„Tko se još može smijati u ovim ludim vremenima“, kaže mi jučer gospođa Mare. „Ja mogu“, velim ja. „E pa napiši onda, kad možeš, nešto da se i ja nasmijem. Izluđuju me ti novinari… svak na svakoga reži… dodaj tim vijestima malo vedrine.“ „Probat ću“, obećao sam joj. Pa evo:

Dječak

Vidim na portalu Jutarnjeg najavljuju da će svoj reklamni prostor – vrijedan dvaes-tisuća kuna, ej! – dati džaba, ma i crnome vragu, ukoliko će kažiprst s tih reklama ukazivati na kvrgava čela zatucanih Franja i Antiša – „takozvanih ljudi“, (što bi rekao onaj student s Filozofskog od prije mjesec-dva), i tako raskrinkati Antovsku i Franjovsku neandertalsku zadrtost. Zanimljivo, nema što.

Nastavljam s klikanjem po gej-frendli portalu i eto me učas pred pismom zabrinute englezo-učiteljice koja da je uhvatila kolegu, vjeroučitelja, s prstima u marmeladi – zgroženo će Jutarnji. I da je dotični postrojio djecu: ako ne uslikaju baku i dedu i prijatelje i kućne ljubimce i susjeda Matu gdje se vidi kako su zamrčili kružić oko onog “ZA” na referendumskom glasačkom listiću, i ako mu ne donesu te uslikane ZA-kružuljke na provjeru – bu belaja. Vjero-mučitelj će im smazati marende, posrkati sokiće… ma baksuzluk teški.

Zamišljam malog Ivicu kako čuči skriven u glasačkoj kutiji s tatinim SLR fotićem: u okicama mu suze, a želudac krulji jer je zli vjero-mučitelj već požderao pola marende… Sve listiće je Ivica uslikao: bracin, sekin, bakin, najboljeg prike – i na svakom je bio traženi ZA-kružuljak, ali onda – jao: senilni deda Jure je umjesto ZA-kružuljka našarao na glasački listić: „Smrt fašizmu!“ kao da se biraju zastupnici u nekakvom-ti-ga tamo AVNOJ-u… Ode i druga pola sendviča, ode sok – srrrrk! … Baš belaj…

Ostavljam Ivicu u suzama i idem opet, klik-klik, po portalu, i vidim odsvuda izviruju tekstovi puni rječetina o čudolikim ljudima kvrgavih čela i malih mozgova koji progone napredne i rasne ljude – ubermenšove! – iz 21. stoljeća… Pogazilo, brate, tratinčice. Tako se osjećam. Čim sam pročitao članak, brže trk pred zrcalo vidit je li mi se koja od tih rječetina iscrtala na čelo, ili, ne daj Bože, da mi nije iskočila kakva neandertalska grba na leđima. Ne mogu onda na ulicu takav, svi će u me upirat prst: – „Mama, eno čika Zadrti, sad ima i grbu!“

I tako u svim tim napretcima i nazadcima s Jutarnjeg, okolonaokolo referenduma, pade mi na pamet da i ja pošaljem pismo u Jutarnji, i to s upitom. Slično k’o i profesorica englezača: i ja isto isključivo u zaštitu malog Ivice i njegove marende. I to jedno, naprosto, umilno pismo, molit ću lijepo. Evo ovako:

Dragi Jutarnji, jedno pitanjce. Pošto se ipak prilični mrvičak ljudi u Hrvatskoj nalazi među ovima, pardon, zadrtima i nazadnima, a Vas, naprednjaka, (kakav bezobraznik bi još, božemprosti, mogao izgurati slovo “e” iz prethodne riječi), ima mrvičak manje, zadrto pitam: nakon što mjesečak dana budete častili pogrdama ovaj mrvičak ljudi koji je – o nesretna zemljo! – u većini, mislite da to bu pomoglo da se “zadrte pogrde” predomisle?

Recimo ovako nekako: Dođe deda Jure s bakom Mandom na biralište (a unuk mu Ivica, kako rekosmo, čuči s fotićem u glasačkoj kutiji), i baci se deda pokajnički na koljena: krokodilske suze, reporterčeki Jutarnjeg fotografiraju, duga se pojavi nad dedinom glavom (duga u boji, naravno, ne crno-bijela), deda Jure se tuče po fašističkim prsima i viče: stari glupane!, zadrtnjak!, mračnjak jedan!, stari fašisto!, gnjido! i slično, jelte… Uto ulijeće reporterček Jutarnjim klizećim startom, s obje noge: “Pa zašto tek sada, deda, pobogu?” A dedi cuze sure ili suze cure, ne zna ni deda više točno, i viče: “Ma ne bute mi verovali, dobri čovek, pročitavši osamstodevdesetiitreću uvredu po redu upućenu mi sa stranica Vašeg ljupkog Lista, shvatil sam sve i viknul svojoj baki Mandi: “Ljubim gejeve i Djecu cvijeća i NLO-e i Paju Patka, sve ljubim, sve, sve… I napisal sam zato na glasački listić: „Smrt fašizmu!“

I tada bi, valjda, razdragani reporterček poljubio dedu Juru u grbu. Uzeo bi ga on, ajmoreć, i na ramena, k’o pastir izgubljenu ovčicu, ali deda Jure ima sto i trideset kila pa se to ne bi moglo. No, svejedno, veliko bi bilo veselje u GONG-u zbog obraćenog deda Jure, veće nego zbog onih devedeset i devet ubermenša u redakciji Jutarnjeg već obasjanih spasGejskom slavom… Glavni urednik bi zato kasnije simbolički položio ispod duge onih žrtvovanih dvaes-tisuća kuna za reklame – Bože mili, kako neće, pa zar nije kažiprst gej-frendli udruga upirao upravo s tih reklama u deda Jurino kvrgavo čelo i obratio ga? … A red je red…

I onda bi svi pjevali pjesme,
i svi bi se voljeli,
i držali bi se za ruke,
i tratinčice više nitko ne bi gazio,
i bio bi napokon raj,
čak bi i pingvini biti sretni…

(Ne brinite, malome Ivici bi na rever zataknuli gej-frendli značku (u boji, naravno) tako da zaboravi na sok i sendvič, i stomak bi mu odmah prestao kruljiti. A i zlih vjero-mučitelja ne bi više bilo…)

No eto, zanesoh se, i oduljih. Dragi čitatelju i čitateljico, ne brini, kad ovo umilno pismo stigne u Jutarnji, doznat će napokon i oni pravu istinu o tome tko je kriv što je vjero-mučitelj malom Ivici posrkao sok i smazao marendu… No srećom, s Facebooka su javili da će, za svaki “lajk” koji ovaj tekst sakupi, donirati po jednu kunu za marendu malog Ivice…
:-) :-) :-)
Petar Nodilo SJ

Foto: shutterstock.com