Proteklih se tjedana u domaćim katoličkim medijima moglo podosta čitati o velikim masama vjernika koji su se okupljali na različitim crkvenim događanjima. Mladifest u Međugorju tradicionalno je okupio više desetaka tisuća mladih, Svjetski dan mladih u Lisabonu okupio je više stotina tisuća (sa središnjom misom na kojoj je sudjelovalo više od milijun vjernika), na Veliku Gospu u marijanska su svetišta diljem Hrvatske pohrlile stotine tisuća vjernika, a fotografije s nekih od njih dijelile su se i po inozemnim katoličkim portalima.

Ako spomenutom pridodamo i svibanjski molitveni susret “Progledaj srcem” koji je napunio Arenu Zagreb, ne treba čuditi da će mnogi ove događaje tumačiti kroz Kristove riječi da se “stablo prepoznaje po plodovima”, zaključujući da način na koji danas u svijetu živimo kršćanstvo daje dobre plodove, ali gotovo nigdje tako dobre kao kod nas.

Ipak, meni je pozivanje na Kristove riječi o stablu i plodovima u kontekstu brojki uvijek bio pomalo sumnjivo, a razloga su dva. Prvi je taj da kvaliteta ploda ne ovisi o njegovoj kvantiteti. Ne zaboravimo da je Krist prokunuo smokvu koja je izgledala vrlo lisnato i bogato, ali na njoj nije bilo ničega za ubrati. Osim toga, razlika između trnja i grožđa koju Krist navodi kada govori o stablu i plodovima nije u tome da grožđe rađa obilatije od trnja nego da je posve drugačije kvalitete.

Potvrdu mog razmišljanja nedavno je dao i papa Franjo [1] kada je u pismu rimskim svećenicima napisao: “Naša se svećenička služba ne mjeri pastoralnim uspjesima (njih je i sam Gospodin imao sve manje i manje, kako je vrijeme prolazilo!). U središtu našeg života nije čak ni sumanuta aktivnost, nego je bitno ostati u Gospodinu kako bismo donijeli plod (usp. Iv 15).” Franjino razdvajanje pastoralnih uspjeha i donošenja ploda svjedoči o tome kako je riječ o dvjema posve različitim stvarima.

Drugi razlog zbog kojeg ne volim brojke dovoditi u kontekst s plodom jest taj što su brojke podložne vrlo različitim interpretacijama, a mi uglavnom odabiremo onu koja nam najbolje odgovara. Tako ćemo kada se mnogo ljudi okupi na misnome slavlju reći da se vidi kako u župi “ima dobrog ploda”, a ako se pak okupi malo ljudi, reći ćemo da je Krist uvijek govorio o “stadu malom”, pa je upravo izostanak većeg broja ljudi dokaz da je plod dobar.

Jer, ako bismo kvalitetu ploda mogli izvesti iz samih brojki, mogli bismo se ubrzo naći postiđenima. Propovjednici “evanđelja prosperiteta”, te kršćanstvu tako strane ideje, u pojedinim će zajednicama u Americi okupiti više ljudi nego što bi to mogao bilo koji pobožni svećenik. Oko Krista će se u Areni Zagreb okupiti 25 tisuća ljudi, i to je fantastično, ali će Dino Merlin ispuniti tri Arene (uza sve poštovanje prema njegovu radu, to ga ne čini većim od Krista). Euharistijski kongres će u Budimpešti ispuniti stadion Puškaš Arene, ali je Coldplay u Budimpešti u dva dana rasprodao tri ista takva stadiona.

Čini se kako i Sveto pismo ukazuje na to da Bog ne gleda blagonaklono na uzdanje u brojke. Kralj David je morao pretrpjeti tri dana pošasti jer je prebrojao narod. Gideona je Bog natjerao da svojih 32 tisuće vojnika svede na 300 kako se narod ne bi uzoholio nad pobjedom, a i kada u Novom zavjetu stoji kako se oko Isusa okupilo 5000 muškaraca, osim žena i djece, čini se da je to uglavnom zato da se naglasi kako će nakon govora o Kristovom tijelu kao hrani ostati njih 12. Mogli bismo spomenuti i Pavla koji je u Ateni pred slušateljima ostao “kratkih rukava” iako je upravo ondje održao jedan od svojih najimpresivnijih govora.

Da se razumijemo, ne pišem ovo kako bih omalovažio velike pastoralne napore koji se ulažu da se što veći broj vjernika održi u pojedinoj župi ili molitvenoj zajednici, niti osporavam da je rad s mladima, poglavito u Zagrebu, dobar. Također, moglo bi se navesti i mnoštvo primjera kada su se kvaliteta i kvantiteta ploda poklopile poput pastorala Župnika Arškog koji je od jedne skromne župe napravio svetište u koje su se slijevale stotine tisuća. Još manje želim zazivati Crkvu koja bi bila skoncentrirana samo na elite, ostavljajući po strani mnoštvo zbog kojeg Krist sebi nije davao predaha. Ipak, valja reći kada govorimo o količini ploda i njegovoj kvaliteti trebamo imati na umu kako je riječ o dvjema različitim dimenzijama te da se jedna ne može tek tako izvoditi iz druge.

Ovo spominjem kako se ne bismo olako uzoholili, što nam je, “ruku na srce”, ponekad sklonost, posebice kada smo uvjereni da su brojke na “našoj strani”. Tako je, primjerice, Sinodalni hod, koji je papa Franjo proglasio iznimno važnim za Crkvu, kod nas naišao na prilično slab odjek, a kao argument počesto se navodi to da se mi u Hrvatskoj nemamo što puno mijenjati jer po brojkama stojimo puno bolje od ostatka Europe. S jedne je strane ta oholost vrlo neobična u vremenu u kojem vidimo da su pojedine “tradicionalno katoličke zemlje” s jakim brojkama praktički preko noći doživjele značajan pad, no još je problematičnije izostavljanje podrobne rasprave o tome kakvi bismo trebali biti, sve dok nas ima “dovoljno”.

U tom smislu, moram priznati kako me pomalo plaši kada slušam ili čitam propovijedi na velikim misnim okupljanjima poput onih uz spomenute proslave Velike Gospe koje su prečesto skoncentrirane na to da je “neprijatelj” negdje vani “u društvu”, dok smo mi manje-više dobro, jer smo “marijanski narod”, “predziđe kršćanstva” i tome slično. Krist u Evanđelju, s druge strane, upozorava Židove zbog sličnog mentaliteta kazujući im da Bog i od kamenja može podići djecu Abrahamovu. Ako Bog od kamenja može podići djecu, mogli bismo reći da još lakše od kamenja može sačiniti zid ili po potrebi predziđe, pa i predziđe kršćanstva.

Ipak, ne sumnjajući u Njegovu sposobnost da radi u kamenu, Biblija Boga predstavlja kao lončara koji pri oblikovanju čovjeka postupa kao s glinom, podatnim materijalom čija se forma da lako mijenjati. Tu dotičemo jedan od problema okamenjivanja, a taj je da slušajući mnoštvo glasova koji savjetuju kako oblikovati djelovanje Crkve, prečesto zaključujemo da je najjednostavnije rješenje ništa puno ne dirati kako ne bismo ‘poremetili’ stvari. No, je li uistinu tako?

U svojem djelu “Pravovjerje“, engleski pisac G. K. Chesterton upozorava na zamke pretjerano konzervativnog mentaliteta spominjući metaforu bijelog stupa. Jedini način, kaže Chesterton, da bijeli stup ostane bijel jest da ga neprestano prebojavate novim slojem bijele boje; u trenutku kada kažete da bi ga bilo najbolje ostaviti takvim kakav jest možete biti sigurni da ćete ubrzo od bijelog stupa dobiti crni. Tako je po ‘Princu paradoksa’, jedini način za očuvanje onoga do čega nam je stalo “vječna revolucija”[2].

Katolici koji vjeruju da je Duh Sveti onaj koji upravlja Crkvom ne bi trebali imati previše dilema u pogledu općeg smjera “revolucije” koja nam je danas potrebna; dovoljno je osluhnuti intuicije koje nam Duh Sveti šapće preko Franjina glasa. No, mnogi vjernici koji se otvoreno podsmjehuju stavu “Krist da, ali Crkva ne”, ne vide da je stav “Crkva da, ali papa ne” za katolika podjednako opasan. Taj stav nije uvijek izrečen kroz otvoreni bunt, nego kroz ignoriranje ili odmahivanje rukom na Franjine inicijative u uvjerenju da brojke pokazuju kako mi “znamo bolje”. Migranti, margine, cjelovita ekologija, dijalog sa sekulariziranim svijetom. Franjo, “što mi imamo s tobom”?

Ne, ne bojim se da će naše brojke naglo nestati ako se oglušimo na Papine inicijative, možda ćemo i dalje imati prekrasne fotografije s velikih misnih slavlja, ali bojim se da će nastajati sve veći jaz između očitovanja naše vjere i stvarnosti našeg političkog, medijskog, intelektualnog i kulturnog života. Ne bojim se da ćemo ako se izuzmemo iz Duha koji obnavlja Crkvu kao sol nestati, nego da ćemo obljutaviti. Ne bojim se da ćemo prestati listati, nego da nećemo dati dobrog ploda.

[1] https://www.bitno.net/vijesti/vatikan/papa-u-pismu-svecenicima-sto-bog-od-nas-danas-trazi-u-molitvi-mi-se-stalno-vraca-ovaj-odgovor/

[2] „Sav je konzervativizam utemeljen na ideji da ako ostavite stvari na miru, ostavljate ih onakvima kakve jesu. No to nije tako. Ako ostavite stvari na miru, prepuštate ih bujici promjena. Ako ostavite bijeli stup na miru, uskoro će postati crni stup. Ako ga želite zadržati bijelim, morate ga uvijek iznova prebojavati, to jest morate uvijek imati revoluciju. Ukratko, ako želite stari bijeli stup, morate imati novi bijeli stup. Ovo što je istinito čak i u vezi s neživim stvarima jest na vrlo poseban i zastrašujuć način istinito u vezi sa svim ljudskim stvarima. Od građana se zahtijeva gotovo neprirodna budnost zbog strašne brzine kojom ljudske institucije stare“, G. K. Chesterton, Pravovjerje