Kada me pitaju za mišljenje o obrazovnom sustavu u Hrvatskoj, obično odgovaram da sve što o toj temi treba znati piše na majicama maturanata koji svojih posljednjih 12 godina često svedu na polušaljivu doskočicu o završetku nečega što je više nalikovalo na tlaku negoli na “najljepše godine života”. Puno puta sam se pitao zašto za toliki broj djece u Hrvatskoj proces obrazovanja mora biti bolan, ali misao bi me prošla kada bih zaključio da teško da ću ikada promijeniti situaciju.

Zato sam sretan kada vidim ljude, hrabrije od sebe, koji se odlučno bacaju u poboljšanje načina na koji shvaćamo obrazovanje, posebice kada to čine vlastitom inicijativom. Carla Konta nije čekala neku desetljećima najavljivanu “reformu obrazovanja” koja će sve iz temelja promijeniti, nego je sama počela graditi nešto drugačije. To je zasad poprimilo oblik Zapi platforme u kojoj zajedno sa suradnicima nudi edukativne sadržaje koji se po pristupu znatno razlikuju od onoga na što smo navikli u školama. Od Carle sam pokušao saznati kako bi izgledalo obrazovanje kada bi odgovaralo potrebama djeteta i koliko smo danas daleko od toga.

– Gospođo Konta, što je po Vašem mišljenju najveći problem javnog sustava obrazovanja u Hrvatskoj?

Naš sustav javnog obrazovanja u Hrvatskoj, kao i u cijelom zapadnom svijetu, nastao je u kontekstu industrijske revolucije i stvaranja nacionalnih država. U tom povijesnom razdoblju postojao je problem velikog broja radničke klase koju je trebalo obrazovati za rad u industrijskim pogonima, a najgora stvar koja se u takvim sustavima može dogoditi je pogreška. Svi proizvodi moraju se proizvesti standardno: bez pogrešaka i bez odstupanja. S druge strane, svatko tko ima malo dijete zna da djeca uče upravo na pogreškama. Da dijete ne padne, nikada ne bi naučilo hodati. Naš mozak pamti po principu pokušaja i pogrešaka. Time što smo se u školskim učionicama usmjerili prvenstveno na uklanjanje pogrešaka, izgubili smo usmjerenost na proces te tako ugušili unutarnju motivaciju djeteta koje sav svoj uspjeh počinje temeljiti na vanjskom vrednovanju ocjena. Osim što je loš, ovakvim pristupom ne pripremamo đake za stvarni svijet. U obiteljskom i profesionalnom životu gotovo da nema situacije u kojoj će nas netko vrednovati onako kako nas se vrednuje u školi.

Sustav nulte tolerancije na pogreške ne zahvaća samo odnos prema pogreškama djece, nego i prema pogreškama nastavnika. To ponekad dovodi do apsurdnih situacija poput one u školi u kojoj sam radila gdje su zbog jedne proceduralne greške morali izbrisati ocjene cijelog jednog razreda, posao svih učenika u polugodištu, a da se nitko nije zapitao jesmo li učinili nepravdu prema radu učenika. Najbitnija stvar je bila da se proceduralna greška eliminira.

„Industrijski mentalitet“ vidi se i u tome što mi razrede slažemo prema „godini proizvodnje“, odnosno prema godini rođenja, iako nove studije pokazuju da svako dijete ima svoj individualni razvoj. Kao što neka djeca počinju hodati s devet mjeseci, a neka s godinu dana, kao što neka djeca počnu govoriti s godinu i pol, neka s dvije, tako djeca prolaze kroz kognitivni razvoj u različitim razdobljima, i svaki od tih razvoja, bez obzira koliko ga mi pokušavali standardizirati, individualan je.

Svemu tome treba dodati i glomaznost našega sustava koja koči promjene. Čak i kada se pojave dobre ideje, mi te nove ideje ukalupljujemo u stari sustav, koji podrazumijeva birokratizirane procedure koje sprječavaju promjenu. Posljedica svega toga je da imamo sustav koji je loš za djecu i koji više ne odgovara vremenu u kojem živimo.

– No, zašto smo se mi kao društvo pomirili s tako lošim sustavom – zašto smo tako lako pristali na to da će školovanje biti gnjavaža?

Mislim da je problem u tome što mi još uvijek živimo u balonu iz kojeg ne vidimo da postoje drugačija rješenja. Svi smo mi odrasli u ovakvom sustavu, i on nam je predstavljen kao normalna stvar uz ponavljanje one floskule “Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba”. U tome se u neku ruku vidi i naše socijalističko nasljeđe u kojem se očekuje da se država treba pobrinuti za naše obrazovanje jer se „podrazumijeva“ da se sami ne bismo znali pobrinuti za njega. 

Ovom raspoloženju pogoduju i neki nastavnici koji djeci sve propisuju do najsitnijih detalja. Tako ona postanu nesigurna u sebe i ne pokušavaju samostalno raditi onako kako misle da je najbolje te se stvaraju ljudi koji čekaju da im netko drugi kaže što da rade, a to je u potpunom neskladu sa svijetom koji ih čeka. Koliko puta mi se dogodilo na satu da kažem učenicima da pokušaju riješiti zadatak onako kako oni misle da je najbolje, na što bih dobila odgovor: “Ali nama bi bilo lakše da nam Vi kažete što točno trebamo raditi.”

Od prvog razreda osnovne škole mi djeci govorimo da moraju točno pratiti način pisanja, način sastavljanja zadaća, točno onako kako je učiteljica rekla, bez odstupanja. To je već spomenuti mentalitet industrijske proizvodnje. Kada imaš takav sustav koji pokriva jedan veliki dio tvog života, onda je teško izaći iz tog mentaliteta.

– Može li se sustav popraviti najnovijim intervencijama poput “Škole za život”?

Škola za život imala je u sebi pozitivne elemente, ali je došla prekasno i doživjela neuspjeh prije nego što je zaživjela. Imala je neke dobre premise, ali ih je u stvarnosti bilo nemoguće realizirati. Primjerice, moja interpretacija Škole za život bila je da je moja odgovornost kao nastavnice napraviti program i proces rada unutar razreda, prilagođavajući se interesima učenika, a da mi nacionalni kurikulum bude nit vodilja, tj. da ga ne moram slijediti u stopu. No, budući da je ova ideja bila uvrštena u stari sustav koji je još uvijek ostao birokratiziran, unutar takvog sustava često se čini kao da ništa nisi napravio ako nisi ispričao lekciju, a učenici sve prepisali i ponovili.

Općenito, svaki put kada se rješenja nameću „odozgor“, zanemarujući princip supsidijarnosti prema kojem bi se što više problema trebalo rješavati na lokalnoj razini, stvari postaju neučinkovite. Sustav javnog obrazovanja može se promijeniti tek promjenom upravljanja sustavom obrazovanja. Smatram da bi to bilo najbolje provesti uvođenjem vaučerizacije, kojom bi se proces odlučivanja sveo na lokalnu, tj. školsku razinu, tako da bi svaka škola bila odgovorna za svoj rad. To bi dovelo do zdrave konkurencije između škola i fleksibilizacije sustava.

– Što je Vas osobno potaknulo da počnete raditi na poboljšanju odgojnog/obrazovnog pristupa djeci?

Tri su me stvari potaknule na to. Kao prvo, primijetila sam da su moja djeca ulaskom u sustav javnog obrazovanja počela gubiti na kreativnosti, sposobnosti samostalnog odlučivanja i na unutarnjoj motivaciji. Kao drugo, ohrabrio me nastavnički rad sa srednjoškolcima koji bi uvijek jako dobro reagirali kada bih koristila alternativne načine podučavanja. I na kraju, otkrila sam homeschooling kao alternativu javnom obrazovanju, kao i to da postoji čitav globalni pokret ljudi koji imaju viziju znatno fleksibilnijeg i slobodnijeg obrazovanja koje daje fenomenalne rezultate. Ključni trenutak je bio kada sam shvatila da obrazovanje i školovanje nisu istoznačnice i da se može obrazovati i bez školovanja, odnosno da je škola samo jedan od mnogih načina na koje se djeca mogu obrazovati.

– Što onda za Vas znači “obrazovati dijete” – što bi trebao biti krajnji cilj obrazovnog procesa?

Obrazovanje za mene pretpostavlja cjelovitu formaciju: s jedne strane pomoć djetetu da postane stručno u pojedinom području, a s druge strane zadaću da se od njega stvori osoba koja ima usavršene ljudske i nadnaravne vrline te formiranu savjest. Obrazovano dijete je dijete koje je uvijek znatiželjno. Ono najljepše što se može vidjeti kod male djece, a što se gubi s ulaskom u sustav javnog obrazovanja, jest da su puni pitanja o svijetu, životu, stvarima koje vide, zanima ih zašto su stvari takve kakve jesu. Obrazovano dijete je ono koje ne gubi tu sposobnost čuđenja i koje samo zna prepoznati ono što ga zanima i to kasnije njegovati.

– Svoju ste viziju primijenili na Zapi platformu. Kome je ona namijenjena?

Zapi je na početku zamišljen kao pomoć roditeljima koji svoju djecu žele školovati kod kuće, ali s vremenom sam shvatila da je treba ponuditi i svim roditeljima koji žele dopuniti školsko obrazovanje svoje djece kroz kvalitetno vrijeme koje će provesti s njima. Želimo omogućiti roditeljima da vrijeme s djetetom mogu provesti kvalitetno, potičući njegovu znatiželju. Zapi programe koriste i već mnogi učitelji i odgojitelji koji žele uvesti nove, alternativne metode rada u razredu i grupi.

– Koje je obilježje takvog učenja?

To je učenje u kojem se kroz jednu temu pokriva cijeli niz različitih područja. Primjerice, kroz našu likovnu radionicu nastojimo djeci približiti povijest umjetnosti, likovne elemente, učimo ih novim pojmovima, novim stilovima, potičemo istraživanje, ručni rad, kao i uključivanje svih pet osjetila preko kojih djeca uče. Smisao je promijeniti pristup obrazovanju koji se svodi na sjedenje uz knjigu i ispunjavanje radnih listova, jer djeca najbolje uče iskustveno, a ne kad im netko ispriča nešto što moraju zapamtiti. Školski sustav se bazira na učenju na temelju definicija, ali ako smo se već susreli s nečim u prirodi, mi već znamo što je to jer smo u dodiru sa stvarnošću. Učenje definicije tada će djetetu doći prirodno.

Jednako tako roditeljima želimo ponuditi mogućnost da ne moraju djecu upisati na pet različitih aktivnosti i živcirati se razvozeći ih uokolo, nego vrijeme koje je vrlo ograničeno iskoristiti da se povežu s njima. To je dobro i za djecu, jer je poznato da im je emotivni doživljaj tijekom učenja jako važan. Ako postoji predmet u kojem je profesor simpatičan i dijete se osjeća ugodno, mnogo je vjerojatnije da će njihov mozak zbog tog ugodnog doživljaja zapamtiti gradivo. Slično tomu, kada djeca uče sa svojim roditeljima, to je puno učinkovitije, a stvara se i povezanost između roditelja i djeteta, tako da dobivamo dvostruki rezultat.

– Kako odabirete teme i područja koja obrađujete?

Područja koja nastojimo pokriti su zanemarena u školskom sustavu. Primjerice, imamo program poduzetništva Beno koji je krenuo u siječnju. Kroz njega djeca uče voditi svoje tvrtke i poslovne projekte. U tom jednom programu poduzetništva uključeno je najmanje pet-šest predmeta, a služi i za vježbanje kreativnosti. Prekrasno je vidjeti koliko su djeca motivirana kada im se zadaju smjernice da moraju napraviti poslovni plan, istraživanje tržišta i tome slično, a ostalo prepustiti njihovoj kreativnosti. Djeca su oduševljena jer ne osjećaju tu slobodu u školskom sustavu gdje ih nitko ne pita kako bi oni tako nešto napravili. Sljedeće godine ćemo imati više vrsta istog programa, tako da će biti prilagođen i srednjoškolcima koji će imati i mogućnost karijernog savjetovanja.

Zatim, imamo Montessori knjižice i lekcije te online likovne radionice koje jako vole odgajatelji i učitelji razredne nastave. Jedan program posvećen je temama vezanim uz izgradnju karaktera, što je u školi potpuno zanemareno. Smatramo da nije dovoljno da dijete bude samo školovano, nego i da ima dobro izgrađen karakter, da ima izgrađene vrline, da se zna oduprijeti lošim stvarima, da se zna izboriti za dobre stvari te da ima unutarnju motivaciju. Uskoro otvaramo i program za predškolarce namijenjen roditeljima koji žele prepoznati i podržati interese svoga djeteta od prve godine do polaska u školu.

– Kakvi su planovi za budućnost?

Najesen planiramo radionice kreativnog pisanja, seriju kratkih audiopriča te edukativne igre. Uvjereni smo da način na koji se hrvatski jezik i književnost obrađuju u školi daje suprotan učinak od toga da dijete zavoli pisati. Djeca su obavezna naučiti definiciju palatalizacije i sibilarizacije, a ne znaju što je kreativno pisanje, što je argumentirano pisanje, što je esejsko pisanje. Pripremamo i jednu STEM radionicu vezanu za znanost i tehnička istraživanja koja će biti prvenstveno za osnovnoškolce. Prva tema bit će “voda”, a obradit će se kroz ciklus vode u prirodi, ciklus vode u hidroelektranama, učenje o kemijskom sastavu vode, vodi kao vjerskom elementu, vodi kao elementu u prirodi, vodi kroz umjetnost, itd. Svakoj temi koju ćemo obrađivati posvetit ćemo se kroz zaista mnogo spektara. Takav je pristup najprimjereniji za djecu jer je prilagođen funkcioniranju našeg mozga koji radi po principu asocijacija.

Najesen ćemo ponovno otvoriti i tečaj koji će se baviti temom motiviranja djece na učenje. Iz iskustva znam da kada djeca zapnu, roditelji ili učitelji, nažalost, sa svojim reakcijama često pogoršavaju situaciju, što uzrokuje stres i anksioznosti s kojima se kasnije nitko ne bavi. Jedan od razloga je i taj što ljudi više ne vjeruju da učenje može biti zanimljivo, a mi to želimo promijeniti.

Važno je naglasiti da kada pripremamo radionice, ulažemo jako puno vremena u kreativni proces. Isprobavamo kako reagiraju djeca različite dobi, promišljamo o tome kako se pojedini elementi mogu najbolje implementirati, i pratimo koje rezultate daju. U svemu tome veliko mi je zadovoljstvo vidjeti koliko neiskorištene kreativnosti ima naš mozak, pa čak i nakon dugogodišnjeg prepuštanja lošem sustavu.

– Na blogu svoje Zapi platforme nedavno ste napisali jedan tekst u kojem ste kritizirali pristup kojim se djecu stalno pohvaljuju s “Bravo”, “Super” itd. Koja je ideja iza toga?

Primijetila sam da taj „Bravo“ navodi djecu da zadovoljstvo svojim radom ne temelje na svojoj procjeni, nego na vanjskom vrednovanju. Kada naviknemo dijete da traži naše odobravanje, onda ono u prvom redu radi stvari kako bi ga netko drugi pohvalio i više ne zna što bi ono samo htjelo raditi. Ali ako mi svoj komentar konkretiziramo i kažemo “Crtež koji si napravio je jako zanimljiv, što si njime želio reći?”, ili ako pitamo: “Što ti je bilo zanimljivo dok si crtao?”, onda se djeca nauče usredotočiti na proces koji su imali iza svog rada. To je jako važno jer se time razvija njihova sposobnost introspekcije. Ako u jednom trenutku zapnu, bit će spremna promisliti o onome što rade i što žele ostvariti. To je kao neka vrsta razvijanja ispita savjesti u procesu učenja.

Naravno da ću kada postoji razlog reći “Ponosna sam na tebe, super si to odradio”, ali to je samo jedna od stvari koju govorim djeci. Važno je da ona znaju da je od povratne informacije važniji proces u kojem su važne i greške, i dobre stvari, i ispravljanja. Djeca vole kada ih primjećujemo i kada se konkretnim pitanjima i pohvalama osvrćemo na njihov rad. Općenite afirmacije kao “Bravo” ili “Super”, kad ih se ponavlja bez razloga, ne znače ništa, kao kad nekome govoriš “Oprosti”, a da to ne misliš. To postaju riječi bez stvarnog značenja.

– Posvećeni ste i inicijativi za legalizaciju homeschoolinga u Hrvatskoj. Dokle smo stigli po tom pitanju, i ima li nade da će školovanje kod kuće uskoro biti moguće u Hrvatskoj?

Zadnje što smo dobili je pozitivno mišljenje Agencije za odgoj i obrazovanje. Predali smo veliku većinu potrebne dokumentacije i naš prijedlog zakona je više-manje usuglašen s ministarstvom. Moram reći da je dosadašnja suradnja bila jako dobra s mnogo truda s obje strane. Puno toga je napravljeno, od pravilnika i elaborata, do istraživanja u koja su bili uključeni roditelji i ostalih potrebnih dokumenata. Kada sve bude gotovo i homeschooling bude omogućen, bit će to velika stvar za Hrvatsku, za pluralizam unutar obrazovanja, za fleksibilizaciju i izlazak izvan okvira koji nas guše.

– Kada će to biti?

Ovo je izborna godina pa sve treba uzeti s malom rezervom, ali ako ne bude nekakvih radikalnih promjena i ako novi Zakon o obrazovanju bude izašao krajem ove godine kako je planiramo, očekujemo da će homeschooling biti omogućen za školsku godinu 2025./2026., najkasnije 2026./2027. Mi se nadamo da će ići prije zbog roditelja koji to već jako dugo čekaju i žele. Godine 2021. bio je prvi sastanak unutar ministarstva, sad smo već u 2024. Procesi teku sporo, ali ne samo za nas, jer je homeschooling jedan manji element u novom Zakonu o obrazovanju koji ima oko 150 članaka. Sve u svemu, ovo je najbrže što smo mogli ići. Također, ako se još netko želi priključiti našem timu koji radi na omogućavanju homeschoolinga, mi uvijek rado prihvaćamo pomoć.

– Za kraj, možete li dati jedan praktični savjet roditeljima, što već danas mogu učiniti kako bi doprinijeli boljem obrazovanju djece?

Moje pravilo uvijek glasi: bolje je imati jednu aktivnost manje izvan kuće kako bi se imalo više vremena u kući, odnosno s roditeljima. Smatram da bi vrijeme unutar obitelji trebalo imati prioritet nad aktivnostima koje vode druge odrasle osobe izvan obitelji. Možda bismo na prvu rekli suprotno, da djecu trebamo voditi na sve dostupne radionice, ali djeci su najpotrebniji roditelji. 

Mi u Hrvatskoj tek trebamo otkriti kolika je važnost vremena koje roditelj provodi s djetetom, te smatram da će povećana svijest o tome biti sljedeća obrazovna revolucija. To je vrijeme puno važnije za djetetov razvoj od vremena provedenog s vršnjacima. Nažalost, našu djecu najviše odgajaju druga djeca u školskom sustavu s kojom provode većinu dana. Zato moramo na prvo mjesto staviti vrijeme unutar obitelji, odnosno vrijeme roditelja s djetetom. Za bolje razumijevanje ove teme preporučila bih čitanje knjige Gordona Neufelda i Gabora Matéa naslova Budite tu za svoju djecu (Harfa izdanje, nap.).