Ružičnjak i Lotrščak: Škole u kojima se na prvom mjestu nalazi – roditelj

Glasići dopiru s dna stepenica dok mali prsti polagano hvataju ogradu pomičući se u svojem nesigurnom hvatu prema vrhu. Zvuk postaje sve glasniji, a u njemu se prepoznaje neartikulirana dječja radost – upravo se iz blagovaonice na prizemlje penje jedna vrtićka grupa.

Uredno me pozdravljaju, slatko miješajući ‘r’ i ‘j’, s veseljem koje me podsjeća i na moje vrtićko doba.

Nalazim se u Ružičnjaku, školi za djevojčice i mješovitom vrtiću koji zauzimaju prostor starog franjevačkog samostana, malo iznad Aleje Bolonje. Ružičnjak i Lotrščak – škola za dječake, ustanove su koje je osnovala skupina roditelja okupljenih u RINO institut.

Prvo što zamjećujem dok boravim unutra jest – obiteljska atmosfera. Dok šezdesetak djece (što u školi, što u vrtiću) obavlja svoje dužnosti pod vodstvom odgajatelja i učiteljica, tajnica pomaže domaru nositi stolice, a meni cijeli prostor pokazuje – roditelj.

Ljubica je majka troje djece od koje su dvoje upisani u ovdašnji vrtić dok je treće, šestomjesečni dječačić, u njezinu naručju. Vodi me iz prostorije u prostoriju dok razgovaramo o ovoj neobičnoj situaciji – još nikad nisam doživio da se roditelj slobodno šeće po školi, kamoli da ulazi u njezine prostorije pokazujući ih drugima.

“Ovdje roditelji sudjeluju u svemu, svi se poznajemo i zapravo smo kao obitelj”, govori mi dok ulazimo u šarenu prostoriju iz koje dopire glasna glazba – djeca upravo plešu.

Ljubica je jedna od roditelja oduševljenih novim obrazovnim modelom koji je prije dvije godine pokrenut u Hrvatskoj kada je s radom započeo dječji vrtić. Godinu kasnije osnovana je škola za djevojčice, a ove godine pokrenuta je i prva škola za dječake.

S njom se slaže i Koraljka Cvitan, slikarica i majka sedmero djece: “Sva moja djeca osim najmlađeg koje je ovdje pohađala su mješovite škole, i svugdje smo kao roditelji bili izolirani. Ovdje su pak čitave obitelji uključene, tako da se razvijaju i velika prijateljstva.”

Odnos prema roditeljima nije jedini problem s kojim se Koraljka susretala u javnim školama: “Znalo je bit svakakvih ružnih scena, psovanja, podmetanja i nerješavanja problema između učenika, a ovdje se sve to sanira i korigira. Sa svakim profesorom možeš o svemu razgovarati, a moje dijete doista uživa. To što sam ga upisala u ovu školu je najbolja odluka od odabira mog muža”, priča mi smijući se.

Ovdje se svi znaju imenom i prezimenom, formalnost je nepoznat pojam, međutim prevarili biste se ako mislite da tu nema ozbiljnosti, naprotiv, samo je pristup drugačiji.

Odvojenost škola, nešto što su mediji prozvali “istospolne škole”, dok u RINO-u preferiraju naziv diferencirane, novitet je na hrvatskim prostorima i u javnom je prostoru podignula pravu buru. Ipak ravnateljica O.Š. Ružičnjak, Vera Blažević, ne shvaća zašto: “Ovakav način obrazovanja raširen je u zapadnim zemljama. U Argentini, odakle dolazim, ovakav princip škola postoji već 50 godina.”

Vera je dugo godina radila u sličnim institucijama, zajedno s mužem koji je podučavao u jednoj školi za dječake. U ljeto 2013. došli su u Hrvatsku kako bi pomogli u pokretanju škole. Kažu kako je ovo prva obrazovna institucija u Hrvatskoj koju su pokrenuli roditelji. Pitam je zašto je baš izabran ovakav model, odgovora mi: “Model su izabrali roditelji vidjevši nešto slično u drugim državama. Tamo je primijećeno kako su dečki u školskoj dobi obično puno fizički aktivniji dok djevojčice imaju drugačije želje i potrebe, kod njih se vidi da su zrelije. Te razlike utječu na način na koji djeca primaju znanja, kod djevojčica je to slično, međutim dječaci su različiti.”

Potkrepljuju to i istraživanjima koja pokazuju kako su dječaci u Hrvatskoj, u prosjeku, bolji u matematici, dok su djevojčice bolje u čitalačkim i pisanim aktivnostima. Kažu kako su svjesni da ima i odskakanja, ali ovo je ukupna slika stanja u Hrvatskoj. Cilj im je omogućiti djeci da se razvijaju osobito u onim područjima gdje im možda ne ide najbolje.

“Istraživanja pokazuju da djeca zbog okolnosti u mješovitim školama znaju biti sramežljiva, da tako kažemo, premda to nije najbolji termin. Dječaci znaju biti natjecateljski raspoloženi te se ponekad djevojčice povuku zbog sramežljivosti. Izdvajanjem pokušavamo postići da se iz njih izvuče ono najbolje. Tako je i s onim aktivnostima u kojima su djevojčice u prosjeku bolje.”

“Diferencirane škole nisu cilj, one su sredstvo”, naglašavaju iz škole.

Zanimljivo je kako odvojenost počinje u osnovnoj školi, međutim vrtići ostaju mješoviti.

“U vrtićima se ne vidi još takva razlika u zrelosti, međutim kad dođu u školsku dob ona postaje vidljivija.”

“Znači li to da mješovite škole nisu dobre?” pitam.

“Ma ne, mi nemamo ništa protiv mješovitih škola, to je jedan model koji je za neku djecu potreban i bolji nego personalizirani pristup koji njegujemo”, odgovara Vera, priznajući kako je začuđena medijskom bukom koja se podigla oko njihove škole, kao i optužbama da nas one “vraćaju u srednji vijek” ili otežavaju socijalizaciju između dječaka i djevojčica.

“Malo me čudi ta diskusija jer ovo je jedna velika novost. Umjesto da se govori da idemo u prošlost, mi zapravo idemo u budućnost. Čak mi se čini da postoji jedna nekoherencija jer s jedne strane volimo tolerantnost i slobodu biranja, a ovdje ne želimo dati slobodu obrazovanja.”

“Zašto ne bi postojale razlike? Zašto roditelji ne bi mogli izabrati obrazovanje za svoju djecu?” pita se ravnateljica, naglašavajući kako njihova škola ima isti program kao i ostale škole.

Što se tiče optužbi za nedostatak socijalizacije među spolovima Vera odgovara: “Malo mi je nevjerojatno da netko ne vidi da se društveni život prvo razvija u obitelji. Naša djeca imaju roditelje oba spola, braću, rođake, prijatelje… Organiziramo i zajednička druženja roditelja iz obiju škola, npr. u dvorištu Ružičnjaka znao se organizirati i roštilj, ali i rođendani gdje budu i djevojčice i dječaci.”

“Na Zapadu su takve škole jako cijenjene jer se nastoji da djevojčice i dječaci izraze sav potencijal koji imaju na jedan naravni, prirodniji način, da budu ponosni zbog onoga tko su. Kako je dobro kad su žene jake, kad znaju što žele i kad uče u školi i od roditelja najvažnije vrline i vještine te zbog toga poslije pozitivno utječu na društvo, kao profesionalke, žene i mame. Ja to vidim u školama u kojima sam radila”, zaključuje Vera.  

Jedna od stvari koje mi upadaju u oči jest činjenica kako većinu zaposlenika čine mladi ljudi, u kasnim dvadesetim i tridesetim godinama. Jedan od njih je i Saša Banić, učitelj, kombinacije drugog i trećeg razreda. Prije nego što se zaposlio u školi za dječake Lotrščak, nekoliko je godina radio u osnovnoj školi, a predavao je i u srednjoj školi te na fakultetu. Njegovo iskustvo ovakvog načina rada je isključivo pozitivno: “Smatram da je ovo najbolji oblik rada koji sam imao u nekoj školi, okolina je poticajna, osjećam se odlično i osjećam puno veću slobodu surađivanja s učenicima.”

Saša je osim u razrednoj nastavi držao i predmetnu nastavu iz informatike, međutim kaže kako nikada nije doživio da su mu učenici aktivni kao sad: “U drugim školama sam ja bio taj koji je poticao, pa čak i izvlačio stvari iz njih. Naši su pak dječaci jako aktivni, ruke su stalno u zraku tako da je dinamika nastave dignuta na jednu visoku razinu. Djeca se čak i međusobno ispituju i dijele informacije s drugima.”

“Promjena je i u radu s kolegama. U državnim školama ljudi bi najčešće odradili posao i otišli kući. Ja ovdje prvi put s kolegama raspravljam o nastavnom satu, ponekad čak i subotom i nedjeljom razmišljamo što da napravimo za idući tjedan”, poručuje ovaj veseli profesor koji kaže da ga posebno sretnim čini to što ga djeca potiču da bude bolji učitelj.

Tijekom razgovora s roditeljima i učiteljima rečeno mi je kako su upravo djeca zapravo najsretnija ovakvim obrazovanjem.

“Djeca su ovdje sretnija nego u školama gdje sam prije predavao”, priča mi Marin Divić, ravnatelj škole Lotrščak, možda i najmlađi ravnatelj neke škole u Hrvatskoj. U svojim kasnim dvadesetima Marin je svakako netipičan ravnatelj, dječačkog duha obučenog u crno odijelo. Za razliku od mnogih ravnatelja ne skriva se iza velike hrpe papira u svom uredu već je redovito među djecom, učeći ih, smijući se s njima, ali i upozoravajući ih osobito po pitanju bontona za stolom. Dok stojimo u improviziranoj blagovaonici na katu jedne zgrade u prostoru TEŽ-a, Marin se nekoliko puta obratio djeci, zna imena svakoga od njih.

“Djeca čak znaju plakati kad odlaze iz škole, ako ih roditelj pokupi 20 minuta prije završetka boravka (smijeh). Roditelji nam znaju reći kako dečki žele i subotom ići u školu. Mislim da je jako dobro što su oni sretni, naša djeca nemaju strah od škole.”

To su mi potvrdili i sami učenici kad sam ih pitao gdje više vole provoditi vrijeme.

“U školi”, povikalo je njih 7-8 u jedan glas. Premda treba priznati da je njihovo tumačenje ipak jednostavnije.

“Kad dođem doma već je mrak pa se ne mogu igrati vani, a kad sam u školi je uvijek dan pa se igramo”, iskren je bio jedan osmogodišnjak.

Ravnatelj pak kao jedan od uzroka vidi raspored prioriteta koji je malo drugačiji nego u javnim školama.

“Kod nas je na prvom mjestu roditelj. U državnim školama ako pitate, i tko je hrabar to će priznati, odgovornost za sve loše samo se prebacuje sa škole na roditelje i obrnuto. Problem je što nema komunikacije između škole i roditelja, a ako i postoji, ona je često napadačka. Kod nas roditelji pomažu u radu škole, sudjeluju u obrazovanju.”

Upravo je to ono što ovu školu čini netipičnom. Većina ravnatelja u drugim školama reći će kako su im djeca na prvom mjestu, ali u Ružičnjaku i Lotrščaku nisu ni na drugom, već tek na trećem.

“Na drugom mjestu je kadar”, naglašava Marin. “Kad imamo jedinstvo između roditelja i učitelja onda će situacija biti dobra i za dijete, ako se pak svađaju, učenik će najviše patiti.”

To je prepoznao i Zdravko Lipovčić, otac polaznice prvog razreda u Ružičnjaku. Naglašava da djeca u ovim školama primaju drugačiju pažnju od učitelja, ali i ostatka osoblja. “Želja je da svi budemo na neki način u interakciji s djetetom. Da im mi, roditelji, budemo primjer te da taj primjer bude isti u školi i doma. To se konkretno realizira kroz razgovore između učitelja/ica i nas roditelja gdje dijelimo svoja iskustva.”

Taj feedback najviše se ostvaruje u obliku mentorstva, što je još jedna stvar koja odvaja ovu školu od ostalih.

“Mi imamo personalizirani pristup u kojem se svaki đak promatra te uz pomoć mentora i roditelja radi na intelektualnom, društvenom i duševnom razvoju. Organizira se mjesečni plan razvoja vrlina te se osobito radi na onim područjima gdje im možda slabije ide. Ako je dijete npr. malo neuredno, onda mu se pomaže razviti vrlinu urednosti”, govori mi Vera, naglašavajući kako je cilj da dijete ima mentora kroz cijelo svoje obrazovanje.

Osim akademskog programa škole imaju i naglašenu vjersku notu u obliku molitve na početku dana, prije i poslije jela, a Ružičnjak čak ima kapelu i školskog kapelana. Ipak otvoreni su za djecu svih vjeroispovijesti.

“Djeca ne moraju sudjelovati u molitvi, ali je važno da poštuju molitvu drugih”, poručuju iz škole, naglašavajući pritom kako imaju djecu u vrtiću koja nisu katoličke vjeroispovijesti. “Roditelji već prepoznaju projekt kao nešto kvalitetno. Mi nikoga ne prisiljavamo da radi što ne želi, a roditelji su o svemu obaviješteni.”

Pitam ih kako se nose s nedavnim napadima pojedinih medija na njihov projekt, no tajnica škole Ružičnjak, Anamarija Boričević tvrdi kako im je veći problem bila administracija: “Mi smo prva škola ovakvog tipa i kad smo došli u Ministarstvo, nisu znali kako bi postupali prema nama, nisu imali odgovore na naša pitanja.”

Ističu kako pozitivna vijest o njima možda nije išla preko medija, ali se svakako širila među roditeljima.

“Već sada imamo roditelje koji žele cijelo obrazovanje svoje djece povjeriti u naše ruke”, naglašavaju u školi. Zbog velikog interesa boje se kako će zbog nedostatka prostora kroz par godina morati odbijati nove učenika. Ipak i tome planiraju doskočiti. Naime u planovima je izgradnja muške i ženske škole, zajedno s pratećim sadržajima na području Sveučilišnog kampusa Borovje. Također cilj im je osnovati i diferencirane srednje škole.

Kako bi upoznali što više roditelja sa svojim projektom iz obje škole su javili kako idući tjedan organiziraju Tjedan otvorenih vrata tijekom kojeg će ih svi zainteresirani moći posjetiti i vidjeti o čemu se radi (više o tome pročitajte OVDJE).

“Neka roditelji dođu i vide zašto naša djeca svako jutro trče na nastavu”, s osmijehom je zaključio ravnatelj Lotrščaka, Marin Divić.

Tino Krvavica | Bitno.net

Fotografije: os-ruzicnjak.hr i os-lotrscak.hr