Njemački parlament prošlog je tjedna usvojio važnu odredbu vezanu uz nerođeni život. Sad će biti moguće legalno dati ime i onoj djeci koja nisu rođena, a težine su bila veće od 500 grama. Tim malenima, koje se naziva “Sternenkinder” tj. djeca zvijezda i koji nisu uspjeli doći na svijet, priznaje se dakle barem pravo na ime upisano u državne matice i na dostojan pogreb. Osim toga, zakonska odredba ima retroaktivan učinak: to znači da će svim roditeljima biti omogućeno dati ime svom nerođenom umrlom djetetu, uz dobivanje odgovarajuće potvrde, iako je do smrti došlo mnogo godina prije. Odluka njemačkog Bundestaga je značajna iz više razloga.

Prvo, proturječi općem uvjerenju da si toliko čovjek koliko više morfološki sličiš ljudskom biću. I embrij, morula i zigota su osobe. Ono što nas zaodijeva čovještvom nisu dvije ruke, dva oka i mozak. Za biti čovjekom dovoljno je postojati. U svakom slučaju, čovjek ne vrijedi toliko koliko teži, i 500 grama nije težina čovještva dodijeljena da bi se bilo dijelom ljudskog roda. Drugo, ime u državnim maticama je povlastica samo onoga tko je subjekt prava. Njemački parlament potvrđuje – jer s obzirom na pravnu narav to je već poznata stvar u Njemačkoj – da je začeto biće već netko za Državu, bez obzira na stupanj njegovog razvoja. Treće, mogućnost ukopa snažnije svjedoči o tome da je nerođeno dijete osoba u svim aspektima.

Antropologija nam potvrđuje jednu neospornu činjenicu: ako neki arheolog iskapanjem otkrije neki grob, budite sigurni da je u blizini bio podignut kakav grad, nastanjeno mjesto, zajednica osoba koja je donijela društvena pravila života. Ukop je dokazani dokaz civilizacije jer se pokojniku priznaju one časti koje su vlastite posmrtnim ostacima jedne osobe. Pokapanje dakle predstavlja čin dužnosti jer je dostojan samo ljudskih bića. Priznati nerođenome, starom makar i koji tjedan, obred ukopa znači priznati mu status osobe. Na istoj liniji je i crkveno učiteljstvo koje, podsjećajući da je pokapanje mrtvih djelo tjelesnog milosrđa, u Donum Vitae (1,4) nalaže da “tjelesni ostaci abortiranih i neabortiranih embrija i fetusa trebaju biti poštivani kao tjelesni ostaci drugih ljudskih bića”.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru istinitih informacija – klikni like[/facebook]

Konačno, ova će odredba svoje pozitivne učinke imati ne samo na njemačko zakonodavstvo koje – za razliku od talijanskog – samo u nekim određenim slučajevima abortus ne smatra kažnjivim zločinom, nego i na sve pravne poretke u drugim europskim zemljama kad je riječ o abortusu. Zapravo, da bi se pokušalo izmijeniti zakonodavstva o abortusu važno je, između ostalog, usaditi među ljude percepciju, a potom i uvjerenje da je dijete u majčinoj utrobi ljudsko biće, sa svim učincima. Zakoni o abortusu su u određenom smislu „zakoni ogledalo“, tj. odražavaju na području prava – iako ne uvijek – zajednički osjećaj. Teško je tražiti nekog političara da se izloži u Parlamentu o toj tako osjetljivoj temi ako on ne može računati na rašireni konsenzus (to ne znači da svako malo pokoji dobro ciljani ispad nekog zastupnika ne bi mogao imati svoje značenje i političku, pa i kulturnu težinu). Priznanje imena nerođenoj djeci i mogućnosti dati im dostojanstven pogreb, bez obzira na broj parova roditelja koji će odlučiti iskoristiti tu mogućnost, ima snažan utjecaj na kulturno tkivo, možda više od mnogih drugih društvenih inicijativa i pravne, u svakom slučaju, potrebne prirode.

Italija je već odavno tamo gdje je Njemačka stigla tek prošlog tjedna. Naime, Dekret predsjednika Republike br. 285 iz 1990. određuje da posmrtni ostaci fetusa ne smiju završiti među bolničkim otpadom – među amputiranim udovima i odstranjenim debelim crijevima – nego položeni u golu zemlju. Ali, samo za one starije od 20 tjedana takav postupak je obvezatan, a za druge se daje na izbor roditeljima, koji u većini slučajeva nisu upoznati s takvom mogućnošću (jednako kao i bolničke ustanove). Na toj fronti godinama u Italiji djeluje udruga “Difendere la Vita con Maria” (Braniti život s Marijom) koja je po čitavoj Italiji uspostavila mrežu mjesnih povjerenstava koji, među brojnim aktivnostima, promiču i sahranjivanje nerođene djece. Čin počasti i žaljenja za malenim umrlima, čin nježnosti i razuvjeravanja majki koje imaju na umu abortirati, te konačno čin nade za one živote kojima prijeti današnja i raširena kultura smrti.

Tommaso Scandroglio

Izvor: www.lanuovabq.it

Prijevod: Verica Kraš Villa