Neki sam dan iznenađujuće primio prvu ovogodišnju uskrsnu čestitku. Poslala mi ju je jedna bivša studentica. Premda smo se prošli put vidjeli prije dvadesetak godina, ona mi, sa svojom obitelji, otada redovito šalje čestitke neposredno uoči Božića i Uskrsa. I uvijek je njezina čestitka prva ili među prvima.

Njezine me čestitke pomalo zbunjuju. Vidjeli smo se jednom u životu, možda dva puta. I nisam joj ni na koji način pomogao. Samo sam razgovarao s njom, ne pamtim više o čemu. Sjećam se da je to bio ozbiljan razgovor, određen i kratak. I da je otišla pomalo nesigurna.

I eto, gotovo mjesec dana prije Uskrsa, preda mnom je uskrsna čestitka: „Vama i Vašima dragima želim sretan Uskrs, dobro zdravlje i čvrstu vjeru u ova nesigurna vremena, od srca…“

Tko zna, moguće je bila zabrinuta što slijedi, hoće li biti u prilici poslati mi čestitku, hoću li biti u prilici primiti je, kako će biti s poštom…? Sigurno je: ni ove godine nije htjela propustiti čestitati mi Uskrs. Njezina čestitka dio je Uskrsa, i njezinog i mog. Čestitku joj neću biti u prilici uzvratiti jer ne znam gdje stanuje. Ali, kao i uvijek, zamolit ću Gospodina da je blagoslovi svojim uskrsnućem, kao što on to neprestano i čini. I njoj i svakome. Baš svakome. Ali, unatoč tome, lijepo je uključiti se u taj neizrecivi i neslućeni slijed blagoslova.

Kad se primakne Uskrs i ove ću godine, kao i redovito, nizu dragih osoba poslati svoju čestitku. Poslat ću je i onima koji mi već godinama, tko zna zbog čega, na njih ne odgovaraju. Sjetit ću se i onih kojima ih više nisam u prilici poslati osim srcem. Osim sjećanjem i blagoslovnom molitvom. Jer su otišli pred nama.

Ovo vrijeme u kojemu smo pomalo izmaknuti iz ustaljene matice svog života dobra je prilika da se sjetimo svojih dragih… i onih koje smo pomalo, pa i odviše zaboravili… Da im uputimo koju dobru riječ. Dobru misao. Da im posvjedočimo da dijelimo isti život. I da je on dragocjen i kada imamo dojam da je lepršav i kada imamo dojam da je na neki način ugrožen.

Dobro je da u duši drugih – a onda i na njihovim licima – probudimo osmijeh koji povezuje vremena i svjetove, i napose duše. Sigurno je: što god dobro htjeli učiniti, nema razloga odgađati. I kad god to učinite, niste učinili prerano.

Stjepan Lice | Bitno.net