Nino Raspudić: Je li smrt definitivan kraj?

shutterstock, čovjek, osoba, muškarac, nebo, prozor, samoća, tuga, žalost, Bog, vjera

Foto: Shutterstock.com

Svi sveti i Dušni dan dragocjeno su vrijeme u godini kada se prisjećamo mrtvih, ali i podsjećamo na vlastitu smrtnost i prolaznost. Najteži trenutak svakog djetinjstva onaj je u kojem prvi put postanemo svjesni činjenice da moramo umrijeti. Da će sve i svi proći i nestati, da će nužno otići i mama, i tata, i mi i oni koji će se roditi poslije nas. I da tu pomoći nema.

Taj prvi egzistencijalistički šok spoznaje da jesi privremeno i da ti, što god radio i kako se god okrenuo, bijega od smrti nema, početak je odrastanja.

Tu prestaje nevinost nesvjesnog života. Kad se to jednom spozna, nema natrag – Duh ne zna za povratak, ne može se više vratiti u nevinost neznanja i zaboraviti bolnu spoznaju. Istina, svijest o smrtnosti može se potiskivati, kao što to čini suvremena zapadna kultura, ali negdje ispod dnevne rutine bolna istina uvijek rovari. Već je u antičkoj Grčkoj “smrtnik” sinonim za čovjeka. To da je osuđen na smrt čim se rodio temeljna je njegova, tj. naša karakteristika. Smrt nije samo nekakav sadržaj unutar života pa ni kao njegova krajnja granica, već svijest o konačnosti života bitno određuje smisao i tonalitet samog življenja. Oduvijek me je živcirala jeftina Epikurova “utjeha” da ga smrt ne plaši jer “dok mi postojimo, nema smrti, a kad smrt dođe, tada više nema nas”, kao da su smrt i život svjestan vlastite smrtnosti nešto potpuno odvojeno pa se dok živim mogu praviti da smrti nema. Smrt odvojena od života ne postoji, ona jest puki negativitet, činjenica konstitutivne konačnosti ljudskog života. Dakle, kad govorimo o smrti, govorimo o samoj naravi ljudskog života. Najveći filozof 20. stoljeća Martin Heidegger govori o “bitku k smrti” kao temeljnoj odrednici ljudskog življenja. Stoga je jedino autentično bivanje ono koje je svjesno vlastite smrtnosti.

Naizgled paradoksalno, ta svijest o prolaznosti i nužnoj konačnosti života ne umanje njegovu vrijednost, već je naprotiv, silno povećava. Upravo zato što je kratak i prolazan i nužno završava smrću, život se ukazuje kao dragocjen i imamo veliku odgovornosti za njega. Osoba koja redovito “njeguje” svijest o vlastitoj smrtnosti neće se prodati za kokice, neće biti kukavica, neće biti manja od makova zrna. Onome tko “mirno zuri u šuplje oči smrti”, kako kaže Ujević, ništa unutar života nije više toliko strašno da bi zbog toga kompromitirao sam njegov smisao. Homo economicus, kao paradigmatska egzistencija današnjeg svijeta, živi kao da nema smrti. Šala u kojoj malograđanina u mraku zaskoči pljačkaš s pištoljem i vikne: “Pare ili život!”, a on odgovori “Uzmi mi život, samo mi ne diraj lovu” pogađa bit stvari. Jedan segment unutar života, ekonomski ili hedonistički, svejedno, nakaradno se nadređuje smislu življenja samog.

Marksizam se, kao alternativa, pred pitanjem o smislu ljudskog života također pokazuje beznadno plitak. Problem ljudske egzistencije puno je dublji od toga tko ima vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, što ne znači da treba zanemariti ta pitanja, ali ona nisu temeljna. Sve partikularne emancipacijske borbe ne mogu zastrijeti temeljno pitanje o smislu samog življenja. Ako jednog dana svi ljudi budu slobodni i siti, opet će preostati ono najteže pitanje i strepnja – čemu sve ovo? Jer čovjek je prije svega biće koje traži smisao.

Bitno obilježje našeg vremena potiskivanje je svijesti o smrtnosti. Memento mori, sjeti se da ćeš umrijeti, kao natpis ili simbol, stoljećima je svakodnevno podsjećao čovjeka na krajnji obzor njegova življenja. Jednako kao i riječi koje se izgovaraju na Pepelnicu: sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti. U toj svijesti sve stvari unutar života dolaze na svoje pravo mjesto. Novost je i da današnji čovjek dobar dio života proživi kroz ekstenzije, aparate. Mobiteli se već dovoljno dugo masovno koriste da svi imamo iskustvo smrti dragih ljudi čiji nam broj ostaje u memoriji mobitela. Što s njim? Izbrisati ili ostaviti kao podsjetnik? Probati ga nazvati? Posebna su priča profili koji iza pokojnih ostaju na društvenim mrežama, koji još neko vrijeme po inerciji nastavljaju “živjeti” kao internetske utvare i skupljati lajkove i komentare “frendova” koji se pokojniku, znakovito, obraćaju kao da je još živ.

Uobičajeno je reći da čovjek nastavlja živjeti kroz svoja djela. Zahvaljujući nosačima zvuka i ovaj tjedan preminuli Lou Reed ili Vinko Coce i dalje pjevaju. Mrtvi glumci na filmovima i dalje plešu, pjevaju, idu drugima na sprovode. U zadnji, nedovršeni film Brucea Leeja Zmajeva igra smrti, koji je postumno montiran, ubačene su i snimke Leejeva stvarnog pogreba. Već sada neke stare filmske klasike gledamo sa sviješću da su svi ljudi koje gledamo na ekranu, uključujući i najmlađe, već pokojni.

Smrt i poštovanje prema pokojnima važni su i za konstituiranje zajednice. Veliki talijanski filozof Giambattista Vico prije tristo godina piše da je pokapanje mrtvih, uz pojavu religije i vjenčanja, jedna od tri stvari koje označavaju prijelaz iz životinjskog stanja u civilizirano. Generacijski slijed, veza s prošlošću, tradicijom i baštinom temelj je civiliziranog društva.

Je li smrt definitivan kraj? Apsurdno pitanje ako se traži racionalno utemeljen odgovor jer ne možeš unutar obzora smrtnog života znati odgovor o nečemu što je onkraj tog obzora. Možeš samo vjerovati, bilo u to da je kraj ako si ateist, bilo da nije, tj. prepustiti se s pouzdanjem temelju svijeta kao smislu koji je dan u objavi ako si vjernik. Donekle tješi pomisao kako ne bi bilo toliko čudo kad bi se život i nakon smrti nastavio ili ponovio, koliko je čudo to je uopće bio prvi put. Ili, klasičnije filozofski rečeno – kako to da bitak uopće jest, a da radije nije ništa? Kako to da je svijet bio i prije nas i otkud onda mi? To prije nas je očito nosilo neku oblikovnu klicu nas koji nastajemo u određenom trenutku pa ispada da u svemu što jest ima prilično razloga da nastanemo baš ovakvi kakvi jesmo. Veza s precima stoga je posebno važna. Zato obilazak groblja na Dušni dan rađa spokoj, a ne nemir. Kroz sjećanje na pokojne i uz pojačanu svijest o vlastitoj smrtnosti ovih dana imamo priliku potpunije i suvislije živjeti. Ili možemo na te dane rezbariti bundevu i oblokavati se kostimirani do sljedeće blagdanske prigode.

Nino Raspudić

S dopuštenjem autora. Tekst je izvorno objavljen u Večernjem listu.

Objavljeno: 4. studenoga 2013.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi