“Kroz ovu analizu obradit ćemo ukupno četiri stvari. Prvo, obradit ćemo neke općenite tehničke nejasnoće oko same Konvencije. Drugo, ukratko ćemo izložiti nauk Pravoslavne Crkve o ljudskim spolovima i muško-ženskim odnosima. Treće, ukratko ćemo prokomentirati sporne izjave iz same Konvencije. Četvrto, pokušat ćemo odgovoriti na pitanje, može li se, i kako se može pravoslavni vjernik u hrvatskom društvu angažirati oko ovog pitanja”, započinje autor svoj tekst.

U prvom dijelu teksta autor obrazlaže “tehničke nejasnoće oko same Konvencije” pitajući se “čemu izrada posebne Konvencije s vrlo konkretnim i odlučnim odlukama i smjernicama samo za jednu kategoriju ljudi?”, kad nasilje jednako teško pogađa i muškarca i ženu i oboje mogu biti žrtve nasilja. “Za Pravoslavnu Crkvu po tom pitanju nema dvostrukih kriterija, a ne bi ih trebalo biti ni za bilo kojeg čovjeka zdravog razuma”, piše autor dodajući kako Konvencija za suzbijanje nasilja traži mehanizme koji u našem društvu već postoje.

“Ljudska prava štiti Ustav RH, štite zakoni, postoji pravosuđe, postoji policija, postoje sigurne kuće, postoje i telefonske linije koje traži Konvencija, postoje već sada nevladine udruge koje se bave ljudskim pravima… Čemu sada posebna Konvencija s međunarodnim nadzorom provođenja (dotični nadzornici imaju faktički diplomatski i državnički imunitet i privilegije)? Naravno da se i u našem pravosuđu, policijskom postupanju i obrazovanju može puno toga poboljšati, i da često ne možemo biti zadovoljni ovakvim stanjem, no donositi ovakvu Konvenciju s međunarodnim nadzornicima u Hrvatskoj, kao da se radi o zemlji u kojoj postoji legalna trgovina robljem i sakaćenje ženskih genitalija, čini nam se u najmanju ruku pretjeranim, da ne kažem ponižavajućim”, stoji u tekstu.

Na koncu autor upozorava kako je u Konvenciji puno toga “maglovito definirano”, a uz “takvu nepreciznost nitko ne može biti siguran kakve posljedice budućnost donosi”.

Autor upozorava kako se Pravoslavna Crkva koja, kao i Katolička Crkva, zabranjuje ređenje žena, uskoro može naći pred zahtjevima žena za ređenje u Pravoslavnoj Crkvi jer u Konvenciji stoji kako se “nasilje nad ženama smatra kršenjem ljudskih prava i oblikom diskriminacije žena i označava sva djelarodno utemeljenog nasilja koja imaju za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena…” 

Nadalje: “Stranke će poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca… Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne i druge mjere za sprečavanje svih oblika nasilja obuhvaćenih područjem primjene ove Konvencije od strane bilo koje fizičke ili pravne osobe.”

Za autora je očito kako na temelju Istanbulske konvencije žena zbog zabrane ređenja može izjaviti da osjeća psihičku štetu i patnju, te tvrditi da “ova odredba Pravoslavne Crkve predstavlja običaj i tradiciju koji se temelji na ideji manje vrijednosti žene ili njenoj stereotipnoj ulozi i da se kosi s Konvencijom”.

U drugom dijelu teksta autor donosi pravoslavno učenje o ljudskim spolovima i muško-ženskim odnosima na temelju Svetoga pisma i Predaje istaknuvši na početku kako “Biblija i pravoslavlje daju ženi čast i dostojanstvo koje joj ne daje nijedna feministička ideologija”.

“Žena je, kao i muškarac, stvorena na sliku Božju. Zato, svaki čin nasilja prema ženi, za Pravoslavnu Crkvu jest čin bogohuljenja i svetogrđa protiv slike i prilike Božje. Pravoslavnoj Crkvi nisu potrebne nikakve ideologije ni konvencije, jer ona sama evo već tisućljećima postojano uči apsolutnu jednakost muškarca i žene, njihovu uzajamnu ljubav i ispunjenost.”

Zbog grijeha ovaj je odnos muškarca i žene narušen, a ljudska se narav izmijenila

“Čovjek je postao smrtan i propadljiv, grešan i zao. Zbog Adama je sav svijet proklet, i on sam je osuđen na mučan život. Narušeni su i odnosi između spolova. Zbog toga što je iznevjerila Božje poslanje i predala se đavlu, žena je na sebe navukla prokletstvo porođajnih boli, požude i podčinjenosti mužu. Izvorna pomoć mužu, briga i odgovornost za njega, izrodila se, zbog otpada od Boga, u podčinjenost mužu. Nestalo je uzajamne ravnopravnosti i nadopunjavanja. Sva potlačenost žena koju vidimo, rezultat je ovog grijeha Adama i Eve, a ne učenja Crkve”, objašnjava autor, dodajući kako “Krist preko Crkve svojim dolaskom počinje ispravljati ovo zlo”, zbog čega u “kršćanskom braku ne smije biti požude ni gospodarenja, već se muž i žena trebaju truditi nasljedovati ono stanje braka, kakvo je bilo prije grijeha Adama i Eve”, a što čitamo u Novome zavjetu koji u odnosu muža i žene prepoznaje sliku odnosa Krista i Crkve.

“Kršćanima, pored ovih smjernica i zapovijedi, nisu potrebne nikakve konvencije da bi štitili žene od zlostavljanja”, piše autor, dodajući kako Crkva “zna i uočava da muškarac i žena nisu jedno te isto, odnosno, da je Bog stvorio čovjeka u dva spola”.

“Za pravoslavlje, ako si rođen kao muškarac, muškarac si. Ako si rođen kao žena, žena si. Sve drugo je kršenje jasne Božje volje i Promisla koji Bog ima o određenom čovjeku. Dakle, po pravoslavnom učenju, muško i žensko su jedno ljudsko biće, i nema razlike u vrijednosti između njih, ali ima razlike u njihovim ulogama. Te uloge su određene njihovim biološkim spolom. To znači da, za pravoslavne, nema razlike između spola i roda, odnosno, spol i rod su za pravoslavne sinonimi. Za Pravoslavnu Crkvu je posve neprihvatljiva rodna teorija u smislu da je rod društvena datost neovisna o biološkom spolu i da se može mijenjati kako se kome prohtije. Muško je muško, žensko je žensko, svako sa svojim ulogama, i uzajamno se nadopunjujući, čine biće zvano čovjek”, stoji u tekstu.

Na temelju novozavjetnih citata autor naglašava kako je žena jednako vrijedna kao i muškarac koji je svoju ženu dužan ljubiti kao što je Krist ljubio Crkvu. Ipak, “u zajedničkom biću zvanom čovjek, njena uloga je drukčija od muškarčeve”.

“Njoj ne pripada vodstvena uloga. Njoj je glava muškarac. Jasno se kaže da žena treba biti poslušna mužu. Kao što u svemu na svijetu postoji zdrava hijerarhija, kako bi moglo funkcionirati, tako hijerarhija postoji i u odnosu muško-žensko. Ona ne znači manju vrijednost žene, jer bi takvo nešto predstavljalo hulu na Boga koji je stvorio ženu. Ova hijerarhija znači da je muž glava ženi, da je dužan brinuti se za nju, i da ima odgovornost za nju”, objašnjava autor, podsjećajući kako se još u prvim stoljećima Crkva susrela s rodnom ideologijom kada su u 4. stoljeću “heretici eustacijani na temelju svog učenja protiv braka, pokušali ukinuti razliku između muškaraca i žena, te su nagovarali žene da se šišaju i nose mušku odjeću”. Odgovor Crkve stigao je na Saboru u Gangri koji je zabranio takvu praksu.

“Narušavanje tog ideala, svaki pokušaj rodne ideologije, mijenjanja muške i ženske uloge, i sve ostalo što izlazi iz granica zdravog, kršćanskog, obiteljskog patrijarhata, za pravoslavlje je grijeh i pobuna protiv Boga”, zaključuje autor..

U trećem dijelu teksta autor analizira sporna mjesta u Konvenciji ističući kako su oni “apsolutno neprihvatljivi za bilo kojeg pravoslavnog kršćanina”.

Nakon što je u uvodu ukazao na moguće zlouporabe definicije “nasilja nad ženama”, autor odbacuje definiciju roda koju donosi Konvencija, a prema kojoj “‘rod’ označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce”.

“Rod je spol, spol se dobiva od Boga rođenjem i određuje naš život. Zato naša životna uloga muškarca ili žene nije proizvod društvenog razvoja. Ovo je hereza i grijeh, narušavanje Božjeg zakona, a kosi se i sa zdravim razumom. Naše spolno/rodno određenje i uloge koje proistječu iz njega nisu izvor nasilja, kako nam Konvencija želi sugerirati”, piše autor.

Odredbe Konvencije kojima se traže sankcije za sve koji “diskriminiraju žene”, prema autorovom zaključku moglo bi dovesti do progona vjerskih zajednica zbog njihova nauka.

Posebno problematičnim čini se dio koji Konvencije koji kaže kako se “posebne mjere koje su potrebne za sprečavanje i zaštitu žena od rodno utemeljenog nasilja neće smatrati diskriminacijom u smislu ove Konvencije”.

“Što ovo znači?” pita se autor i dodaje:

“Ako država definira da je gore izloženo pravoslavno učenje i praksa protuzakonita na temelju Konvencije, i ako država krene u sankcioniranje, to se neće smatrati vjerskim progonom ili diskriminacijom, čime se vjernicima i Crkvi oduzima svako legitimno pravo na obranu svojih stavova i načina života.”

Autor upozorava kako će na sadržaji i odredbe Konvencije postati sastavnim dijelom nastavnih materijala i planova i programa na svim razinama obrazovanja, te kako će “pravoslavna djeca morati u školama učiti protiv svog pravoslavnog nauka, koji uopće ne potiče nikakvo nasilje, nego su ga pojedinci jednostrano i lažno proglasili nasiljem”.

“Nasilje nad ženama nema nikakvog rodnog utemeljenja. Proučavajući pravoslavni nauk, vidjeli smo da on ni na koji način ne potiče nasilje. Problem je to što taj nauk očito nekome smeta, pa ga je dotični proizvoljno i lažno proglasio rodnim nasiljem”, naglašava autor, pitajući se hoće li zbog odgoja djece u pravoslavnom nauku država roditeljima oduzimati djecu.

Na koncu autor donosi jasan i nedvosmislen zaključak:

“Iz svega ovog vidimo apsolutnu nespojivost rodne ideologije s pravoslavljem, i neprihvatljivost ove Konvencije upravo zbog toga što želi tu ideologiju nametnuti društvu.”

U posljednjem dijelu teksta autor piše kako pravoslavni vjernik “po svojoj vjerničkoj savjesti i stavu” ne može i ne smije prihvatiti ovakve stavove, ali kako u Hrvatskoj ne postoje građanske inicijative pravoslavnog usmjerenja u kojima bi se vjernik mogao angažirati oko toga.

Autor tvrdi kako je jedan dio organizacija koje se suprotstavljaju Istanbulskoj konvenciji i nametanju rodne ideologije, prema njegovim riječima, “izrazito antipravoslavno nastrojen, odnosno, protiv je kanonske SPC u Hrvatskoj, te podupire projekt lažne tzv. HPC”, pravoslavni vjernik “ne može sudjelovati u takvim inicijativama i pokretima, niti im davati potporu, jer su, iz pravoslavnog kuta gledanja, protucrkveni”.

Cjeloviti komentar možete pročitati na ovom linku.

Miodrag Vojvodić | Bitno.net