Robert Rutar (Rijeka): Ne želim sažaljenje, nego da me cijene zbog mojih postignuća

Mnogo je oko nas, po ulicama, parkovima, napuštenim zgradama… ljudi bez krova nad glavom, bez igdje ikoga svoga, sami, ostavljeni poput mačića koje nitko ne želi. I dok će danas mnogi pomoći tim istim mačićima, barem ih odnijeti kući li u azil za napuštene životinje, skloniti od hladnoće i opasnosti koje im prijete onako nezaštićenima, nahraniti ih i napojiti, malo tko će na isti način učiniti isto za čovjeka beskućnika.

Korizma je, između ostalog, vrijeme dobrih djela. Jesmo li u dosadašnjem tijeku korizme ili općenito u životu pomogli čovjeku kojeg smo zatekli bez vlastitog doma? Jesmo li ikada zavirili u prihvatilište za beskućnike u mjestu gdje živimo (Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Splitu, Varaždinu, Karlovcu, Šibeniku ili Zadru)? Jesmo li barem poželjeli tim ljudima pomoći tako da im podarimo nešto od hrane koju imamo? Možemo li se raspitati te time pomoći kako da im se omogući privremeno ili trajno zaposlenje, čime im izravno uklanjamo stigmu beskućništva? Želimo li ih pobliže upoznati i postati im prijatelji tako da ih pozovemo kod sebe na ručak, počastimo kavom ili odvedemo u šetnju?

Mnogo je još mogućnosti kako pomoći ljudima čije ime i prezime za državu i institucije, ali i dobar dio građana, nažalost, ništa ne znači. Budimo drugačiji po tome što ćemo Isusa Krista prepoznati u njima te im učinivši djelo milosrđa spoznati da je od svih drugih životnih uspjeha i priznanja daleko najvažnije – ljubimo li bližnjega, osobito onog u nevolji.  

„Pa zar nisi premlad za beskućnika?“ – to je pitanje koje mi je postavljeno dok sam prodavao časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama „Ulične svjetiljke“. Rođen sam u ožujku 1979. godine u Rijeci. Za roditeljsku ljubav nisam znao jer me mama ostavila kad sam imao četiri mjeseca. Odgojili su me djed i baka, oni su se brinuli o meni do svoje smrti. Odgajali su me i učili poštenju, ponašanju i dobroti, koji se danas ne cijeni u ovom surovom svijetu, a nekima su nepoznanica i glupost. Živjeli smo od djedovih primanja i moje socijalne pomoći. Ništa mi nije nedostajalo, osim roditelja naravno, ali su mi baka i djed bili sve to. Djed 1994. umire od tumora na mozgu, a baka 1998. od srca. Otac mi je nestao u ratu, tako da za njega ne znam već 20 godina. I on me obilazio i donosio sve. Majka nije željela brak s njim.

Nakon odsluženja vojnog roka, radio sam svakakve poslove da preživim. Kako stan u kojem sam živio nije pripao meni, 2005. postajem beskućnik.

Slučajno sam tada naišao na oglas u kojem se trebalo brinuti o teško pokretnom starcu. Čistio sam mu, prao, kuhao itd. Prijavio me na svoju adresu, tako da ne budem izvanzemaljac. Brinuo sam se o njemu osam godina dok nije umro. Ponovo postajem beskućnik. Skupljao sam boce da preživim.

Jedne večeri nakon ponoći zaustavila se jedna žena na motoru i pitala me što radim, a ja sam joj odgovorio da tražim boce. Malo smo razgovarali, a onda mi je rekla da je volonterka Socijalne samoposluge „Kruh sv. Elizabete“ i da nema smisla da budem na ulici kada postoji prihvatilište za beskućnike „Ruže sv. Franje“ u kojem mi mogu pomoći. Uputila me i nakon par dana otišao sam tamo. Prošao sam program resocijalizacije. Dok sam bio u prihvatilištu, pružena mi je šansa da prodajem časopis koji sam i sam kupovao prije nego što se život našalio sa mnom. Prihvatio sam tu ponudu, jer mi je to bila jedina šansa da zaradim i da se osamostalim, jer si ipak od prodaje časopisa mogu platiti podstanarski smještaj. Veliko hvala upravi prihvatilišta.

Pri samoj prodaji časopisa, susrećem se s raznim ljudima. Neki su i više nego ljubazni, pa ako i ne kupe časopis daruju toplu riječ i osmijeh koji su često dovoljni da čovjeku uljepšaju dan. Nađem se i u svakakvim situacijama. Ponekad se nasmijem, a vrlo često i iznenadim. Postoji narodna poslovica: „Sto ljudi, sto ćudi“, pa mi je nakon raznih kontakata s kupcima vrlo prihvatljiva. Dogodilo mi se u jednom danu par situacija da ljudi misle da sam Jehovin svjedok. Strpljivo sam im objasnio da sam prodavač „Uličnih svjetiljki“ i o čemu se piše u časopisu. Neki su se ispričali zbog pogreške, a neki su i kupili koji primjerak. Bilo je i situacija da netko kupi „Ulične“, a drugi im kažu da što to kupuju. Na to dobiju odgovor da su oni stalni kupci i da šute. Takve me situacije nasmiju. Najviše me dirnu slučajevi kad idu roditelji s djecom pa onda zastanu par metara od mene i majka ili otac daju djetetu novac i kažu mu da mora pozdraviti i zamoliti jedan časopis. Takve su mi prodaje česte i svaki put me dirnu. Hvala i vama, dragi kupci (roditelji) koji svoju djecu od malih nogu učite da treba pomoći čovjeku u nevolji. U današnjoj situaciji se nikad ne zna što koga čeka. Sve se može promijeniti preko noći. Zato me ljudi koji prolaze pored mene i posprdno se smiju uopće ne diraju. Ja znam da pojedince veseli tuđa nesreća, ali nek se zapitaju što bi oni napravili u takvim situacijama.

Ne želim da me ljudi žale zbog nesretnog djetinjstva i života, nego da me cijene zbog toga kako sam odgojen i što sam postigao. U slobodno vrijeme volontiram u Socijalnoj samoposluzi i Prihvatilištu.

KAKO SVE MOŽEMO POMOĆI ROBERTU?

„Što se zaposlenja tiče, volio bih čuvati starije i nemoćne osobe i brinuti za njih ili pak, s obzirom na moje zdravstveno stanje, biti portir. Također, javljam se za unošenje i slaganje drva, čišćenje garaža, tavana, podruma i okućnica, te za pomoć kod selidbe. Nužan bi mi bio jeftiniji podstanarski smještaj od sadašnjeg, vlažnog, kojeg plaćam 1.100 kuna, a rado bih i pomagao u istom kućanstvu.“

Svi koji žele pomoći Robertu mogu se javiti na info telefon: 091 5391 109

Bitno.net, Ulične svjetiljke