Prispodoba o dobro Samaritancu, papa Franjo, jubilej đakona

Đakonsko zvanje ne može nego biti služenje, u raspoloživosti i krotkosti, zato što je Isus prvi tako postupao – napomenuo je Papa. Đakoni imaju biti poslužitelji sviju, prihvaćajući potrebite, a ne birokrati svetih stvari, za koje je i služba ljubavi i župnoga života uređena točnom satnicom.

„Isusov učenik ne može ići drugim putem od svojeg Učitelja, nego ako ga želi naviještati, treba ga nasljedovati, kao što je činio Pavao: težiti da bude sluga. Drugim riječima, ako je evangelizacija poslanje povjereno svakome kršćaninu na krštenju, služenje je stil na koji se to poslanje živi, jedini način kako se može biti Isusov učenik. Kristov je svjedok onaj koji čini kao što je on činio: tko služi braći i sestrama, ne umarajući se“ od života služenja.

Za to je potrebno svakodnevno vježbanje u „raspoloživosti“. „Tko služi“ – napomenuo je Papa – „nije ljubomorni čuvar vlastitoga vremena, štoviše, odriče se od toga da bude gospodar svojega dana.“ „Tko služi, nije rob utvrđenog rasporeda, nego je – u krotkosti srca – raspoloživ za ono neplanirano: sprema za brata i otvoren za nepredviđeno“. „Službenik je otvoren iznenađenju, svakodnevnim Božjim iznenađenjima“. On služi bez interesa, otvarajući „vrata svojega vremena i svojih prostora onome koji je blizak, kao i onome tko kuca na vrata izvan radnog vremena, po cijenu prekida onoga što mu se sviđa ili odmora koji zaslužuje“.

„Službenik zanemaruje satnicu. Mene zaboli srce kad vidim satnicu – u župama – od tada do tada. A poslije? Nema otvorenih vrata, nema svećenika, nema đakona, nema laika koji prima ljude… To je loše. Zanemariti satnicu: imati tu hrabrost zanemariti satnicu“ – rekao je papa Franjo.

Osvrćući se na današnji evanđeoski odlomak i način kako je rimski satnik pristupio Isusu s molbom da mu izliječi slugu, primijetio je kako je Krista „pogodila njegova velika poniznost, njegova krotkost. On se, pred problemima koji su ga pogađali, mogao uzrujati i očekivati da će ga se poslušati, očitujući svoj autoritet; mogao je inzistirati u uvjeravanju, pa i prisiliti Isusa da dođe u njegovu kuću. Umjesto toga, učinio se malenim, diskretnim; nije podigao glas i nije želio ometati. Ponaša se, možda to ni ne znajući, prema Božjem stilu, koji je ‘krotak i ponizna srca’“.

Ni u crkvenoj zajednici – napomenuo je Sveti Otac – nije velik onaj koji zapovijeda, nego onaj koji služi. „Svatko je od nas vrlo drag Bogu, od njega ljubljen i izabran te pozvan služiti, ali nam je prije svega potrebno nutarnje izlječenje. Da bismo mogli služiti, treba nam zdravo srce: srce koje je Bog izliječio, koje osjeća da mu je oprošteno i koje nije zatvoreno ili tvrdo“.

„Dragi đakoni“ – rekao je na koncu Papa – „možete svaki dan tražiti tu milost u molitvi, u kojoj možete prikazati svoje napore, neočekivane događaje, zamore i nade: u istinskoj molitvi, koja život vodi Gospodinu i Gospodina u život“.

Radio Vatikan | Bitno.net