BORBA PROTIV LEGALIZACIJE EUTANAZIJE U ITALIJI

‘Jedini problem koji sam imala bio je kako reći drugima: Nemojte me ubiti jer sam živa’

Nacrt zakona u Parlamentu – upozoravaju pro-life udruge – prolazi bez rasprave o predviđenoj mogućnosti prekida hidratacije i hranjenja.

Foto: Shutterstock.com

U Tiskovnom je uredu talijanskoga Zastupničkog doma 16. veljače održan skup na kojemu su svoja iskustva pripovijedale osobe izišle iz kome ili iz „vegetativnoga“ stanja. Inicijativu je organizirala neprofitabilna udruga Pro Vita Onlus, kako bi potaknula na razmišljanje o nacrtu zakona o završetku života, koji je na raspravi u Povjerenstvu za socijalna pitanja. Spomenuta udruga je, osim toga, potaknula peticiju za promjenu proturječnih dijelova nacrta zakona, koji se odnose na prekid hranjenja i hidratacije, i koji od liječnika čine jednostavnoga izvršitelja želje za eutanazijom.

Ovom inicijativom želimo upoznati svjedoke koji će opovrgnuti sve pretpostavke koje se nalaze iza takozvanoga života koji nije dostojan življenja. Iza eutanazije je profit, te mnogo egoizma i eugenetski mentalitet prema kojemu slabu osobu, bolesnu, ako je siroče, ili starija osoba, budući da ne proizvodi, valja ukloniti. Tim je riječima Tony Brandi, predsjednik udruge Pro Vita Onlus, uveo u svjedočanstva osobâ koje su proživjele vegetativno stanje, komu, ili tešku bolest, i koje su pozvane na raspravu o eutanaziji i biološkoj oporuci.

Nacrt zakona u Parlamentu – upozoravaju pro-life udruge – prolazi bez rasprave o predviđenoj mogućnosti prekida hidratacije i hranjenja. S tim je u vezi govorio Francesco Napolitano, predsjednik Udruge ‘Buđenje’ iz Rima, koja daje potporu pacijentima u vegetativnom stanju, te upozorio da biološke oporuke lako mogu biti neaktualne upravo kada bi trebale biti primijenjene, jer u trenutku u kojemu netko najavi te želje, ne može znati kojim bolestima ide u susret. Riječ je o vrlo rizičnom zakonu – dodao je – jer stvara mogući sukob među članovima rodbine koji trebaju odlučiti u ime osobe koja to ne može sama učiniti, liječnike lišava odgovornosti, i ponajviše, dovodi do nepovjerenja između liječnika i rodbine.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

I ja sam govorila: ‘Ne bih nikada mogla biti invalid’ – kazala je Sylvie Menard, onkološka stručnjakinja i bivša učenica profesora Veronesija, glasovitoga onkologa, koja je promijenila mišljenje o završetku života nakon što je oboljela od raka. Vrlo dobro razumijem takvo stajalište zdrave osobe. Ali, kada čovjek oboli… – dodala je – Ni u jednoj se situaciji nisam osjetila nedostojnom života, unatoč tomu što sam proživljavala doista teške situacije. Čovjek spozna da u određenom trenutku život ima nadmoć nad svime, da je sposoban podnijeti mnogo više od onoga što je mislio dok je bio zdrav. Zbog toga, kao zdrav čovjek napisati: „ja tako ne bih“, doista nema smisla; određene situacije treba proživjeti – istaknula je Menard.

Na kraju su uslijedila svjedočanstva osobâ probuđenih iz kome. Sara, koja je, kad je imala 20 godina, stradala u prometnoj nesreći, istaknula je da je shvaćala sve što se događalo oko nje i čula je što su govorili liječnici. Jedini je problem bio što nije mogla komunicirati. Bojala sam se da bi mogli isključiti strojeve koji su me hranili i davali vodu – kazala je te dodala – Moje stanje mi nije stvaralo nikakav problem; jedini problem koji sam imala bio je kako reći drugima: nemojte me ubiti jer sam živa.

Radio Vatikan | Bitno.net


Objavljeno: 25. veljače 2017.

Možda vam se svidi