“Predrag Raos je tako raskrinkao svoje »rođake po (ne)moralu« koji su ga se već i prije »nastupa« sramili, a koji će ga sada vjerovatno pokušati i izbaciti iz P.E.N. obitelji i proglasiti kopiletom. No već će biti kasno. Car je gol. Gol je i Raos, ali to smo već i prije znali.”

Svi su već vidjeli video: Predrag Raos je napravio svojevrstan šokantni performans protiv kolega pisaca koji su, kako je to Raos zorno rastumčio u kamere, htjeli i u njegovo ime podržati “ljubav za sve”, a što im on nikako nije htio dati za pravo, te je zbog toga pištaljkom i galamom odlučio prekinuti konferenciju za novinare. Pri tom je psovao i vrijeđao te je na kraju, kad su ga navodno htjeli zaključati u sobu, poprskao jednu ženu suzavcem (vrstom spreja koji žene npr. nose u torbicama kao obranu od silovatelja). Svakako, Raosovo prostačenje i ozljeđivanje žene nije nešto što bi jedan kršćanin ili kršćanka trebali podržavati i hvaliti. No to svi mi, bar se nadam, znamo. Htio bih reći nešto drugo.

Za početak, Predrag Raos je sve napravio u svom poznatom stilu. Svi koji su ga ikada gledali u nekoj od bezbrojnih Malnarovih emisija „Noćne more“ na kojima je Raos gostovao, znaju da je to njegov standardni rječnik i nastup, sada tek pojačan pištaljkom i suzavac-sprejem. Nije, dakle, Raos nimalo lud, niti je „ispalio“, kako se to sad odjednom hoće prikazati. Nije lud ni onda kad se izruguje s Crkvom, a dosljedno tome, nije lud ni onda kad se izruguje s LGBT aktivistima i njihovim simpatizerima. Uostalom ovaj njegov performans je ljevičarskog nadahnuća. Sličnu stvar svakodnevno po cijelom svijetu rade aktivistice Femena skidajući se gole i napadajući biskupe na konferencijama za novinare i sl. No eto, danas dok je vrlo moderno i pomodno, bar naizvan, biti prijatelj homića i suosjećati s njima zbog ugroženih “prava na ljubav”, a u isto vrijeme napadati biskupe i popove, Raos, kojemu je pomodnost i “što će ljudi reći” zadnja rupa na svirali, je odlučio izvesti stvari na čistac, i na iznenađenje mnogih, napasti na svoj vlastiti ljevičarski tabor pokušavjući raskrinkanti licemjerje u koje su se njegovi kolege i kolegice zakrabuljili. Lako se je, naime, naslađivati i smješkati dok spomenute aktivistice Femena golih sisa napadaju na biskupe i gađaju ih krem-pitama u glavu, no šokantno je i prestaje ti biti smiješno kad netko istu tu taktiku upotrijebi protiv tebe koji se – jednako kao i nesretni napadnuti biskupi – smatraš naprednim, pravednim i moralnim, i tako učini da uvidiš da se i u tvoju moralnost i istinoljubivost ozbiljno sumnja.

A ako baš hoćete, Predrag Raos je, ustvari, napravio ono što bi mnogi “lijevi mislioci” htjeli pogdjekad napraviti, ali ih pomodnost drži zarobljene u jarmu te su potpuno nemoćni nad samima sobom za ostvariti bilo kakav čin koji bi išao „protiv struje“ i koji bi im dao autentičnost sazidanu makar, u nedostatku boljih, i na raosovskim anarhističkim principima. Sve vam to vrlo brzo postane jasno kad u neslužbenim razgovorima čujete što mnogi “lijevi” potajno misle o homoseksualcima i cijelom tom aktivističkom pokretu. Zvuče, naime, vrlo slično Predragu Raosu dok u kafani govore o homićima, ali sve je to, kako se ono kaže, “of the record”; a kad treba službeno i na dužnosti, kad se snima, tada skoro da im bomboni ne ispadaju iz ustiju.

I po bezbrojnim zgroženim reakcijama na Raosov “nastup” (npr. Predrag Matvejević: “Bilo je strašno!”), vidimo kako je i među običnim pukom i među “elitom” danas moderno napumpavati svoj ego zgražajući se nad ovim ili onim, prokazujući ove ili one “moralne gube” misleći da isključivo “ja”, uzdignut u sferu vlastite nad-moralnosti, izmičem uperenom kažiprstu. No čim upreš kažiprst u nekoga, pa bio to i “prostak” Predrag Raos ili neki “licemjerni pop”, odmah je i na tebi ista ona guba na koju prstom ukazuješ, jer ta guba i nije ništa drugo nego upiranje kažiprsta u drugoga ili drugu i posljedično tome postavljanje sama sebe u nad-moralnost. Tako da je ta “nad-moralnost” zapravo licemjerje koje se hrani ispraznim zgražanjem, a zgražanje – kojim nas tako ustrajno obasipaju i TV voditelji, političari i novinari – je tako posljedica snobovski izmoraliziranog društva koje je, dok licemjerno glumi moralnost i ljubav, ustvari potpuno dekadentno.

Stoga je u vremenu kad je moral sveden na osobnu preferenciju, izbor – kao u šoping centru u kojem s polica biraš samo ono što ti paše – odjednom postalo moderno, koliko god to bilo apsurdno, pozivati se na neki objektivni moral koji bi kao trebao vrijediti za sve. No kako u vremenu sveopćeg relativizma, morala praktički više nema, preostaje jedino zgražanje – neka vrsta, kako prije rekoh, isprazne malograđanštine. Sad ćemo, stoga, danima morati slušati moralne prodike i jadikovke poradi Raosa. No ovaj put to neće raditi, mnogima mrski, „popovi“, već će njihovo mjesto dežurnih moralizatora zauzeti zamjenske “moralne vertikale” društva.

Treba dakle biti pošten i ne raditi od Raosa borca “na našoj strani” i žaliti što on nije bio pristojan pa da se možemo eventualno s njime poistovjetiti. Raos je nekakva nazovi subkultura i da bi ostao dosljedan samome sebi, nikako si nije mogao dopustiti da bude pristojan, jer bi upravo s tom eventualnom pristojnošću došao u opasnost da ga netko poistovjeti s onima koje je napao – s malograđanskim čuvarima moralnog poretka, poretka koji, ponovimo još jednom, u sekularnom svijetu iskorjenjenom iz svake tradicije više uopće ne postoji. Ili da ga možda netko, opet krivo, poistovjeti sa svojevrsnim čuvarom kršćanskih vrijednosti, a Predrag Raos, koliko je meni poznato, ne gaji ni najmanju želju da ga se stavlja u kontekst Crkve i vjere.

Možda bi se, stoga, moglo s pravom reći da Raosov performans poručuje kolegama sljedeće: vi koji govorite u ime morala, morala koji ste – pozivanjem na slobodu izbora, ujednačavanjem svega na isto, odustajanjem od hijerarhije vrijednosti – sami ukinuli, sada ćete se kao u zrcalu ogledati u mome liku i tamo ćete vidjeti same sebe onakvima kakvi zaista jeste – ljudi bez morala koji govore o moralu. Jer kvazi-moral koji vi zastupate proizvodi upravo ovakve kao što sam ja i takve kao što ste vi: psovače i bludnike – ja sam to otvoreno, a vi prikriveno i licemjerno. Nemojte se stoga zgražati nada mnom, jer se tako ustvari zgražate nad samima sobom.

Predrag Raos je tako raskrinkao svoje “rođake po (ne)moralu” koji su ga se već i prije spornog “nastupa” sramili, a koji će ga sada vjerovatno pokušati i izbaciti iz P.E.N. obitelji i proglasiti svojevrsnim kopiletom. No već će biti kasno. Car je gol. Gol je i Raos, ali to smo već i prije znali. Ipak, ponavljam još jednom, način na koji je Raos postigao svoj cilj nema ništa sa kršćanstvom, sa vjerom i ljubavi, makar njegov performans povećao broj onih koji će biti ZA. On ovim također nije učinio nikakvu uslugu kršćanima, već je jedino možda učinio uslugu onome ili onoj koja će eventualno uz pomoć prepoznavanja same sebe u Raosu, zamjetiti svoje licemjerje i vratiti se u vlastitu realnost koja redovito nema mnogo veze ni s ljubavlju ni s tolerancijom, a još manje s ičijim pravima.

Petar Nodilo SJ