Borna Marinić vjerojatno je najpoznatiji povjesničar mlađe generacije u Hrvatskoj, osobito među onima koji se zanimaju za Domovinski rat.

Na društvenim mrežama ima stotine tisuća fanova, njegov podcast „Gdje si bio ’91?“ broji milijune pogleda, a kaže kako ga prepoznaju i na ulici.

„To mi se događa sve češće. Nevjerojatno mi je da me na svakom kutku Hrvatske zaustavljaju, i to klinci od 18 godina. ‘Hej, mama, to je Borna, bratić i ja gledamo njegov podcast’, a majci ništa nije jasno…“

U kafiću u zagrebačkoj Petrovoj ulici, gdje smo vodili razgovor, „fanovi“ nas nisu prekidali, što nam je omogućilo da dublje zagrebemo u intimu i motivaciju 31-godišnjeg povjesničara rođenog u glavnom gradu Hrvatske.

Poziv

Informiranje šire javnosti o Domovinskom ratu Borna naziva „pozivom“. Njegova klica posađena je početkom 2000-ih kada je s obitelji išao na more, vozeći se starom cestom prema Dalmaciji. Ondje je, na potezu između Turnja i Obrovca, prvi put vidio šrapnelima „prošarane“ zgrade te oštećene ili potpuno srušene kuće.

„Ti su prizori u meni probudili onu dječju znatiželju, pomiješanu s uzbuđenjem, kao kad otkriješ nešto nepoznato“, reći će i dodati kako ga ruševine i napušteni vojni objekti fasciniraju i danas.

No Borna nema „tipičnu“ priču za čovjeka od tridesetak godina rođenog u Hrvatskoj. Njegovo djetinjstvo nije obilježeno ratnim putem roditelja, stradanjem ili progonom. Odrastajući uz samohranu majku, jedina uspomena na rat su sirene tijekom raketiranja Zagreba u svibnju 1995.

„Bez toga ne bih ni znao da se rat odvija“, ističe.

Što ga je onda, osim srušenih kuća uz cestu D1, potaknulo da se počne baviti tom temom, pitamo ga.

„Nekoliko je faktora. U gimnaziji smo praktički preskočili te lekcije. Ako sam učio koliko je faraon imao trepavica, valjda bih trebao znati nešto i o državi u kojoj živim.“

K tome ga je, dodaje, smetalo i neznanje školskih kolega o prijelomnom događaju novije hrvatske povijesti.

„Jednom sam izašao iz tramvaja nakon što su mi kolegice iz razreda uporno tvrdile da je rat trajao samo 1991. i 1992. Ljudi su nas gledali, bilo mi je neugodno zbog njih. Pazi, pričamo o gimnazijalkama“, govori, a u glasu mu se i nakon svih tih godina osjeti nevjerica.

Upravo je iz želje za obrazovanjem mladih, tj. svojih vršnjaka, počeo pisati o važnim događajima iz Domovinskog rata na osobnom Facebook profilu. Kasnije se iz toga izrodila mrežna stranica te popularni podcast. U tome mu je pomogao studij povijesti na Filozofskom fakultetu gdje je i magistrirao, a ključni događaj zbog kojeg je umjesto institucionalne karijere izabrao privatnu bio je angažman u emisiji TV kalendar koja se emitira na HRT-u.

„Tada sam shvatio da će moj interes biti i moj izvor prihoda.“

No Borna u svom djelovanju vidi i vjersku dimenziju, nešto o čemu nije toliko govorio za druge medije. Svjestan opasnosti da će nekima zvučati „bedasto“ i da su njegove riječi teško razumljive osobama koje nisu „duboko u vjeri“, ipak se otvara: „Vjerujem da Bog ravna svime što radim i duboko osjećam da su duše onih poginulih branitelja koji su u raju moji zagovornici. Doslovno svaki trenutak mog bivanja u službi je toga da istražim, prenesem i sačuvam uspomenu na Domovinski rat.“

Ovdje je, pritom, važno napomenuti da njegova gorljivost ne vodi glorifikaciji rata.

„Glavni cilj mi je da mladi shvate što je rat, da se ne radi o nekoj igrici ili šali.“

Zato se okrenuo živim svjedocima iz devedesetih, onima koji iz prve ruke mogu govoriti o herojstvu i tragediji, ponosu i žalosti koji su se tada odvijali.

„Nedavno je na svetoj misi jedan svećenik citirao sv. papu Pavla VI. koji je rekao da ljudi slijede svjedoke, a ne učitelje. To je i moja nit vodilja, dati glas istinskim svjedocima Domovinskog rata.“

Kako bi to ispunio, Borna ima tri glavna kriterija pri odabiru gosta za svoj podcast: „Važno mi je da bude dobar čovjek, da ima dobru priču i da je zna kvalitetno ispričati. Sva tri faktora uspio sam dobiti u oko 80 posto epizoda.“

Dodaje kako ga kod njegovih gostiju najviše fascinira mirnoća s kojom pričaju o stresnim i opasnim situacijama koje su doživjeli.

„Premda su preko puta mene sjedili i neki koji su već krhki starci, oni su zapravo ogromne veličine. Skromni ratnici ponosni što su branili svoju zemlju.“

Heroji, zločini i maloljetni branitelji

Osim podcasta, Borna Marinić autor je nekoliko knjiga i dokumentarnih filmova o Domovinskom ratu. Neke od njih govore o ratnim putevima Roma i žena, nerijetko marginaliziranima u prikazu događaja iz devedesetih. Unatoč tome, smatra kako su „najzapostavljenije skupine strani borci i maloljetni branitelji“.

„Ti su dečki neželjeni, a izgubili su djetinjstvo i mladost. I više… izgubili su život. Danas se mnogi od njih osjećaju kao da im društvo govori: ‘Zašto si uopće dolazio, trebao si biti u školi, mogli smo to i bez vas…’“

„Nedavno sam intervjuirao branitelja iz Daruvara koji je s nepunih 17 godina odbio otići s ostatkom razreda na Hvar, gdje se trebala odvijati nastava, kako bi branio svoj grad“, nastavlja Borna nešto teže, kao da mu je knedla zapela u grlu.

Glas mu počinje drhtati, a oči se pune suzama.

„U rujnu treba krenuti u školu, a 19. kolovoza stupa u policiju. Dolazi na autobusni kolodvor, cijeli razred odlazi na Hvar, oprašta se s njima i svjesno ostaje u poluokruženom gradu. Kad je 1992. napunio 18 godina ponudili su mu mirovinu. Odbio je, a danas smatra da je pogriješio. Pretprošle je godine obolio od raka gušterače… a dao je sve.“

Pitamo ga smatra li da se oni koji su svoje formativne godine proveli u ratu, mogu u miru snaći?

„Kako tko, branitelji su individue. Svaki od njih ima svoj karakter, svoja politička, vjerska i druga uvjerenja. Neki se dignu i nastave, oproste sebi i drugima, a nekima ni Bog ne može pomoći jer su zatvoreni u sebe. Uživljeni su u ulogu žrtve i ne znaju kako iz nje izaći. Postali su mračnjaci bez povjerenja u ljude i sustav. Svakome tko je imalo otvoren može se pomoći, a prvi korak je saslušati ga.“

U tom smislu njegovo informiranje javnosti o ratu, primjećujemo, nema samo obrazovnu svrhu, već može djelovati i iscjeljujuće na braniteljsku populaciju.

„Definitivno. Mnogi s kojima sam razgovarao i danas mi zahvaljuju jer su nakon nekoliko desetljeća mogli ispričati neke za njih važne događaje, spomenuti se patnji, prijatelja i neznanih herojstava.“

Borna Marinić/Foto: Neva Zganec/PIXSELL

Osim o sudionicima Domovinskog rata, Borna često piše i o počinjenim zločinima, čuvajući ih od zaborava i podsjećajući na žrtvu koju je Hrvatska podnijela.

No, iako smo imali legitimno pravo braniti se, ostaje činjenica da su neki zločini počinjeni i s naše strane, s čime se kao društvo još uvijek nismo na pravi način suočili. Odlučujemo pitati Bornu, bez ikakve želje da izjednačimo agresora i žrtvu, zašto na njegovim stranicama ne pronalazimo tekstove i o zločinima Hrvatske vojske.

„Pokušao sam pisati nekoliko puta, ali…“, zastaje. „Jako teško pitanje.“

Ipak, s osjetnom rezignacijom u glasu, odgovara na njega.

„Nekoliko sam puta pisao, ali su reakcije bile grozne. Nisam mogao trpjeti linč usmjeren prema meni kad bih izvukao neke negativne primjere iz Domovinskog rata. Ne smiješ reći ništa ružno, jer diraš u svetinju… kao da smo mi bili cvijeće – nismo. Tko je imalo inteligentan zna da je rat zlo, tu ne vladaju samo crna i bijela boja. Na svakoj strani postoje ljudi koji se u takvim situacijama pretvore u zvijeri.“

Ističe i još jedan problem, a to je nedovoljno djelovanje države.

„Neke stvari uopće nisu procesuirane, neke nisu doživjele sudski epilog, a za neke su izdane smiješne kazne. Iako istražujem te događaje, ne mogu se stavljati u ulogu pravednika i istjerivati pravdu kad to odgovorni nisu učinili. Volio bih da su ti zločini na pravi način procesuirani da se o njima može otvoreno pisati, zaista bih. Mislim da je upravo i ta nespremnost odgovornih da upere prst u krivca i natjeraju ga da odgovara za svoja zlodjela jedan od izvora narativa koji kriminalizira ili baca negativan pogled na Domovinski rat.“

Pitamo ga smatra li da ćemo kao društvo jednom dovoljno sazreti za to.

„Mislim da ne, ako nismo do sada…“

Prilično pesimističan pogled, primjećujemo.

„Inače sam optimist, ali ne vidim da će doći do toga…“, odgovara Borna i ističe da mu to pitanje u dvadesetak intervjua koje je dao medijima nijednom nisu postavili.

To također, razmišljamo, govori nešto o sposobnosti našeg društva da realno sagleda komplicirane događaje iz prošlosti.

Imajući to na umu, pitamo ga može li netko biti i heroj i zločinac, tj. možemo li priznati zasluge koje je osoba imala u borbi za hrvatsku neovisnost, ali i osuditi zlo?

„Takvih je ljudi definitivno bilo, ali se o njima na taj način ne govori. Očito u javnom diskursu ne mogu postojati osobe koje su i heroji i zločinci.“

Vukovar, politika i kolona sjećanja

Inače, razgovor s Bornom vodimo desetak dana prije obljetnice pada Vukovara. O tom su gradu ispričane brojne herojske priče, ali jedna od njih olako se zaboravlja, a to je uloga franjevaca koji su u znamenitoj crkvi sv. Filipa i Jakova ostali tijekom cijele opsade.

„Fascinantna priča. Franjevačka je crkva bila jedna od glavnih meta JNA i njezin je zvonik među prvima pogođen i srušen. Cilj je bio demoralizirati hrvatsku stranu jer se radilo, poput vodotornja, o simbolu grada. No franjevci su ostali i dijelili patnju s narodom, pomagali su, služili svete mise u skloništima. I danas mogu služiti kao inspiracija kako bi se pastoralni djelatnici trebali ponašati. Neki od njih kasnije su završili u logorima… ne mogu zamisliti kako je jednom katoličkom svećeniku bilo u zarobljeništvu. Vjerujem da su svoje križeve nosili upravo po uzoru na Krista. S narodom do kraja.“

„Veliku ulogu“, dodaje Borna, „odigrale su i redovnice koji su pomagale u bolnici. Vukovarski branitelji često su mi isticali koliko im je značila njihova blizina. Brinule su se o ranjenicima, molile, čak i krstile djecu…“

Potresno svjedočanstvo, a to je tek dijelić onog što je prošla. Danas je živa, a ovaj joj je sigurno kao “drugi rođendan”.

Objavljuje Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat u Utorak, 7. studenoga 2023.

Nažalost, Vukovar je danas, iako je prošlo više od 30 godina od stradanja, podijeljen grad. Zajedništvo koje je vladalo u skloništima među različitim nacionalnostima tijekom opsade (o čemu je nedavno u epizodi podcasta „Gdje si bio ’91?“ govorila i Vasilija Tucker – Vaska, jedna od heroina Vukovara) pokleknulo je pred sukobljenim narativima koji zastupaju nekad zaraćene strane.

Borna odgovara kako je teško imati konsenzus o traumatičnim događajima kada unutar hrvatskog društva „ne postoji konsenzus o ključnim točkama naše povijesti“.

„Hrvatska nema vlastiti povijesni muzej sa stalnim postavom. Nismo se uspjeli dogovoriti kako prikazati određene povijesne procese važne za naš narod i to dovoljno govori. Ne možemo očekivati dogovor s drugom stranom ako sami nismo riješili to pitanje ili nemamo jasan stav o tome.“

Za kraj, pitamo ga koja su njegova promišljanja o načinu na koji se trenutno obilježava obljetnica Vukovara kao i političkim prepucavanjima koji ju prate.

„Političarima je uvijek cilj politizirati događaje. Ja, na primjer, nikada nisam bio u koloni sjećanja, već svoj pijetet iskazujem na druge načine. Teško mi je gledati kako ju neki doživljavaju, kao prigodu da se slikaju za društvene mreže ili budu viđeni. Nemaju svijest zašto su zapravo ondje. Mislim da bi svatko od nas trebao izdvojiti pet minuta i duboko se zamisliti zašto radi to što radi. Palim li svijeće zato što to rade moji prijatelji ili me motivira sjećanje na žrtvu Vukovara? Svatko za sebe treba otkriti koji ga motivi vode i tada više neće ovisiti o tuđim postupcima niti se baviti time tko je kakve plakate stavio. No imam osjećaj da politika voli sve uvući u svoju sferu kako ljudi ne bi promišljali o dubokim motivima“, zaključuje Borna Marinić.