Ovaj će ponedjeljak biti drugi put u povijesti što je jedan Papa posjetio Švedsku. Posljednji se put to dogodilo kad je papa Ivan Pavao II. pohodio tu zemlju 1989. godine. Okolnosti za katolike u Švedskoj od tada su se promijenile.

1980-ih na Katoličku se crkvu općenito gledalo kao na stranu instituciju, uz svu opreznost i sumnje prema katoličanstvu koje su popratile reformaciju. O reformaciji se nikad nije mnogo govorilo, ali ona je ipak uvijek bila neodvojivi dio švedskoga društva.

Švedska, po svojoj tradiciji čvrsto protestantska nacija, sad je jedna od najsekularnijih država na svijetu, ali u njoj su i dalje prisutni neki jaki religiozni elementi. Katoličku crkvu se u najboljem slučaju smatralo egzotičnim elementom, kojega su većinom sačinjavali imigranti, a u najgorem slučaju podmuklom opasnošću i za sekularno i za religiozno društvo, zbog svojih „praznovjerja i požude za intrigama i moći“.

Nekoliko obraćenja proteklih godina izazvalo je iznenađenje – neki intelektualci i nekoliko svećenika Visoke crkve (High Church – dio luteranske zajednice koji je po obredima i teologiji bliži katoličanstvu, op. ur. ) odreklo se pripadnosti luteranskoj državnoj crkvi. Luteranstvo, u prilično liberalnom, modernističkom obliku, u opreznoj varijanti Niske crkve (Low Church), već godinama dominira vjerskim obzorom Švedske.

Godine 1998. ustoličen je prvi katolički biskup Šveđanin još od reformacije, Anders Arborelius. To je potaklo već otprije započeti proces promjene stavova prema Katoličkoj Crkvi. Na iznenađenje nekih, ta je promjena bila vidljivija u slobodnim crkvama nego u luteranskoj državnoj crkvi. Za Švedsku crkvu jedan je švedski katolički biskup možda veća prijetnja od njemačkoga, koji bi naglasio status Katoličke crkve kao imigrantske.

Godine 2000. luteranska se Švedska crkva konačno odvojila od države. No to nije bilo stvarno odvajanje, jer su političke stranke švedskoga parlamenta nastavile biti političko tijelo i faktor pri odlučivanju u crkvi čak i nakon odvajanja. Crkva je na neki način postala još ispolitiziranija.

Među slobodnim crkvama (izvorno slobodnima od utjecaja vlade), u novije je vrijeme potraga za korijenima i dubljim identitetom rezultirala različitim inicijativama za prijateljskije odnose s Katoličkom crkvom. Za mnoge pastore slobodnih crkava biskup Anders Arborelius ističe se kao jedinstven duhovni vođa, kojega kao takvoga prepoznaju mnogi koji inače u ekleziološkom smislu ne prihvaćaju termin “biskup”.

Najnoviji među obraćenicima na katoličanstvo su članovi važne ekumenske luteranske zajednice Berget (Planina). Radi se o utjecajnoj zajednici koja je godinama svojim poznatim duhovnim obnovama i širokom mrežom vršila značajan utjecaj na švedsku duhovnost. Obraćenje te zajednice oštro su kritizirali pojedini luteranski biskupi, uključujući i poglavaricu švedskih luterana Antje Jackelén.

Drugi važan događaj novijega datuma bila je kanonizacija druge svetice u švedskoj povijesti, sv. Mary Elizabeth Hesselblad, u lipnju ove godine. Događaj je prikazan uživo na važnijim televizijskim programima, i bio je prihvaćen s entuzijazmom. Mnogi su Šveđani bili znatiželjni tko su zapravo katolički sveci.

Znači da se dosta toga promijenilo, i u takav će duhovni krajolik papa Franjo stići 31. listopada. Dolazi povodom obilježavanja Dana reformacije, a pozvali su ga ne samo švedski luterani, nego i Svjetski luteranski savez, sastavljen od 145 različitih luteranskih denominacija.

Veliki raskol u europskoj i švedskoj povijesti i dalje je otvorena rana i svojevrsna stigma, iako razgovori između luterana i Katoličke Crkve kao rezultat imaju dokument obećavajuće naslovljen „Od sukoba do zajedništva“.

Na početku je plan bio takav da će papa Franjo doći samo na obilježavanje Dana reformacije, bez mise za švedske katolike. Prema nekim izvorima, luterani su bili protiv slavljenja katoličke mise, jer ona po njihovome mišljenju „unosi podjele“.

No plan se ipak promijenio, iako ne bez određenih napetosti, i papa Franjo slavit će misu za svoje vjerničko stado. Doći će 19.000 ljudi. Nemogućnost sudioništva u pričesti one druge Crkve i dalje je vrlo prisutna stigma, i neki se pitaju hoće li ovaj Papa poduzeti korake prema omogućivanju pričešćivanja vjernika jedne Crkve u drugoj, što definitivno nije vjerojatno.

Onda, hoće li Papin posjet Švedskoj biti važan? Da, na nekoliko razina. Od povijesnog je značaja, i privukao je mnogo pažnje. Ima onih koji optužuju organizacijski odbor da pokušava iskoristiti Papu za promoviranje svoje liberalne agende, naročito u LGBT pitanjima. Drugi vjeruju da je Papin posjet samo još jedno skretanje s pravih problema i mrtva točka u ekumenskim nastojanjima. Neki se brinu da će on staviti u drugi plan ozbiljna pitanja i probleme koji sežu sve do 95 teza što ih je Luther iznio u Wittenbergu 1517. godine.

Kad Papa stigne u Lund, mali sveučilišni grad gdje je prije 50 godina pokrenuta Svjetska luteranska federacija, on će zasigurno imati istaknuto mjesto, možda više nego što bi to htjeli neki od organizatora.

Služba Petrova nasljednika je, naravno, kamen smutnje u Švedskoj – emocionalna bolna točka za mnoge protestante, a za druge nemoguća teološka prepreka. Zbog povećanoga zanimanja za Katoličku Crkvu i nekih nedavnih obraćenja, neki ultra-protestanti čak daju naslutiti da Vatikan ima neprilične pretenzije na Švedsku.

Nešto što je rekao sv. Ivan Pavao II. dobro opisuje situaciju: „U emocionalnom su smislu protestanti više nego ikad bliže Katoličkoj Crkvi, ali u dogmatskom su smislu još jako daleko.“

To je dilema za papu Franju u Švedskoj. Nadamo se da će težnja za jedinstvom prodrijeti dublje, u istini i u ljubavi, sve do srži, do stvarnih problema, jer se kao braća i sestre na obje strane moramo suočiti sa onim što se stvarno dogodilo onih sudbonosnih godina na početku 16. stoljeća, što je u Crkvi prouzročilo tako dramatičan raskol.

Ići dalje, gledati naprijed, težiti zajedništvu ne smije značiti zaobilaženje problema i izostanak ozbiljnoga pristupa pitanjima koja su i danas izvor velikih podjela.

Izvor: Catholic Herald / Ulf Ekman

Prijevod: Ana Naletilić