Prošloga je četvrtka East Room Bijele kuće, prostorije u sjedištu američkog predsjednika predviđenoj za primanja i razne ceremonijale, bio ispunjen veteranima Korejskog rata. Osim sudjelovanja u danas već pomalo zaboravljenom konfliktu koji je izbio 1950., okupljene Amerikance povezivala je još jedna stvar – svi su oni osjetili milost i ljubav Božju kroz djelovanje osobe čije su lik i djelo došli taj dan u Bijelu kuću obilježiti i proslaviti. Vojni kapelan o. Emil Kapaun posthumno je odlikovan, i to iz ruku predsjednika Baracka Obame, najvišim američkim vojnim odličjem – Medaljom časti. Odličje od predsjednika primio je Ray Kapaun, nećak o. Emila, kapelana koji je 1951. umro u zarobljeničkom logoru komunističke Kine i koji je do svoga zadnjeg daha na ovom svijetu živio za druge. Priče o hrabrom katoličkom svećeniku i njegovom svjedočenju Evanđelja u najtežim ratnim uvjetima već desetljećima su nadahnuće mnogima, a sada mu je priznanje odala i američka država pod čijom zastavom je borio svoj duhovni boj, onaj za spas duša.

“Ovo je vrlina kojoj danas odajemo priznanje. Američki vojnik koji nije pucao iz puške, nego koji je rukovao najmoćnijim oružjem koje postoji. Ljubavlju za svoje bližnje koja je bila toliko čistom da je bio spreman umrijeti kako bi oni mogli živjeti”, rekao je Obama u govoru pred uručivanje odličja o katoličkom svećeniku koji je spasio na stotine života.

Izravno obrazloženje za posthumno uručivanje Medalje časti vezano je uz Kapaunove postupke tijekom bitke kod grada Unsana. U studenom 1950. kineske snage neočekivano su napale Kapaunovu postrojbu. Cijelo vrijeme borbe, kao što je to uvijek radio, kapelan je bio na prvoj crti bojišnice, pomažući ranjenima, hrabreći i moleći se zajedno s onima koji su se borili, dijeleći posljednje pomasti umirućima. Kada su Kinezi osvojili američke položaje, o. Emil je ostao s ranjenima i odbio je otići s ostatkom postrojbi koje su dobile naredbu za povlačenje. Kineske snage okružile su rov u kojima je ostao s ranjenicima, a on je ispregovarao predaju.

Među ranjenim američkim vojnicima bio je i Herbert Miller kojemu je granata raznijela skočni zglob. Sakrio se ispod tijela mrtvih suboraca i pretvarao se kako je i on mrtav, ali jedan od kineskih vojnika ga je pronašao.

“Uperio mi je pušku u glavu i pomislio sam: ‘To je to. Gotov sam’”, ispričao je Milller skoro 60 godina nakon tog krvavog dana.

Međutim, krajičkom oka vidio je jednog američkog vojnika koji je na vojnom šljemu umjesto zvijezde nosio križ i koji im je prilazio. Taj vojnik, a bio je to o. Emil, bez imalo je oklijevanja prišao Kinezu i odgurnuo ga dok se ovaj spremao pucati u Millera. Spasio je život svom suborcu.

“Zašto Kinez nije na mjestu ubio i mene i njega, nikada mi neće biti jasno. Mislim da ga je Gospodin usmjerio da učini što je učinio”, rekao je Miller.

Kapelan ga je odmah uzeo na leđa i počeo ga nositi, pridružujući se koloni zarobljenih američkih vojnika.

“Rekao sam mu: spusti me dolje, ne možeš me nositi. Odgovorio mi je: ako te spustim, ubit će te”, prisjeća se američki vojnik.

Zarobljenička kolona krenula je prema logoru u blizini grada Pyoktong, dublje u Sjevernu Koreju. Bio je to marš očajnika po niskim temperaturama i veliki dio ranjenih Amerikanaca ga nije preživio. Cijelo vrijeme o. Emil je pomagao nositi one koji su bili najiscrpljeniji iako je i sam imao opasne i bolne promrzline na nogama. Njegova požrtvovnost posramljivala je suborce koji su potom također pomagali jedni drugima.

“Bio je hrabar i svet čovjek, jako odlučan da čini ono što mu je njegov biskup naložio činiti – pomogne dečkima”, reći će kasnije Helen Kapaun, šogorica o. Emila.
Kapaun je rođen 1916. u siromašnoj obitelji češkog imigranata u seocetu Pilsen u središnjem Kansasu. Za svećenika je zaređen 1940., a vojnim kapelanom je postao četiri godine kasnije na svoj izričit zahtjev jer je, kako su to opisali njegovi najbliži, “volio vojnički način života”. Kao vojni kapelan 1950. je prebačen u Japan, a od tamo na Korejski polutok, gdje su Amerikanci bili angažirani u ratu između dvije Koreje.

U ratnoj situaciji o. Emil pokazuje iznimnu hrabrost, ne odvajajući se od svojih suboraca, bez obzira koje vjere bili, pomažući ranjenima i moleći se s njima. Redovito je predvodio euharistijska slavlja, koristeći haube džipova za provizorne oltare, dijelio posljednju pomast i ispovijedao katoličke vojnike. Pokapao je mrtve, kako svoje tako i neprijatelje, a često je pisao i pisma obiteljima poginulih Amerikanaca.

“Došao mi je dok smo formirali stožer na upravo osvojenom teritoriju i pitao me može li predvoditi misu za vojnike”, prisjetio se toga vremena kapetan Joseph O’Connor:
“Rekao sam mu: oče, ovdje je prilično žestoko, mislim da uopće ne bi trebali biti tu. Odgovorio mi je: onda mislim da je vrijeme za Svetu misu kapetane”.

Kapelan je dva puta zamalo izbjegao smrt – jednom mu je šrapnel granate pogodio lulu i prepolovio je napola, drugi mu je put skinuo šljem s glave.

„Tri puta smo izbjegli smrt. Bog je bio dobar prema meni. Drugi momci nisu imali toliko sreće. Rat je prepun užasa. Takvih kakve čovjek jedva podnosi”, pisao je svojim prijateljima u Kansas.
O njegovoj hrabrosti prije uhićenja znalo se puno, tako da je u rujnu 1950. dobio odličje za hrabrost. Detalji o onome što je činio u zarobljeničkom logoru počeli su izlaziti u javnost nakon svršetka Korejskog rata, a prepričavali su ih preživjeli zarobljenici komunističkih logora smrti. U logoru Kapaun je također bio posvećen pomaganju bližnjima. Neljudski uvjeti strašnih hladnoća i kronične neishranjenosti učinili su, po svjedočenju kapetana Roberta Burkea, životinje od ljudi.

„Većina nas postala je životinjama koje se bore za hranu, sebično i očajno. Ali, on se nastavio ponašati kao ljudsko biće i zadržao je sve vrline koje je imao i prije”, pričao je Blake i rekao kako je „dobri svećenik” bio ohrabrenje za sve.

O. Emil pomagao je ranjenima i oboljelima i kupao ih, ohrabrivao je one najmalodušnije i duhovno im pomagao. Unatoč tome što mu je život bio ugrožen, hodao je po cijelom logoru, dijelio sakrament ispovijedi i predvodio tajne molitve. Svoje šetnje po logoru koristio je i za krađu hrane iz kineskih dućana, a onda bi s njima nahranio najiscrpljenie i najgladnije. Prije svojih „pohoda” pomolio bi se za zagovor sv. Dizma, „dobrog lopova”.

Cijelo vrijeme zarobljeništva hrabro je svjedočio vjeru, odupirući se pokušajima Kineza da njemu i ostalim zarobljenicima nametnu svoju komunističku ideologiju. Kinezi su mu zabranili pastoralne aktivnosti, ali je unatoč tome redovito predvodio tajne molitvene susrete. Na Uskrs 1951. uspio je isposlovati dozvolu za održavanje euharistijskog slavlja. Preživjeli zarobljenici i danas se sjećaju tog prekrasnog sunčanog dana i uskrsne mise koja im je dala nadu da će preživjeti taj pakao.

„Njegova nazočnost mogla je pretvoriti smrdljivu kolibu od blata u prekrasnu katedralu”, ispričao je jedan od preživjelih vojnika.

Zdravlje o. Emila počelo se pogoršavati. Prvo je obolio od krvnog ugruška na nozi koji mu je jedva dao hodati. Unatoč tome, i dalje je pomagao zatvorenicima i redovito išao u svoje obilaske logora. Nešto kasnije, dobio je dizenteriju i pneumoniju koje su ga bacile u krevet.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru istinitih informacija – klikni like[/facebook]

Mike Dowe se prisjetio svog zadnjeg susreta s o. Emilom. Dowe i njegovi suborci su plakali. Kapaun im je rekao:
„Mike, ne brini za mene. Idem tamo gdje sam oduvijek htio ići i molit ću se za vas”. Umro je u svibnju 1951.

Preživjeli zatvorenici logora Pyoktong desetljećima su lobirali kod vlasti u Washingtonu da u slučaju Kapauna promijene pravila kod dobivanja najvišeg američkog vojnog odličja (maksimalno razdoblje između primanja sada su njihova nastojanja urodila plodom).

Katolička crkva 2008. je pokrenula proces za kanonizaciju i o. Emil je postao sluga Božji. Kanonizaciju je inicirao o. John Hotze, vikar u biskupiji Wicihita koji je prikupio sve potrebne dokumente koji su potom poslani u postulaturu u Rimu, te se čeka nastavak cijelog procesa. Dva potrebna čuda za beatifikaciju, rekao je Hotze, već su zabilježena. Jedna se tiče studenta koji je nesreći pretrpio ozbiljne ozljede glave, ali je čudesno izliječen. Drugi tinejdžerke koja je čudesno ozdravila od bolesti jetre i pluća. Njihove obitelji i prijatelji molili su se za zagovor o. Emila kojega u njegovoj rodnoj regiji već odavno doživljavaju kao heroja i autentičnog sveca.

„Dao je život za ljude kojima je služio. Bio je primjer i svjedok za Krista nazočnog u svijetu”, rekao je Hotze.

Josip Ravlić