KULTURA SMRTI

Nakon eutanazije djece u Belgiji predlažu i zakon za eutanaziju dementnih osoba

Kultura smrti u Belgiji ide dalje! Nakon legalizacije eutanazije djece u veljači prošle godine, belgijski parlamentarci došli su na novu ideju: eutanaziju dementnih osoba. Njihovu je inicijativu komentirala članica Europskog instituta za bioetiku Corine Brochier, izrazivši u razgovoru za talijanski portal Tempi veliku zabrinutost.

Prijetnja eutanazijom realna

– Uskoro će te, ukoliko se razbolite, osjećati krivnju ne budete li tražili eutanaziju. Građani Belgije moraju shvatiti da se eutanazija ne tiče samo pojedinca koji se želi usmrtiti. Čitavo je društvo u opasnosti! – naglašava Brochier, autorica nedavno objavljenog izvješća o eutanaziji u Belgiji, a prema kojemu, zanimljivo, godinu dana nakon legalizacije eutanazije za maloljetne osobe, niti jedno dijete nije zatražilo eutanaziju. Komentirajući ovu činjenicu, Brochier zaključuje kako je čitava priča oko proširenja zakona o eutanaziji iz 2002. godine imala isključivo ideološku pozadinu:

– Uvijek smo govorili kako je riječ o čisto ideološkom zakonu, te kako će u stvarnosti biti vrlo malo zahtjeva. Službeni podatci bit će objavljeni u rujnu, ali koliko je poznato nije bilo nijednog slučaja eutanazije maloljetnika.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Na pitanje što se onda uopće promijenilo, Brochier jasno odgovara: mentalitet! Kao što su i predvidjeli, nakon zahtjeva za eutanazijom maloljetnih uslijedili su novi zahtjevi. Pandorinu kutiju kulture smrti nemoguće je zatvoriti. Prema novom prijedlogu, osoba bi u prvom stadiju bolesti, dok je još svjesna, trebala potpisati dokument u kojemu u budućnosti traži eutanaziju, dok bi konkretnu odluku o trenutku smrti trebao donijeti pravni skrbnik.

– Pojedinac više ne bi mogao niti birati kada želi umrijeti! Čak i u Nizozemskoj liječnici najčešće odbijaju usmrtiti nekoga u ovakvim okolnostima, budući da u poodmaklim stadijima bolesti osobe razmišljaju potpuno drugačije nego u vrijeme potpisivanja zahtjeva – kaže Brochier.

I dok je kod eutanazije djece jedan od glavnih argumenata bila njihova navodna sposobnost za svjesno donošenje odluke o smrti, u slučaju dementnih situacija je obratna.

– Riječ je o velikom protuslovlju. No, u stvarnosti nitko nije slušao želje djece. Nije bez razloga 200 pedijatara javno odbilo eutanaziju maloljetnih, tvrdeći kako se ni na koji način ne može doznati ima li dijete doista želju umrijeti. Tko može potvrditi ima li dijete od šest godina sposobnost shvatiti što znači biti usmrćen? Nitko. Sada se ide korak dalje: liječnik bi trebao poslušati zahtjev skrbnika, oslanjajući se na prethodni zahtjev osobe koja će biti ubijena, a koja to možda više niti ne želi – objašnjava jedna od voditeljica bioetičkog instituta.

Jedno pravo rješenje u pomoći bolesnicima Corine Brochiere vidi u palijativnoj skrbi koja je u Belgiji na vrlo visokoj razini.

– Belgija ima izvanredan sustav palijativne skrbi, osobito za malene, a koja je u stanju ukloniti svaku bol. Potrebno je uložiti u strukture koje skrbe o bolesnicima. Jasno je kako je u vrijeme ekonomske krize eutanazija isplativije rješenje, međutim mi moramo pomoći obiteljima u brizi za bolesne. Rješenje nije u ubijanju i uklanjanju problema. Čitavo je društvo u velikoj opasnosti! – upozorava Brochiere, podsjećajući kako je zakon o eutanaziji djece donesen u rekordnom vremenu – manje od godinu dana i to bez konzultacija za stručnjacima.

Posebno su zastrašujući statistički podatci koji potvrđuju da je eutanazija u Belgiji postala nešto uobičajeno. Od 235 zahtjeva u 2003. godini, Belgija je u 2013. godini došla do njih 1.816 što je povećanje od skoro 600%. Upravo u ovoj banalizaciji smrti Brochiere vidi najveću opasnost.

– Postalo je jasno kako se eutanazija tiče čitavoga društva, a ne samo pojedinca koji ju traži: moguće je biti usmrćen i bez odluke. Eutanazija nije prirodna smrt i stoga ne može postati nešto normalno. Razlog sve većeg broja zahtjeva leži u činjenici da mediji svakodnevno ponavljaju kako je ona najbolji način bezbolnog umiranja. Ovaj novi mentalitet je potpuno pogrešan, ali ako svakodnevno slušam kako sustav palijativne skrbi nema novaca ni raspoloživih kreveta, jasno je da ću početi razmišljati o eutanaziji. Tako se, međutim, ne ubija samo pojedinca već i obiteljske odnose, solidarnost između roditelja i djece. Došli smo do stupnja na kojemu se kod bolesnika javlja osjećaj krivnje ukoliko ne traži eutanaziju – zaključuje Brochiere.

Podsjetimo, Belgija je legalizirala eutanaziju 2002. godine, a prema donesenom zakonu svaka punoljetna osoba koja prema izjavi dva liječnika trpi „nepodnošljivu psihičku ili fizičku bol“ može zatražiti usmrćivanje, najčešće smrtonosnom injekcijom. Prošlogodišnjim proširenjem zakona ovaj je postupak omogućen i maloljetnim osobama na njihov zahtjev, uz pristanak roditelja te potvrdu psihologa da dijete potpuno razumije posljedice svoje odluke.

Iako su se mnogi usprotivili proširenju zakona o eutanaziji, belgijski su parlamentarci zanemarili kritike i izglasovali sporni zakon koji je potom potpisao i belgijski kralj. Novi prijedlog najbolji je pokazatelj kako jednom pomaknute, granice vrlo brzo u potpunosti nestaju.

O eutanaziji, jednom od „najalarmantnijih simptoma ‘kulture smrti’, progovorio je i sveti papa Ivan Pavao II. u poznatoj enciklici „Evangelium vitae“ iz 1995. godine.

„Eutanazija se mora nazvati lažnim sažaljenjem, štoviše njegovom zabrinjavajućom perverzijom: pravo ‘sažaljenje’ čini čovjeka solidarnim s patnjom drugoga, ne ubija onoga čija se patnja ne može podnijeti. I toliko više izgleda izopačen čin eutanazije ako ga izvršavaju oni koji bi – kao ukućani – morali strpljivo i s ljubavlju pratiti svog rođaka ili kao liječnici, koji bi zbog svoje stručnosti morali liječiti bolesnika pa i u zadnjem najtežem stanju.“ (EV 66)

Miodrag Vojvodić|Bitno.net

Tekst se nastavlja ispod oglasa


Objavljeno: 5. ožujka 2015.

Možda vam se svidi