O ZIDOVIMA MRŽNJE I STRAHA

Jean Vanier: Zidovi u nama i oko nas

Trebamo zidove da bismo se zaštitili i omogućili si produbljenje i razvoj naših života, ali opasno je kad oni postanu zidovi straha i netrpeljivosti

Foto: Shutterstock.com

Zidovi nisu samo nešto negativno što odvaja i dijeli ljudska bića. Oni također štite život i omogućuju mu rast. Maternica majke štiti sićušno, tek začeto dijete. Zidovi kuće osiguravaju privatnost i život obitelji; pružaju sigurnost. Svi mi, da bismo živjeli i u potpunosti postali ono što jesmo, trebamo tihi kutak, mjesto osame i zaštite. Osobito nam je potreban kada smo slabi, iscrpljeni ili bolesni. Općenito govoreći, ljudska bića sklona su zaštititi sebe, često nesvjesno, od svake situacije koja ugrožava njihovo fizičko i psihičko dobro. Obuzima nas panika ako netko nepozvan uđe u naš privatni prostor ili ako nam se stranac pokuša fizički, emocionalno ili duhovno previše približiti. Zidovi štite život. U našem svijetu i u našem društvu djeluju neprijateljske, destruktivne sile i trebamo bili na oprezu.

Jednako tako, da bismo u potpunosti živjeli kao ljudska bića, potrebno nam je da imamo definiran identitet, da pripadamo skupini istomišljenika koja nam ulijeva neku sigurnost. Tko smo bez tog identiteta? U kaosu ili u nastojanju da budemo ono što drugi žele da budemo. Više ne postojimo. Ponekad je ljudima neophodno otkriti i produbiti svoj identitet, skrivajući se iza zidova. Kad jednom spoznaju tko su, mogu se početi otvarati prema drugima.

Kao što zidovi pojedincima pružaju zaštitu od tuđe nametljivosti ili nasilja, jednako ih tako štite od njihovih vlastitih kaotičnih žudnji i nagona kojima mogu štetiti drugima. Oni pomažu da ljudi obuzdaju svoju nasilnost, seksualne žudnje i sebične potrebe. Ljudi bez unutarnjih kočnica vrlo brzo postaju nasilni. Mogu nauditi drugima i sebi. Stoga psihijatrijske bolnice i zatvori, ukoliko funkcioniraju kao humane i terapijske ustanove, mogu biti nužni kao pomoć ljudima čija je unutarnja ravnoteža suviše krhka. Tada im se može pomoći da ponovno pronađu smisao onoga tko su, sa svim dostojanstvom, i ponovno otkriju prave unutrašnje zaštitne zidove.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Trebamo zidove da bismo se zaštitili i omogućili si produbljenje i razvoj naših života, ali opasno je kad oni postanu zidovi straha i netrpeljivosti. Za nas kao ljudska bića važno je znati prosuditi je li neophodno zadržati zidove da bismo zaštitili život, a kada ih možemo srušiti da bi nam se ljudi različiti od nas mogli približiti da bi u nama našli svoj dom i mi u njima te da bismo zajedno rasli kroz međusobno obogaćivanje i davanje života. Kako to postići? Kako otkriti zajedničku ljudsku prirodu koja je jača od svih naših razlika?

Želio bih pojasniti kako smo mi, ljudska bića, stvoreni za zajedništvo i mir te na koji način nastaju naši unutarnji zidovi. Vanjski zidovi samo su nastavak naših unutarnjih zidova. Ovi zidovi, jednako kao i oni predrasuda i mržnje, nisu statični i nepomični; to su zidovi straha, ali istodobno i zidovi života, a život se uvijek razvija i napreduje. Zid koji u jednom trenutku sklanja i štiti, može postati zid tamnice koji isključuje život. No, i on može postupno nestati ponovnim uspostavljanjem povjerenja.

Jedan od zidova koji me najviše čudi zid je koji okružuje srce i duh ljudi koje nazivamo ’psihopatima’. Čini se vrlo debelim. Podignut je da bi zaštitio te ljude od nepodnošljive tjeskobe od koje često trpe u svojim odnosima s drugim ljudima. Međutim, ljudi koji pate od psihičkih bolesti često su, u najdubljem dijelu sebe, nevjerojatno tankoćutni. Ako se nađu u pravom okruženju i pronađu potrebnu podršku (ponekad uz pomoć odgovarajućih lijekova), zidovi se počinju raspadati. Komunikacija se može iznova uspostaviti.

Berlinski zid pao je bez i jednog metka. Pred silama života i slobode pretvorio se u ruševine poput drugih zidova prije njega. Zid aparthejda pao je pod noge tisućama muškaraca i žena, poput Mandele i de Klerka koji su hrabro vjerovali u ljudsku slobodu i univerzalno zajedništvo. Slično tome, na pomolu je krhak mirovni proces između Izraelaca i Palestinaca; zidovi straha i mržnje počinju slabiti.

U jednom od sela u kojem imamo zajednicu Arka živio je neki neugodan čovjek teške naravi. Izgledalo je kao da mrzi mentalno hendikepirane ljude i zajednicu. Vikao je na nas i prijetio nam. Zastrašivao je ljude jureći na njih traktorom, A onda, jednog dana, Nicholas, čovjek s mentalnim hendikepom, pođe ga posjetiti i zamoliti da mu preko praznika pričuva kunića. Pristao je. Stvorena je veza. Postupno, čovjek se promijenio i sada, s vremena na vrijeme, dolazi na objed u zajednicu. Njegove prijetnje ustupile su mjesto prijateljstvu i gostoljubivosti. Zidovi mržnje i straha su nestali, a povjerenje je počelo rasti.

Jean Vanier

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Sveta povijest osobe”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net

 


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 12. studenoga 2018.

Možda vam se svidi