Jesu li terapije promjene spolne orijentacije opasne te bi li trebale biti dopuštene, jedno je od pitanja koje trenutno zaokuplja Ameriku.

Predsjednik Američke psihološke asocijacije (APA) stava je da bi bilo bolje kada takve terapije ne bi postojale jer one, prema njegovim riječima, „za cilj imaju ‘popravljanje’ nečega što nije mentalna bolest i stoga ne zahtijeva terapiju“, te stoga što „ne postoji dovoljno znanstvenih dokaza da djeluju, a potencijalno mogu naštetiti klijentu“.

Ovakvo je razmišljanje potaknulo saveznu američku državu Kaliforniju da 2012. uvede zakon kojim zabranjuje stručnjacima koji se bave mentalnim zdravljem da provode takve terapije nad osobama mlađim od 18 godina, a prošloga je tjedna napravljen korak dalje kada je državni senat izglasao zakon prema kojem je „terapija promjene“ zabranjena u cijelosti.

Argumente za takvu odluku sažeo je senator Scott Wiener koji je izjavio kako je „terapija promjene psihološka tortura koja nema znanstveno utemeljenje“. „Prevarantski je naplaćivati ljudima obećanje da ćete ih ‘promijeniti’“, ustvrdio je Wiener, nazvavši promjenu spolne orijentacije „pseudoznanstvenim tretmanom“.

„No je li istina da svaki pokušaj promjene spolne orijentacije ‘nema znanstveno utemeljenje’?“ pita se urednik MercatorNeta Michael Cook, koji primjećuje kako APA-in stav da „nedovoljan broj dokaza koji podupiru upotrebu psiholoških intervencija u mijenjanju spolne orijentacije“ ne znači da su svi pokušaji da se to učini pseudoznanstveni.

Upravo zato Cook ukazuje na nedavno objavljen znanstveni članak koji govori o ‘umjerenom uspjehu’ u pokušajima da se promijeni spolna orijentacija. Članak naslovljen „Učinci terapije na vjernicima koji imaju neželjenu privlačnost prema istome spolu“, koji su objavila dvojica Novozelanđana, donosi rezultate istraživanja provedenog nad 125 ljudi koji su prošli terapiju.

“Većina onih koji su sudjelovali u grupi ili profesionalnoj pomoći imali su heteroseksualne promjene u spolnoj privlačnosti, spolnom identitetu i ponašanju s velikim statističkim učincima, slično tomu, umjereno do značajno smanjenje u suicidalnosti, depresiji, zlouporabi droga i povećanju društvenog funkcioniranja i samopoštovanja”, zabilježili su istraživači nakon provedena istraživanja. Naglasili su i kako su uspješnost i učinak usporedivi s uobičajenim psihoterapijama vezanim za različite mentalne bolesti.

Brojčano govoreći, od 125 muškaraca koji su sudjelovali u terapiji njih 68 je prijavilo smanjenje istospolne privlačnosti i ponašanja, te povećanu privlačnost prema ženama. Četrnaest posto je reklo kako im se orijentacija promijenila od ‘isključivo homoseksualne’ u ‘isključivo heteroseksualnu’, dok je samo jedna osoba (0,8%) prijavila izrazito negativne učinke, što govori protiv APA-ina ukazivanja na štetnost ovakvih terapija po uključene klijente.

Zaključak koji su na temelju ovih brojki autori iznijeli jest: „Koncept nepromjenjivosti istospolnog privlačenja mora biti odbačen.“

Uzevši sve to u obzir, pitanje koje Michael Cook na koncu svoga teksta postavlja jest s kojim pravom država određuje da, oni koji to žele, ne smiju podvrgnuti se psihološkoj terapiji promjene spolne orijentacije, podsjećajući i kako slovo ‘Q’ u LGBTQ kratici označava riječ ‘propituje’ [questioning], što se novim trendovima u zakonodavstvu pokušava ukinuti.

Naposljetku, napomenimo i to da dok se dobrovoljne terapije promjene spolne orijentacije zabranjuju, u Americi raste broj operativnih medicinskih zahvata kojima pojedinci mijenjaju svoje urođene spolne karakteristike, želeći iz muškarca postati žena ili obratno. Ove se operacije, dakako, provode u skladu sa zakonom, iako, da parafraziram predsjednika Američke psihološke asocijacije, spol nije bolest i ne zahtijeva terapiju.

Ivo Džeba | Bitno.net