“Što je zlostavljanje? Što ono predstavlja? Može predstavljati bilo što. Govori se kako zlostavljanje može biti i ‘kolutanje očima’. Znači kolutanje očima je zločin? Distinkcija između zločina i normalnog ponašanja mora biti kristalno jasna. To je osnovni pravni princip”

Stephen Baskerville

Foto: Hrvatsko katoličko sveučilište

Gotovo je u tajnosti prošlo jučerašnje gostovanje politologa dr. sc. Stephena Baskervilla na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, kojeg mnogi, osobito konzervativci, u SAD-u opisuju kao vodećeg stručnjaka za probleme rastave.

Dr. sc. Stephen Baskerville doktorirao je na prestižnom London School of Economics and Political Science, postavši kasnije profesor političkih znanosti na Sveučilištu Howard, čiji se pravni fakultet smatra jednim od najboljih u SAD-u. Baskerville se kasnije povukao na malo, privatno Sveučilište Patrick Henry.

Njegova posljednja knjiga “Taken Into Custody: The War Against Fathers, Marriage and the Family” kritizira zakone o razvodu jer predstavljaju ulazak totalitarne države u privatnost pojedinca, s obzirom na to da pravni sustav kažnjava osobu unatoč tome što ona ne mora napraviti nikakvo kazneno djelo.

Trenutačno boraveći u Poljskoj kao Fulbrightov stipendist, dr. Baskerville posjetio je Zagreb i HKS gdje je održao predavanje na temu “Srednja Europa i suvremene nove ideologije”.

Bitno.net iskoristio je priliku kako bi napravio intervju s gospodinom Baskervillom o ovim kontroverznim pitanjima.

– Spomenuli ste u svom predavanju jednu zanimljivost. Naime čini se kako se moderni feminizam ustručava kritizirati radikalni islam, dapače istaknuli ste kako oni dijele i neke zajedničke karakteristike. 

Svakako postoji određena srodnost među njima. Čini mi se kako oba pokreta izražavaju bijes, ljutnju prema zapadnoj kulturi, prema kršćanstvu. Također oba traže političku moć. Ponekad mi se čini kako ta dva pokreta mogu više zadobiti radeći zajedno nego jedan protiv drugoga.

– Možete li to pobliže pojasniti?

Ne mislim kako se tu radi o nekoj zavjeri između feministica i islamista, ali u oba slučaja postoji sličan mentalni sklop. Radi se o pobuni radi pobune same, a to se može naći u velikom broju radikalnih ideologija i pokreta. Izgleda kako uživaju u pobuni protiv bilo kakve dominantne vlasti tj. dominantnog establišmenta. Oba pokreta dijele osjećaj nepravde i ljutnje prema zapadnom kršćanstvu, zapadnom kapitalizmu, zapadnom imperijalizmu.

Mislite li da je to uzrok mlakog odgovora feministica na seksualne napade u Kölnu na Novu godinu?

Čini mi se tako.

– Tijekom svog predavanja spomenuli ste kako se feministički pokret bori, između ostaloga, i za redefiniciju pojmova kao što su ‘silovanje’, ‘seksualno zlostavljanje’ i ‘seksualno napastovanje’. Što točno mislite pod time?

Osobno nemam nikakvih problema sa standardnom definicijom tih pojmova, u njihovu najobičnijem, svakodnevnom smislu i korištenju. Znamo što znači npr. ‘silovanje’, to je riječ koju većina ljudi razumije. Međutim imam problem s činjenicom da feministice redefiniraju te pojmove kako bi oni značili nešto drugo od onoga uobičajenoga…

Možete li nam dati neki primjer?

Trenutačno na američkim sveučilištima postoji tzv. ‘hook-up’ kultura (kultura neobveznog seksa), koja je posljedica desetljeća bujanja ‘slobodne seksualnosti’ na američkim sveučilištima bez ikakve stvarne kontrole. Ono čemu sve češće svjedočimo jesu mlade djevojke koje optužuju svoje kolege za silovanje čak i u slučajevima kada je jasno da je seksualna aktivnost ostvarena uz zajednički pristanak. Tu govorimo o terminima poput ‘žaljenja’. Ako osoba osjeti ‘žaljenje’ zbog seksualnog odnosa, to se retroaktivno može definirati kao silovanje. Sada već govorimo o ‘obaviještenom pristanku’ gdje osoba mora zadobiti jasni verbalni ili čak pismeni pristanak u svakom stadiju seksualnog odnosa inače se radi o silovanju. Što je to stadij seksualnog odnosa? Što to znači i na što se odnosi? Koliko će daleko država intervenirati u spavaće sobe i privatne aktivnosti ljudi kako bi odredila je li se zločin dogodio. Takve stvari su u svom najvećem dijelu zapravo apsurd.

– Znači s jedne strane imamo istospolni “brak” gdje se tvrdi kako se država ne smije miješati u privatnu postelju građana, dok u ovom slučaju država zalazi sve dublje.

Upravo tako. To je istina.

– Na koji se način možemo boriti protiv takvih stvari?

U našem slučaju moramo razumjeti principe anglo-američkog prava koji su kristalno jasni. Ako vas optuže za neki zločin, potrebno je da imaju određene dokaze protiv vas. Nedavno smo slavili 800. godišnjicu Magna Carte koja govori o nečemu što se zove ‘pravični postupak’ (lat. Habeas Corpus): svaka osoba koju optuže za neki zločin mora biti upoznata s optužbom i zločinom; za svaki zločin potrebno je imati dokaze; optuženiku mora biti omogućeno da se suoči sa svojim tužiteljem; optuženik mora imati mogućnost propitivanja dokaza i iznošenja protudokaza. Sve te procedure trebaju se poštovati, međutim kada govorimo o seksualnosti ti principi se ignoriraju.

Slično vrijedi i za pojam ‘zlostavljanje’, velika kontroverza vlada oko tog pojma. Što je zlostavljanje? Što ono predstavlja? Može predstavljati bilo što. Čujete ljude kako govore da je zlostavljanje zločin, ali u istom trenutku možete čuti kako se o zlostavljanju radi i kad isključite nekoga iz svog društva. Kao kad djevojke isključe neku drugu djevojku iz društva, one ju zlostavljaju. Je li zločin ako isključite nekoga iz svog društva? Također, govori se kako zlostavljanje može biti i “kolutanje očima”. Znači kolutanje očima je zločin? Distinkcija između zločina i normalnog ponašanja mora biti kristalno jasna. To je osnovni pravni princip.

– Kako komentirate nedavni zakon o rodnoj diskriminaciji  donesen u New Yorku, koji ne postavlja nikakva ograničenja u rodnom izjašnjavanju. Tako je npr. diskriminacija ako se muškarcu, koji se osjeća kao žena, obraćate njegovim muškim imenom premda mu ono piše u dokumentima.

Čuo sam za taj zakon i pokušali smo se boriti protiv toga jer to je ludost. Dolazimo do toga da muškarci koriste ženske toalete, ali i da se falsificiraju dokumenti, rodni listovi. Tako može pisati da ste rođeni kao žensko premda ste u trenutku rođenja bili muškog spola. U tome sudjeluju i državni činovnici, to je ludost…

Slično se događa i u Europskoj uniji s izmjenama Direktive o jednakim mogućnostima, pogotovo u zadnje vrijeme. Preko nje će doslovno svatko moći tužiti svakoga u slučaju zlostavljanja na temelju roda, godina ili religije. Ali pojam zlostavljanja je podložan subjektivnom osjećaju, nema definicije zlostavljanja, zlostavljanje može značiti upravo bilo što. Na tim temeljima možete tužiti bilo koga za zlostavljanje, praktički je otvorena sezona lova.

– Ovo što govorite zvuči mi kao kraj pravnog sustava?

I jest, o tome se i radi. Zanimljivo je primijetiti kako je velik broj presedana i ideja došlo iz zakona o razvodu. Zakoni o razvodu su jedini zakoni prema kojima nevini ljudi, građani koji nisu osuđeni, čak niti optuženi za ikakav zločin, mogu završiti na sudu te im se može ograničiti sloboda djelovanja. Premda nevini, mogu izgubiti kuću, država im određuje kada smiju vidjeti djecu, moraju plaćati alimentaciju, moraju platiti odvjetnika kojeg možda nisu unajmili niti željeli. Trenutačno ovo je jedino pravno područje koje omogućuje ovakve stvari, premda se iz njega sada prelijeva i na druga područja.

U zakonima o razvodu postoje subjektivni elementi. Ako jedan supružnik kaže da se boji, da živi u strahu, čak i u slučaju da drugi supružnik nije učinio nikakav akt fizičkog nasilja tj. da mu nije fizički naudio, može biti optužen za kućno nasilje. I to se polako širi i na EU Direktivu. Znači ako netko kaže da se osjeća diskriminirano ili zlostavljano, čak i u slučajevima kada druga osoba nema namjeru diskriminirati ili zlostavljati, ta osoba je kriva. Da skratimo, unosi se subjektivnost u zakon, što jednostavno ne stoji… Ne možete imati pravdu u takvim okolnostima.

Čini mi se kako idemo prema pravnom kaosu. U SAD-u već to imamo u mnogim slučajevima, pravni kaos…

– Tko su primarne žrtve takve pravne regulacije?

Prve žrtve su osobe koje su optužene za zločine koje ne razumiju, koje nisu niti znale da su počinile zločin ili ne shvaćaju koji su zločin počinile stoga što je zakon nejasan…

Što se pak razvoda tiče, najveće žrtve su većinom djeca, stoga što ih se koristi kao alate i oružje u borbi. Također žrtve su i supružnici koji su se rastali protiv svoje volje, koji nisu htjeli rastavu. Supružnik koji inzistira na rastavi, koji “prekida ugovor” biva za to nagrađen… to je ludost.

Žrtve su i očevi koji gube svoju djecu, a to je i najozbiljnija posljedica, očevi koji gube djecu i djeca koja gube očeve. Ponekad se to događa majkama, ali u većini slučajeva to su očevi. Otac ne mora biti kriv za nikakvo kazneno djelo, ne mora napraviti ništa krivo, ali biva rastavljen od djece koju smije vidjeti samo onda kada država to kaže.

– Znači zakon o razvodu, barem u SAD-u, je rodno diskriminirajući?

On je rodno pristran, ali stvari su puno ozbiljnije. Ne vjerujem da je to najbolji izraz. Radi se zapravo o prisilnom ulasku države u privatnost čovjeka. Jedan supružnik udruži se s državnim službenicima kako bi drugom supružniku uzeli djecu, prihode, dom, ušteđevinu… to je ono što se događa. Država se nagodi s jednim supružnikom: “Ako predaš zahtjev za razvod dobit ćeš sve”, a država dobije svoj dio, odvjetnici dobiju svoj dio, suci dobiju svoj dio…

– Smatrate li da se kod zakona o razvodu radi o nekom smišljenom planu ili je ovo o čemu govorimo spontana posljedica lošeg zakona?

Mislim da se radi o spontanim posljedicama, ne vjerujem u zavjeru. Te zakone gurale su radikalne ideologije prije nekoliko desetljeća, ali jednom kada je otvoren taj pravni prostor njega su zaokupili odvjetnici, socijalni radnici, psihijatri, suci.., cijela vojska koja je došla i otkrila novi izvor posla i profita. Pritom izgleda da rješavaju nepravdu, ali ju zapravo stvaraju.

Znači, kao što sam rekao, ne smatram to dijelom nekakvog plana, ali radi se o logičnim posljedicama kompletne seksualne slobode, napuštanja obitelji, napuštanja braka.

Vrhunac cinizma jest to što socijalni i državni službenici izgledaju kao dobri ljudi koji se brinu za djecu, tvrdeći pritom kako su zakoni o razvodu dobri za njih. Ali, kao što sam već rekao, djeca su najveće žrtve. Jednom kada rastava stupi na snagu, a država nikada ne sprječava rastavu, svi ti funkcionari tvrde kako se brinu za djecu. Ono što zapravo čine jest to da koriste djecu kao oružje, kao instrument pomoću kojeg opravdavaju svoj posao, profite i moć, to je doista vrhunac cinizma. Ne radi se o djeci, radi se o funkcionarima.

– Možemo li očekivati neku kontrarevoluciju protiv tih radikalnih pokreta ili barem nekih njihovih dijelova, koji bi prekinuli ovakvu praksu?

Feministkinje su glavni saveznici LGBT pokreta i to je probudilo određenu opoziciju i privuklo kritike. Međutim ne smatram da je dovoljno povući crtu i reći: “Borimo se protiv gay braka i seksualne edukacije”. Treba ići dublje, prema zakonima o razvodu, pravima roditelja, svih roditelja. Moramo gledati što se dogodilo s ljudima optuženima za zlostavljanje djece, za nasilje u kući, za sve te stvari bez osnovne zakonske definicije. Moramo propitivati sve te stvari i pitati se trebaju li nam novi zločini. Ako su fizički i ostali napadi već zakonski ograničeni, zašto se ne koristimo tim zakonima? Treba konstantno propitivati tu agendu.

Izrazito sam ohrabren ‘baršunastim revolucijama’ koje su se odigrale u Srednjoj Europi. Najbolji način borbe protiv ideologije nije druga ideologija, kao što su to radili nacisti i komunisti koji su predstavljali sebe kao odgovor na ove druge. Intelektualci Srednje Europe predložili su ono što Havel zove “nepolitičkom politikom”, a György Konrád “antipolitikom”… građanski neposluh. Smatram da je vrlo korisno činiti kao što su radili Gandhi, Martin Luther King. To su bili neideološki načini oponiranja, koji ne pokušavaju povećati moć države već ju smanjiti. To je pokret kakav nam treba.

Razgovarao Tino Krvavica | Bitno.net