“Žene koje nam dolaze osjećaju se kao da su napravile nepopravljivu štetu, kao da nema nade za njih. Želimo im vratiti tu nadu. Kažem im: Pogledajte, ja sam imala abortus kao i vi, ali Gospodin je izliječio moje srce. Bog mi je oprostio i moje dijete mi je oprostilo”

postabortivni sindrom rachels vineyard abortus

Bernadette Goulding čelnica je irske podružnice Rachel’s vineyard, organizacije koja pomaže osobama koje su učinile pobačaj i koje zbog toga pate od postabortivnih sindroma. Goulding, majka troje djece i baka desetoro unučadi iz grada Corka, organizira i vodi takve duhovne obnove u Irskoj, ali i drugim zemljama, od 2003. Na njima se okupljaju ljudi, najčešće žene, ali i muškarci, koji su nekada tijekom života učinili abortus ili ga poticali i sada pate od njegovih posljedica: osjećaja krivnje, depresije, tjeskobe, napada panike. Obnove koje kombiniraju duhovne sa spoznajama psihologije pomažu ljudima da podijele svoj teret i krenu dalje u život, slobodni od posljedica grijeha i psihičkih poteškoća. S Goulding smo razgovarali tijekom njezina boravka u Hrvatskoj, točnije u pavlinskom samostanu na Sveticama kod Ozlja, gdje je ovaj vikend vodila takvu obnovu, prvu takvu njezine organizacije u Hrvatskoj. Hoće li takav pastoral postati razvijeniji u Hrvatskoj – tek treba vidjeti.

– Kako ste započeli s bavljenjem ovim pastoralom?

Rođena sam u seoskoj, brojnoj obitelji. Bilo nas je 17-oro djece, imali smo tradicionalan katolički odgoj, a moji roditelji bili su jako strogi. Moj mi je otac često govorio: Nemoj zatrudnjeti izvan braka, to će osramotiti obitelj. Ako se to dogodi, ne puštam te u kuću.

Kada sam imala 19 godina preselila sam se u London. To je za mene bio novi život, s novootkrivenom slobodom. Počela sam piti, biti seksualno aktivna… Živjela sam život „iz snova“, kako to već kažu. Bez nadzora i bez odgovornosti. I onda sam zatrudnjela, što me je užasnulo. Sjetila sam se što mi je otac rekao, kako se u takvom slučaju neću smjeti vratiti kući, a to je za mene bio kraj svijeta jer sam željela vidjeti sestre i braću. Pomisao da ne mogu doma užasavala me je.

Također, trudnoća je ugrozila život koji sam živjela u Londonu i s kojim sam bila zadovoljna. Radila sam kao tajnica, imala sam jako dobru plaću i ugodno sam živjela – izlazila van, odlazila u shoppinge. Trudnoća je svemu tome „prijetila“.

Imala sam jake jutarnje mučnine i završila sam u bolnici zbog dehidracije. Tada mi je jedan od doktora predložio „prekid trudnoće“. Nitko nije spominjao abortus, nego prekid trudnoće. Ja sam, naravno, bila zadovoljna s tim. Roditelji neće ništa saznati, a ja ću nastaviti svoj život, mislila sam tada.

– Jeste li se ranije susretali sa ženama koje su radile abortus? Vi, koji ste došli iz irskog katoličkog okruženja?

Zapravo, ja nisam tada niti znala što znači riječ „abortus“. Nikada nisam čula za nju. Kada mi je doktor predložio „prekid“ nije niti spominjao dijete koje je bilo u meni. Niti ja ga nisam bila svjesna. Bila sam svjesna samo „problema“ koji prijeti mom životu i mom povratku obitelji. Pristala sam.

Sljedećeg jutra odveli su me u salu gdje su napravili taj abortus. Bila je to dobro poznata londonska bolnica. Još uvijek se sjećam lica anesteziologa koji mi je dao injekciju u ruku i rekao: Kada se probudiš, sve će biti u redu.

Kada sam se probudila, ništa nije bilo u redu. Probudila sam se vrišteći. Mislim da sam negdje u podsvijesti shvatila užas onoga što sam napravila. Shvaćala sam to negdje u glavi, ali ne i u srcu. Postala sam drugačija osoba. Bila sam tjeskobna i činilo mi se kako svi mogu vidjeti kroz mene i znati što sam napravila. Dodatni užas u svemu tome bilo je to što nisam tada znala koliko sam odmakla u trudnoći. Kada sam se probudila vidjela sam veliki ožiljak na abdomenu. Morala sam biti negdje u petom mjesecu trudnoće ili čak i više, jer su napravili histerotomiju na meni. I danas imam taj ožiljak na sebi.

Početni, kratak osjećaj nakon abortusa bilo je olakšanje. „Moji problemi su gotovi, mogu se vratiti svom životu“, mislila sam, tom prekrasnom životu koji sam imala u Londonu. Ali, naravno, taj život koji sam „branila“ abortusom nije više imao isti smisao i vrijednost. Posao, izlasci, kupovine… Sve me je to podsjećalo na ono što sam napravila kako bih mogla to imati.

Postalo je teško odlaziti na posao. Bila sam paranoidna. Ne bih izlazila iz kuće danju, nego samo noću. Sjećam se kako sam jednom otišla u restoran. Sjedila sam za stolom i gledala u to jelo. Nisam ga mogla jesti, jer sam se osjećala kao da svi gledaju u mene. Mislila sam kako svi znaju što sam napravila. Upala sam u depresiju.

Imala sam košmare. Budila bih se vrišteći. Jedan košmar se neprestano ponavljao: prekrasna beba bila je ispred mene i svaki put kada bih je pokušala uzeti u ruke, ona bi mi izmicala. Počela sam i piti.

Jednom sam prolazila pokraj dućana s igračkama. Ušla sam unutra i kupila bebu-igračku. Kada bi je micali, ona bi plakala. Nosila sam tu plastičnu bebu svugdje sa sobom. Stavila bih je u torbu, čak sam i spavala s njom. Moja cimerica bila je bijesna na mene, jer sam imala tu igračku u rukama i svaki put kada bih se okrenula u krevetu, ona bi se oglasila.

S vremenom, upoznala sam muškarca koji se počeo zanimati za mene na drugačiji način nego ostali. Nedugo nakon toga me je zaprosio. Ja sam tada bila u fazi nijekanja jer je to bio jedini način nositi se s osjećajima koje sam imala. Izgradila sam zid nijekanja oko sebe. „Abortirala sam jer nisam mogla osramotiti obitelj, jer sam imala posao, jer sam bila premlada, jer dijete ne bi imalo oca…“ To sam neprestano ponavljala sebi, gradeći taj zid izgovora koji mi je trebao pomoći.

Prije nego što sam se udala odlučila sam reći svom mužu o abortusu koji sam napravila. Sjećam se da ga je to užasnulo. Nikada više nismo pričali o tome, ali jasno sam osjećala da je svijest o tome uvijek bila nazočna u našem odnosu.

Uskoro sam zatrudnjela. Trudnoća je dobro prošla, ali kada je došlo vrijeme da rodim, osjećala sam strašnu napetost. Nakon dugotrajnih trudova, konačno sam se porodila i rodila prekrasno dijete. Taj trenutak kada sam prvi put vidjela svoju kćer, mislila sam da će mi se srce raspući od radosti. Ali, netko me je upitao: „Je li ti ovo prvo dijete?“ Odgovorila sam: „Da“. Ali, znala sam da nije. Depresija se nastavila.

IMG_9567

– Kada je počeo oporavak u vašem životu?

Nakon još jednog teškog iskustva. Rodila sam drugo dijete, još jednu kćer. Ona je oboljela i umrla, imala je 2 godine. Mislila sam da me Bog kažnjava. Tako je to funkcioniralo tada kod mene. Svaki težak događaj u mom životu bio je „Božja kazna“ za mene. Tako sam se osjećala.

Vratila sam se u Irsku, ovaj put s obitelji. Postala sam jako aktivna u župi. Mislila sam: Ako budem radila dobre stvari, onda Bog neće biti strog prema meni. Upoznala sam jednu ženu koja je stalno hvalila sve ono što radim. Ja sam razmišljala: Kada bi znala što sam napravila, ne bi tako mislila o meni. Mislila sam da bi me svećenik izbacio iz zajednice kada bi znao što sam učinila.

Odlučila sam joj reći jedne večeri. Zatvorila sam oči i rekla što sam imala. Očekivala sam da će me, kada otvorim oči, gledati pogledom osude. A bila je to jedina prijateljica koju sam tada imala. Kada sam otvorila oči, vidjela sam kako plače. Zagrlila me je i rekla: Nemoj potratiti svoju patnju, pusti neka je Bog koristi na dobro.

I to je bio kraj izolacije. Prva osoba kojoj sam pričala o svom abortusu, o svojoj tajni koju nitko ne smije doznati. Odjednom, izolacija je nestala. Tu, pokraj mene, bila je osoba koja je znala što sam učinila, a koja me je i dalje voljela. Kada sam pogledala u njezine oči, vidjela sam Isusa. Ljubav i suosjećanje. Sve se promijenilo.

Nakon toga, pozvala me je pričati o mom iskustvu na molitvenim susretima. Prvo sam istupala anonimno, a kako sam stjecala hrabrost, počela sam svjedočiti na sve većim i većim susretima.

Potom sam radila u centru za krize za žene u trudnoći, bila sam tamo pet godina. Žene bi došle, željele bi raditi abortus, a ja bih razgovarala s njima. Moje najmoćnije oružje bilo  bi moje iskustvo. Bogu hvala, puno beba je spašeno.

Ali, u to vrijeme sam počela osjećati kako me Bog zove da pomažem majkama koje su već počinile abortus, kako je to moj poziv. Osjetila sam kako Isus plače nad dušama tih žena i da im treba pomoći. Jer, puno tih žena osjećalo je kako je počinilo neoprostiv grijeh, živjelo je u zabludi da im Bog neće oprostiti to što su učinile.

Ja sam u to vrijeme počela razvijati intenzivniji i osobniji odnos s Bogom i počela sam razumijevati kako mi je on sve oprostio. Bez obzira na to što sam učinila, on me je oprao od krivice mojih grijeha.

Kada nam Bog oprosti grijehe, baci ih u more svoga milosrđa. A mi ponekad idemo u „ribolov“ u to more  i vraćamo se tim grijesima. U „Dnevniku“ sv. Faustine Kowalske zabilježeno je da je Isus rekao kako ga više boli naš nedostatak povjerenja u Njegov oprost, nego grijeh koji je počinio. I to je bila moja poruka ženama.

– Onda ste postali aktivni u organizaciji Rachel’s vineyard?

Da. Kada sam čula za njih, znala sam da je to ono na što me Bog poziva. Riječ je o organizaciji koja radi seminare za žene i muškarce koji su povrijeđeni abortusom. Utemeljena je u Sjedinjenim Državama, a utemeljiteljica je psihologinja dr. Theresa Burke. Cijeli projekt je doista nadahnut Duhom Svetim i temelji se na ženama koje pate zbog posljedica abortusa i susreću se s drugim ženama u istoj situaciji. Prekidaju izolaciju i prvi put otvoreno govore o onome što ih muči.

Također, na tim susretima izvlačimo abortiranu djecu iz tame u kojoj su bili dotad, iz tajnovitosti. Dajemo im imena, prihvaćamo ih kao članove obitelji. Radimo neke vrste komemoracije za dijete, umjesto pogreba koje nije imalo, gdje majka piše pismo svom djetetu. Analiziramo sve osjećaje koji su izazvani abortusom: krivnju, žaljenje, depresiju.

Radimo i nešto što nazivamo Živo evanđelje (Living scripture), neku vrsta psihodrame u kojoj „oživljavamo“ scene iz Svetog pisma. Čitamo ih i potom meditiramo nad njima i postavljamo pitanja sudionicima seminara koji se onda svojim emocijama pokušavaju naći u njima.

– Koje dijelove Evanđelja?

Primjerice, priču o ženi koja je uhićena u preljubu. Puno sudionika se, naravno, prepoznaje u toj situaciji. Ili scenu sa slijepim prosjakom koji sjedi pokraj puta i moli „Isuse, sine Davidov, smiluj mi se!“. Jer mi smo ti slijepi prosjaci koji sjedimo pokraj ceste života i molimo za pomirenje s Bogom i odrješenje od grijeha abortusa.

„Oživljavamo“ i scenu s uskrsnućem Lazara. Pitamo sudionike na koji način je grijeh vezao njihovo tijelo. Neki kažu da su bili zaslijepljeni lažima o abortusu, neki kažu da im je srce povrijeđeno. Vežemo im zavoje oko ruku, ili oko glave, da bi označili te nevidljive rane koje nose u sebi i na sebi. I potom poput Marte i Marije zazivamo Isusa da nas oslobodi. Svećenik koji je među nama poziva tu osobu na vjeru u Isusa, oslobađa je u Isusovo ime i skida joj zavoje. Vidjela sam kako ljudi reagiraju na nevjerojatne načine u tim situacijama.

– Koliko dugo radite u Rachel’s Vineyard?

13 godina. Radimo obnove u državama gdje je pobačaj dopušten, kao i u Irskoj. I svugdje nailazimo na iste probleme. Puno Irkinja odlazi na u Englesku na abortus, ali i u Irskoj je već nekoliko godina abortus dopušten ako je žena suicidalna. Ali, problem je u tome što će žene koje žele abortus reći ili učiniti sve što je potrebno. Abortus je i u Irskoj postao metoda planiranja obitelji. Trenutačno traje kampanja za opoziv 8. amandmana Ustava koji brani pravo na život nerođenih i daje mu ustavnu zaštitu. Pro-choice udruge jako su agresivne u toj kampanji i koriste metodu lažnog suosjećanja. Trenutačno su fokusirane na situacije u kojoj začeto dijete ima neku tešku bolest ili poremećaj. Koriste majke koje su prolazile kroz to i ispiru im mozak da čine plemenitu stvar ako abortiraju, da spašavaju dijete od patnje i života u bolesti.

Puno tih žena dolaze nama i njihova tuga je veoma kompleksna. Prvo misle da su učinile nešto ispravno, a onda shvaćaju kako su ubile svoje dijete jer nije bilo savršeno. Osjećaju krivnju, ali mnoge od njih to poriču, jer živimo u kulturi koja ženama i muškarcima tvrdi kako je ispravno abortirati dijete ako nije zdravo.

– Zapravo, ta kultura pokušava i nametnuti ideju po kojoj je osjećaj krivnje zbog abortusa „religijski ili kulturološki“ uvjetovan.

O, da. Puno puta sam imala razgovore za medije gdje bi mi rekli: Ali, vi ste Irkinja i katolkinja, zato se osjećate krivom zbog abortusa. Na takve prigovore uvijek odgovorim: Zanimljivo je to što tvrdite. Bila sam u Libanonu, Južnoj Koreji, Mađarskoj, Južnoafričkoj Republici. Susrela sam vjernike i nevjernike, katolike, protestante i ostale… I njihove suze su uvijek izgledale isto, bez obzira tko bili. Nije riječ o nečemu uvjetovanom katoličanstvom. To je naprosto ljudski i zdravorazumski rezon: ne možete ubiti dijete u majčinoj utrobi. Ubijate dijete, ali ubijate i dio te majke. I to nema veze s religijom, to je naprosto humano razmišljanje.

IMG_9577– Dolaze li na vaše seminare i osobe koje nisu vjernici?

Da, svakako. Ali, dajem im jasno do znanja kako se seminar u svojoj biti temelji na katoličanstvu. Pri tome, nikoga se ni na što ne obvezuje. Upoznat ćete žene koje su prošle kroz iste situacije i probajte iskoristiti ono što možete. I puno ih dolazi i obnove su im jako pomogle.

Žene koje nam dolaze osjećaju se kao da su napravile nepopravljivu štetu, kao da nema nade za njih. Želimo im vratiti tu nadu. Mogu vidjeti mene i mogu osjetiti da ta nada postoji. Kažem im: Pogledajte, ja sam imala abortus kao i vi, ali Gospodin je izliječio moje srce. Bog mi je oprostio i moje dijete mi je oprostilo i znam da ću ga vidjeti ponovno na nebu. Dajem im ohrabrenje. Poručujem im kako su unatoč svemu što se dogodilo, njihova djeca zahvalna što im je darovan život, vječni život u Bogu. Bog može raditi čuda iz naših pogrešaka, može nas učiniti boljim ljudima preko našeg grijeha.

Upoznala sam ljude koji su se potpuno promijenili, u srcu i u životu. Na Malti sam upoznala liječnika koji je napravio 12.000 abortusa. A danas se obratio i bori se protiv abortusa. Crkva je bolnica za grješnike, ne hotel za svece. Božje milosrđe veće je od svega.

– Na vašim obnovama nazočan je i svećenik?

Da. Ali, često se događa da kada razgovaram sa ženama koje žele doći na seminar njihova reakcija na vijest da će tamo biti i svećenik bude uglavnom strah. Postoje žene koje ne žele vidjeti muškarce tamo. Dat ću vam primjer: na jedan od naših seminara u Irskoj došla je žena koja je bolovala od anoreksije. Prva stvar koju mi je rekla bila je: Nadam se da neće biti muškaraca. Ipak je došla. Izgledala je strašno, a kada je vidjela svećenika bila je užasnuta. Ali, do kraja vikenda sve se promijenilo. Shvatila je da je taj svećenik ne osuđuje, da je Crkva ne osuđuje. Mi osuđujemo sami sebe, naša zemaljska obitelj nas osuđuje, ali Bog ne.

Na obnovu dolaze ljudi koji su u životu na različitim duhovnim pozicijama. Ali, jedno ih spaja: bol koji osjećaju. Često se događa da žene koje tamo dolaze budu ogorčene na muškarce i ne žele biti s njima. Ali, onda čuju kako sve to izgleda iz muške perspektive, kako to djeluje na njih.

– Znači, na seminare dolaze i muškarci?

Da. Dat ću jedan primjer: prije dva tjedna imali smo seminar u Irskoj. Nazvao me muškarac i pitao hoće li tamo biti svećenik. Kada sam odgovorila da hoće, rekao je kako 30 godina nije bio u crkvi, kako je mrzi jer ga osuđuje. Odgovorila sam mu kako će imati prigodu susresti druge muškarce koji su prolazili kroz isto što i on i da mu to sigurno može pomoći. Došao je. Nakon seminara poslao mi je mail. U njemu je napisao kako je došao kući i imao sa ženom razgovor kakav nije imao nikada prije. Napisao je kako je krenuo ponovno u crkvu, kako se vratio sakramentalnom životu. „Sve ono što sam slušao o Crkvi bila je obična laž“, napisao je.

Doista, na tim obnovama se događaju čuda. Kada dođemo tamo i dotaknemo živoga Boga, sve je moguće. I to je ono što nastojimo u Rachel’s Vineyardu. Pustiti Boga da radi svoj posao i ne smetati mu u tome.

– Kakav je odnos crkvene hijerarhije prema ovome što radite?

Moram reći da kada sam krenula s ovim, nisam imala do konca razumijevanje biskupa. Vjerojatno je sve izgledalo kao nešto potpuno novo i neprovjereno, Ali, sada se situacija promijenila i imamo potporu biskupa u onome što radimo i oni nas zovu u svoje biskupije. Ne znam kako je ovdje ili u drugim zemljama, ali kada svećenik u Irskoj čuje „pro-life aktivnost“ često se događa da reagiraju loše – iz straha ili nerazumijevanja. Ali, u ovom trenutku naša organizacija u Irskoj ima čvrste temelje i potporu svećenika. Često me pozivaju na svećeničke duhovne obnove gdje progovaram o pastoralu ljudi koji imaju postabortivne sindrome. Ne mogu reći da tijekom ovih 13 godina nisam imala razne krize i pomisli da trebam odustati. Ali, znala sam da Bog želi da nastavim. Evo me u Hrvatskoj, a nikada nisam mislila da ću izaći izvan Irske. Trebali ste vidjeti kako sam se nekada ponašala. Imala sam potpuni nedostatak samopouzdanja, nokte izgrizene do krvi, nevjerojatan stid kada bi mi se netko obratio ili kada bi pažnja bila na meni. Ali, Isus me izliječio od svega toga i volim ga više od svega.

Često kažem: da Isus sada dođe, gdje bi ga našli? U biskupskoj rezidenciji? U Rimu pokraj pape? Ne, nego na ulici s ovisnicima, napuštenima i osamljenima. Došao je radi nas. Pun ljubavi i milosrđa koji su veći od svih naših slabosti.

Razgovarao: Goran Andrijanić

Fotografije: Basia Andrijanić

Copyright Bitno.net, sva prava pridržana.