Nasrtaji na dostojanstvo i život ljudi nažalost se nastavljaju i u našem vremenu, koje je vrijeme općih ljudskih prava; štoviše, suočeni smo s novim prijetnjama i novim ropstvima, a zakonodavstva ne staju uvijek u obranu najslabijeg i najranjivijeg ljudskog života.

Foto: AM113/Shutterstock

Prenosimo Papinu katehezu s opće audijencije na svetkovinu Navještenja Gospodinova – Blagovijest u srijedu 25. ožujka 2020.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Prije dvadeset i pet godina, na isti ovaj datum, 25. ožujka, na koji se u Crkvi slavi svetkovina Navještenja Gospodinova, sveti Ivan Pavao II. proglasio je encikliku Evangelium vitae o vrijednosti i nepovredivosti ljudskoga života.

Veza između Navještenja i „Evanđelja života“ tijesna je i duboka, kako je naglasio sveti Ivan Pavao u svojoj enciklici. Ovo učenje ponovo upućujemo danas u prilikama pandemije koja prijeti ljudskom životu i svjetskome gospodarstvu. Te nam prilike daju osjetiti još veću zahtjevnost riječ kojima započinje enciklika, a one glase ovako: „Evanđelje života nalazi se u srcu Isusove poruke. Crkva ga svaki dan s ljubavlju prihvaća i naviješta hrabrom vjernošću kao radosnu vijest ljudima svakog vremena i kulture“ (br. 1) ,

Kao i svaki navještaj evanđelja i ovaj se prije svega mora svjedočiti. I tu mislim sa zahvalnošću na tiho svjedočenje mnogih osoba koje se na različite načine daju potpuno u službi bolesnih, starijih, onih koji su usamljeni i koji su u najvećoj oskudici. Oni u djelo provode evanđelje života, poput Marije koja je, prihvativši anđelov navještaj, pošla pomoći svojoj rođakinji Elizabeti kojoj je pomoć trebala.

Naime, život koji smo pozvani promicati i braniti nije neki apstraktan pojam, nego se uvijek očituje u osobi od krvi i mesa: netom začetom djetetu, siromahu gurnutom na rub društva, usamljenom i obeshrabrenom bolesniku ili bolesniku u terminalnom stanju, onome koji je ostao bez posla ili ga ne uspijeva pronaći, odbačenom ili getoiziranom migrantu… Život se očituje na konkretan način u ljudima.

Bog je pozvao svako ljudsko biće da uživa puninu života; a kako je ono povjereno majčinskoj brizi Crkve, svaka prijetnja dostojanstvu i ljudskome životu ne može ne naći odjeka u njezinu srcu, u njezinim majčinskim „grudima“. Obrana života za Crkvu nije ideologija, nego stvarnost, ljudska stvarnost koja uključuje sve kršćane, upravo zato što su kršćani i zato što su ljudi.

Nasrtaji na dostojanstvo i život ljudi nažalost se nastavljaju i u našem vremenu, koje je vrijeme općih ljudskih prava; štoviše, suočeni smo s novim prijetnjama i novim ropstvima, a zakonodavstva ne staju uvijek u obranu najslabijeg i najranjivijeg ljudskog života.

Poruka enciklike Evangelium vitae aktualnija je, dakle, no ikad prije. Neovisno o izvanrednim prilikama, poput ovih koje proživljavamo, treba djelovati na kulturnom i odgojnom polju kako bi se budućim naraštajima prenio stav solidarnosti, brige, gostoprimstva, dobro znajući da kultura života nije isključivo baština kršćanâ, nego pripada svima onima koji ulažući trud oko izgrađivanja bratskih odnosa prepoznaju vrijednost svake osobe, pa i kad je ona krhka i pati.

Draga braćo i sestre, svaki ljudski život, jedinstven i neponovljiv, vrijedi sam po sebi i predstavlja neprocjenjivu vrijednost. To se uvijek mora iznova naviještati, hrabrošću riječi i hrabrošću djelâ. To poziva na solidarnost i bratsku ljubav prema velikoj ljudskoj obitelji i prema svakom njenom članu.

Stoga, sa svetim Ivanom Pavlom II., koji je sastavio ovu encikliku, zajedno s njim s uvjerljivim povjerenjem iznova potvrđujem apel koji je uputio svima prije dvadeset i pet godina: „Poštuj, brani, ljubi i služi životu, svakom životu, svakom ljudskom životu! Samo ćeš na ovom putu naći pravednost, razvoj, pravu slobodu, mir i sreću!“ (Enc. Evangelium vitae, 5).

IKA | Bitno.net