Pronalaženje novih načina kako najbolje pronositi evanđelje u suvremenom svijetu u središtu je nedavno objavljenog dokumenta “Pastoralna preobrazba župne zajednice u službi evangelizacijskog poslanja Crkve”, kojeg je objavila Kongregacija za kler.

Priznajući da su župe u svojoj dugogodišnjoj povijesti odigrale “temeljnu ulogu” u životu kršćana i pastoralnom radu Crkve, u dokumentu je naglašeno da “sadašnji župni model više ne odgovara adekvatno na mnoga očekivanja vjernika”.

Uzevši u obzir način na koji mladi u današnjem vremenu osjećaju pripadnost Crkvi, ona je “manje pitanje mjesta rođenja” i odrastanja, a znatno više pitanje “posvajanja” unutar određene zajednice kojoj se pojedinac pridružuje, ističe se u dokumentu

Stoga se upozorava da je svaka pastoralna aktivnost “ograničena samo na teritorij župe zastarjela”, te se više promatra kao “nostalgija za prošlim vremenima, nasuprot pogledu u budućnost s odvažnošću”.

Drugim riječima, dokument je prožet duhom Papinog poziva za odlazak “na periferije”, te ne robovanju ustaljenim obrascima nasuprot očigledne promjene kako su u suvremeno doba doživljava “koncept prostora, zajedno s jezikom i ponašanjem”.

“Obnova evangelizacije zahtijeva novi pristup s različitim pastoralnim prijedlozima kako bi Riječ Božja i sakramentalni život mogli dosegnuti svakoga na način koji je u skladu s njegovom životnom situacijom”, stoji u dokumentu.

U središtu tog novog pristupa su opet termini na kojima je Franjo već ranije inzistirao u svome pontifikatu, a to su “kultura susreta” u svijetu obilježenom indiferentnošću i individualizmom te njegovanje “umjetnosti praćenja” vjernika na njihovom putu duhovnog rasta.

Kao jedno od dobrih sredstava u svrhu postizanja tih ciljeva pohvaljuju se “župni izleti u različita svetišta”, koji su “dragocjeni instrumenti koji mogu služiti osnaživanju bratskog zajedništva, otvorenosti i dobrodošlice”.

S druge strane, smjernice upozoravaju na rizik otuđenja vodstva župe od zajednice kroz “pretjeranu birokratizaciju” crkvenih aktivnosti čiji je jedini cilj “samodržanje” kao i na rizik uvođenja generičkih reformi koje ne proizlaze iz iskustva zajednice, nego su vođene isključivo “racionalnim odlučivanjem”.

Drugi dio dokumenta (poglavlja 7-11) bavi se poglavito različitim pastoralnim ulogama i načinima na koji se primjenjuju važeće norme.

Dobar dio posvećen je različitim specifičnim slučajevima, koji nažalost postaju sve češći, a koji proizlaze iz manjka svećenika na pojedinom području. Dokument jasno daje do znanja da u svakom slučaju, župnici mogu biti samo zaređeni svećenici, isključujući ostale mogućnosti.

Ondje gdje svećenika manjka i laici mogu slaviti krštenja i ženidbe, ili voditi sprovode. Ukoliko prilike zahtijevaju, laici mogu i propovijedati u crkvi, ali “ni u kojem slučaju ne mogu držati homilije tijekom euharistijskog slavlja”.

Posljednje i ujedno najkraće poglavlje zauzelo je ponegdje najviše pažnje jer se bavi pitanjem novčanih priloga vezanih za slavlje sakramenata.

U dokumentu je istaknuto kako “prilog, po svojoj naravni, mora biti slobodan čin sa strane onoga koji ga daje”, a nipošto “cijena koju valja platiti”, kao da je riječ o “porezu na sakramente”.

Vezano za pitanje financijskog doprinosa vjernika, on treba biti plod razvijene svijesti da su potrebe župe “njihove potrebe”, posebice u zemljama gdje su prilozi za mise jedini izvor prihoda za svećenike.

Takva svijest će se razviti ako svećenici sa svoje strane vode umjeren život “bez rastrošnosti na osobnom planu”, kao i “transparentnošću u upravljanju župnim dobrima”.

“Obično, cilj transparentnosti može se postići objavljivanje godišnjeg financijskog izvješća”, s “detaljnim naznakama prihoda i troškova”, poručuju iz Vatikana uz objašnjenje da na taj način zajednica kao cjelina, može postati svjesna kako “dobra pripadaju župi, a ne župniku”.