Papa Franjo misa s posvećenim osobama, Tata Vasco

Sveti je Otac jučer u 17 sati, po našem vremenu, slavio svetu misu na stadionu «Venusiano Carranza», s biskupima, svećenicima, sjemeništarcima te s osobama posvećenog života. Njegovu propovijed prenosimo s Radio Vatikana:

Postoji izreka među nama koja kaže: “Reci mi kako se moliš, a ja ću ti reći kako živiš; reci mi kako živiš, a ja ću ti reći kako moliš”; jer pokazujući mi kako se moliš, ja ću naučiti otkrivati živoga Boga, i pokazujući mi kako živiš, naučit ću vjerovati u Boga kojemu se moliš. Naš život govori o molitvi i naša molitva govori o našem životu. Kao što učimo hodati, govoriti, slušati, tako učimo i moliti. Škola molitve je škola života i škola života je mjesto gdje pohađamo školu molitve.

Sv. Pavao je, svom ljubljenom učeniku Timoteju, kada ga je učio ili poticao ga da živi vjeru, govorio: “Sjeti se svoje majke i svoje bake.” A studenti su me, kad bi ulazili u sjemenište, mnogo puta pitali: “Oče, htio bih moliti dublje, više misleno…” “Gledaj – odgovorio sam – nastavi moliti kao što su te naučili kod kuće. A onda, postupno, tvoja će molitva rasti, kao što je rastao i tvoj život.” Moliti se uči, kao i živjeti.

Isus je svoje učenike htio uvesti u otajstvo života, otajstva svojega života. Pokazao im je jedući, spavajući, ozdravljajući, propovijedajući, moleći se, što to znači biti Sin Božji. Pozvao ih je da sudjeluju u njegovu životu, njegovoj intimnosti, i dok su bili s njime dodirnuli su život Oca. U Isusu izraz “Oče naš” nema “okus” rutine ili ponavljanja. Naprotiv ima okus života, iskustva autentičnosti. Znao je kako živjeti moleći i moliti živeći, govoreći: “Oče naš”.

Nas je pozvao da činimo isto. Naš prvi poziv je: steći iskustvo milosrdne ljubavi Oca u svom životu; u svojoj povijesti. Njegov prvi poziv bio je uvesti nas u ovu novu dinamiku ljubavi, posinjenja. Naš prvi poziv je da naučimo reći “Oče naš”, kao što je Pavao insistirao: “Abba” (“Tata”).

“Jao meni ako evanđelja ne navješćujem!” Pavao kaže: Jao meni! Jer evangelizirati – nastavio je – nije čast nego potreba (1 Kor 9,16).

Pozvao nas je pozvao da sudjelujemo u njegovu životu, u božanskom životu: jao nama, redovnicima, redovnicama, svećenicima, bogoslovima, biskupima, jao nama ako ne dijelimo to iskustvo; ako nismo svjedoci onoga što smo vidjeli i čuli, jao nama. Nismo niti želimo biti božanski službenici; nismo niti želimo ikad biti zaposlenici Božjega poduzeća, jer smo pozvani na sudjelujemo u njegovu životu; pozvani smo ući u svoje srce, u srce koje moli i živi govoreći: “Oče naš”. A što je poslanje, ako ne govorimo svojim životom – od početka do kraja, kao naš brat biskup, koji je umro prošle noći – što je poslanje, ako svojim životom ne govorimo: “Oče naš”?

Tomu se našem Ocu obraćamo svaki dan moleći i kažemo mu, u nekoj od ovih situacija: ne daj da upadnemo u napast. Sam je Isus to činio. Molio se da mi, njegovi učenici – jučerašnji i današnji – ne bismo pali u napast.

Koja nas kušnja može spopasti? Koja nam se od napasti može javiti ne samo u sagledavanju stvarnosti nego i u življenju iste? Koja nam napast može doći iz okruženja u kojemu često vlada nasilje, korupcija, trgovina drogom, prijezir prema dostojanstvu osobe, ravnodušnost pred patnjom i nesigurnost? Koja nam kušnja može uvijek iznova doći – mi koji smo pozvani na posvećeni život, na svećeništvo, na biskupstvo; koju napast možemo imati pred svim tim, pred stvarnošću koja izgleda kao da je postala nepokretni sustav?

Mislim da bismo je mogli sažeti u jednu jedinu riječ: malodušje. I pred njom nas može svladati jedna od omiljenih đavlovih smicalica: malodušje. “A što možemo učiniti? Život je takav!” Malodušnost nas paralizira, priječi nam ne samo da hodimo nego i da pokažemo put; ne samo da nas plaši nego nas i zatvara u naše “sakristije” i prividne sigurnosti; malodušnost koja ne samo da nas sprječava naviještati nego nam priječi slaviti: oduzima na radost, radost hvale. Malodušnost nas ne samo priječi u planiranju nego nas zadržava da ne riskiramo i promijenimo stvari. Zbog toga: Oče naš, ne daj da padnemo u napast.

Kako je dobro što se, u vrijeme kušnje, možemo sjećati! Kao što nam pomaže promatrati “drvo” (križ) po kojemu smo spašeni. Nije sve započelo s nama, a neće sve s nama ni završiti; zbog toga, koliko je dobro obnoviti povijest koja nas je dovela ovdje.

I u tome prisjećanju ne možemo zanemariti nekoga tko je tako volio ovo mjesto da se učinio sinom ove zemlje. Netko tko je za sebe mogao reći: “Uzeli su me iz pravosuđa i postavili u nadležnost za svećenstvo zbog mojih grijeha. Mene, nepotrebna i potpuno nesposobna za tako veliki poduhvat; mene, koji nisam znao kako veslati, izabrali su za prvog biskupa Michoacana”(Vásquez Vasco de Quiroga – Tata Vasco, Pastoralna povelja, 1554). Zahvaljujem kardinalu, jer je želio da se ova misa slavi s kaležom toga čovjeka.

Želim se s vama prisjetiti ovog evangelizatora, poznatog i kao “Tata Vasco”, kao “Španjolca koji je postao Indijanac”. Stvarnost koju su živjeli Indiosi Purhépechas, koje je opisao kao “prodane, ponižene i beskućnike po trgovima, skupljajući komadiće kruha sa zemlje”, daleko od toga da ga je dovela u napast lijenosti i malodušja, već je trgnula njegovu vjeru, pokrenula mu život, ganula mu srce i potaknula ga na ostvarenje raznih inicijativa koje su bile poput “svježega zrak” usred te stvarnosti, tako paralizirajuće i nepravedne. Bol i patnje njegove braće i sestara postala je molitva, a molitva ga je dovela do odgovora. Tako je među Indiosima dobio ime “Tata Vasco”, što na purépechas jeziku znači: Oče, tatica, Abba …

To je molitva; to je izraz na koji nas je Isus pozvao. Oče, tata, Abba, ne dopusti da padnemo u napast malodušnosti; ne daj nam da padnemo u napast lijenosti; da ne padnemo u napast gubitka sjećanja, ne dopusti da zaboravimo na svoje prethodnike koji su nas svojim životom naučili reći: “Oče naš”.

Radio Vatikan | Bitno.net