Ernie Gawilan prvi je Filipinac koji se okitio zlatom na Azijskim paraigrama održanim 2018. godine i bio je nositelj zastave svoje države na Paraolimpijskim igrama u Tokiju 2021.

Rođen 1991. godine Gawilan je preživio pokušaj pobačaja koji ga je ostavio s nerazvijenim nogama i lijevom rukom.

Iako je riječ o tragediji koja je ostavila dubok utjecaj na njegov život, o tom je događaju godine 2014. u razgovoru za filipinsku sportsku stranicu Spin.ph rekao: “Mora da sam bio dobar plivač čak i u majčinoj utrobi zato što sam preživio pobačaj. Samo sam plivao.”

Gawilan je uistinu imao zastrašujuće težak početak jer je otac nakon njegovog rođenja napustio majku, a ona je sama umrla od kolere kad je dječaku bilo tek pet mjeseci.

Brigu o siročetu su preuzeli njegovi baka i djed, a među vršnjacima se suočavao s uvredama i ponižavanjem zbog svojeg invaliditeta.

Život mu se drastično promijenio kada ga je kao 9-godišnjeg dječaka uočio jedan poslovni čovjek koji je baku i djeda nagovorio da ga pošalju u centar za mlade s invaliditetom u Davao Cityju.

Tamo ga je prigrlila njegova nova obitelj: Sestre svetog Dominika u Centru za obuku Gospe od Pobjede. Ernieja su premjestili na otok Samal gdje je pomagao redovnicama u radu i istovremeno otkrio svoju ljubav prema plivanju koju je objasnio riječima: “Kada sam u vodi moj se fizički nedostatak ne vidi… Izgledam poput normalne osobe.”

Njegovu ljubav prema plivanju primijetio je trener Jude Corpuz, koji ga je pozvao da se pridruži njegovom plivačkom timu za osobe s invaliditetom.

Prvo plivačko natjecanje imao je 2008. godine na Filipinskom olimpijskom festivalu. Budući da je zaboravio ponijeti svoju opremu za plivanje, Ernie je skoro izbačen s natjecanja prije nego što je ono i započelo, ali uspio je nagovoriti suce da ga puste da se natječe u običnim hlačama. Unatoč velikom nedostatku zbog neadekvatne opreme, završio je natjecanje kao drugi i privukao pozornost trenera državnog paraolimpijskog tima.

S vremenom je prikupio pregršt zlatnih medalja s međunarodnih natjecanja, a svoj prvi nastup na Paraolimpijskim igrama imao je 2016. godine u Rio de Janeiru.

O svojoj strasti prema plivanju i podršci koju je dobio od svoje obitelji, prijatelja i trenera govorio je u kratkom dokumentarnom filmu naziva “Gawilan”: “Nekoć sam se skrivao. Sramio sam se samog sebe, sramio sam se što sam se rodio ovakav”, ali uz pomoć plivanja stekao je osjećaj da je “pobjegao iz oklopa”.

Ipak, nije samo plivanje ono što je Gawilana dovelo tamo gdje je sada. Kako sam kaže, za njega je ključno na prvo mjesto staviti Boga:

“Sve dok živimo u životu uvijek postoji nada. Vjerujem u Boga, stavljam ga na prvo mjesto ispred svega drugoga”, rekao je u nedavnom intervjuu.

“Samo vjerujte u Boga i u svoju sposobnost, i budite uvijek pozitivni u vezi svoje perspektive jer nisu svi dani teški”, kazao je Gawilan.