Među mnogobrojnim plodovima pontifikata Benedikta XVI. ističe se i jedna fusnota za koju malotko uopće zna, ali nekima je presudno utjecala na život – tako barem za Tablet svjedoči Vincent Doyle, čiji otac je bio svećenik.

Riječ je o dokumentu iz 2009. godine, kojim se Benedikt XVI. nastojao pobrinuti upravo za one koji, kako piše Doyle, za Vatikan kao da nisu ni postojali: naime, djecu svećenika.

Na sastanku 2017. godine u Ženevi s tadašnjim nuncijem Svete Stolice pri UN-u, Ivanom Jurkovičem, slovenski nadbiskup Doyleu je predočio papir s pet navedenih točaka koje su se ticale petero svećeničke djece.

Doyle je isprva mislio kako je riječ o dokumentu koji su upravo te godine o tretmanu djece svećenika objavili irski biskupi, no ubrzo je shvatio kako pred sobom ima “vatikanske smjernice za tajnu djecu svećenika – iako se riječ ‘tajna’ na tom listu papira ne spominje”.

“Bio sam zapanjen. Osjećao sam kao da je taj list potvrdio naše postojanje”, piše Doyle, “među onima koji su nas dugo vremena željeli da nas nitko ne vidi”, to jest u Vatikanu. “Sada su donijeli vodič o tome kako se brinuti za nas. To je bilo izvanredno.”

Nekoliko godina kasnije, kardinal Claudio Hummes – koji je u to doba obnašao funkciju prefekta Kongregacije za kler – potvrdio je Doyleu kako je dokument nastao 2009. godine, za Benediktova pontifikata.

Iako svjestan kako se mnogima taj dokument neće činiti posebno značajnim, Doyle ističe da je riječ o “prvom formalnom prepoznavanju postojanja onih koje naziva ‘djecom zaređenih'”.

“Možda i najveći teolog 20. i 21. stoljeća, što je on bio, i budući crkveni naučitelj, pružio je ruku s Petrove stolice prema onima u sjeni i tami, koji su strahovali od njega”, piše Doyle. “U tom trenutku, on je postao osobom in persona Christi. Njegova ruka postala je mjesto utjehe, a ne pokrivač kojim nas treba zamagliti i zaogrnuti.”

Benediktovo djelovanje omogućilo je da sjeme pastoralne teologije proklija i produži se i na djecu, nastavlja Doyle: “Vatikan mi je kasnije, u prisustvu BBC-ja, priznao da su takva djeca ‘neizbježna’. Ono što je Benedikt učinio bilo je jednostavno i svećeničko djelovanje, u svojem najistinskijem, najplemenitijem smislu.”

“U tome je, za mene, on postao papom djece zaređenih, postao je kardinalom djece svećenika te svećenik i biskup marginaliziranih. Učinio je ono što bi učinio i Krist: pomogao je izopćenicima”, napisao je Doyle.

“Smjernice koje je odobrio ne spominju isključivanje svećenika iz službe, ali bile su dobrohotne i suptilne te nedvojbeno predložak za primjenu među biskupskim konferencijama u vlastitim kulturama i kontekstima”, istaknuo je Doyle te zaključio:

“Kada je papa Benedikt XVI. umro, za mene nije umro papa emeritus, nego ponajprije svećenik svih nas, a posebno tajne djece zaređenih.”