFK, kut. 7, Dnevnik br. 26, sv. 8, god. 1980., 11. 5. 1980., str. 597-599.

[9] HDA, SDS RSUP SRH, Centar Zagreb, god. 1980., inf br. 348 od 8. 5. i br. 369 od 27. 5.1980.

[10] NAZ, OFK, kut. 10, Dnevnik br. 36, sv. 18, god. 1999., 30. 10. 1999., str. 80.

[11] NAZ, OFK, kut. 10, Dnevnik br. 36, sv. 18, god. 1999., 12. i 13. 11. 1999., str. 96-98.

[12] NAZ, OFK, kut. 10, Dnevnik br. 36, sv. 18, god. 1999., 22. 11. 1999., str. 110-111.

[13] NAZ, OFK, kut. 10, Dnevnik br. 36, sv. 18, god. 2000., 6. 3. 2000., str. 183.

[14] NAZ, OFK, kut. 10, Dnevnik br. 36, sv. 18, god. 1999., 2. 12. 1999., str. 120.

[15] NAZ, OFK, kut. 10, Dnevnik br. 36, sv. 18, god. 1999., 3. 12. 1999., str. 121.

[16] NAZ, OFK, kut. 10, Dnevnik br. 37, sv. 19, god. 2001., 10. 12. 2001., str. 509.

[17] NAZ, OFK, kut. 10, Dnevnik br. 36, sv. 18, god. 1999., 16. 12. 1999., str. 134-135.