Eutanazija djeca

Na prijedlog Socijalističke stranke, belgijski će parlament u utorak 26. studenoga raspravljati o mogućnosti eutanazije djece, te osoba koje pate od demencije u ranom stadiju bolesti. Jedanaest godina nakon legalizacije eutanazije, Belgija je tako na korak do daljnje liberalizacije ovog zakona.

– Eutanazija djece, iako zvuči šokantno, motivirana je suosjećanjem i zaštitom. Nije pravedno omogućiti eutanaziju nekim građanima, a drugima ne, ako je riječ o jednakoj potrebi – riječi su Johna Harrisa, profesora bioetike sa Sveučilišta u Manchesteru.

Podsjetimo, Belgija je legalizirala eutanaziju 2002. godine, a prema donesenom zakonu svaka punoljetna osoba koja prema izjavi dva liječnika trpi „nepodnošljivu psihičku ili fizičku bol“ može zatražiti usmrćivanje, najčešće smrtonosnom injekcijom. Predloženim proširenjem zakona ovaj bi postupak bio omogućen maloljetnim osobama na njihov zahtjev, uz pristanak roditelja te potvrdu psihologa da dijete potpuno razumije posljedice svoje odluke. Eutanazija bi se uz to omogućila i oboljelima od Alzheimerove bolesti koji bi, nakon što im je bolest dijagnosticirana, u svjesnoj fazi mogli pristati na usmrćivanje koje bi se izvršilo u trenutku kada izgube sposobnost društvene interakcije, makar se činili sretnima i zadovoljnima. Odluku o eutanaziji donijeli bi liječnici.

Dr. Gerlant van Berlaer, pedijatar iz Bruxellesa, smatra kako se djeca u terminalnoj fazi bolesti suočavaju s jednakim pitanjima kao i odrasli, te traže izlaz iz svoje situacije.

– Ponekad nam sestra kaže kako njezin brat ne želi natrag u bolnicu i traži rješenje. Takvim obiteljima mi ne možemo pomoći, osim na neke upitne i mračne načine – kaže dr. Berlaer.
Prijedlogu proširenja belgijskog zakona o eutanaziji oštro su se usprotivili predstavnici kršćanske, muslimanske i židovske zajednice. U zajedničkoj izjavi istaknuli su kako su „protiv fizičke i moralne patnje, posebice djece“, međutim u spomenutom prijedlogu vide tešku povredu ljudskog dostojanstva.

„Eutanazija onih najosjetljivijih je neljudska i uništava temelje našeg društva. To je izdaja njihova dostojanstva… Smatrati da maloljetni mogu odabrati svoju smrt falsifikacija je njihove mogućnosti prosudbe, a onda i njihove slobode… Predložiti eutanaziju dementnih osoba znači zanijekati njihovo dostojanstvo i predati ih nečijoj proizvoljnoj odluci… Izražavamo iskrenu bojazan pred sve većom banalizacijom tako ozbiljne stvarnosti“, stoji u spomenutoj Izjavi.

– Čudno je kako djeca ne mogu donijeti odluku u mnogim bitnim područjima života kao što je, na primjer, brak, ali mogu preuzeti odgovornost kada je riječ o njihovoj smrti – primijetio je mons. Andre-Joseph Leonard, bruxelleski nadbiskup i predsjednik Belgijske biskupske konferencije, te izrazio već poznati stav Crkve o neprihvatljivosti eutanazije u bilo kojem obliku.

– Izražavamo oštro neslaganje s dekriminalizacijom eutanazije, kao i 2002. godine. Ponajprije i najviše stoga što danas postoji izvrsna palijativna skrb, te se možemo osloniti na uporabu sedativa, u granicama potrebnog – izjavio je bruxelleski nadbiskup.

S njegovim razmišljanjem slaže se i Carine Brochier iz bruxelleskog Instituta za etiku.

– Dijete u Belgiji ne može kupiti kuću. Ne može kupiti alkohol. Ovaj zakon omogućio bi da dijete može zatražiti vlastito ubojstvo. To je zaista problematično… Ponuda eutanazije pojačat će potražnju za njom. Što više nudite, više će se tražiti – kaže Brochier, koja se, kao i mnogi drugi stručnjaci, zalaže za razvoj palijativne skrbi.

Spomenimo da je prema različitim izvješćima eutanazija u Belgiji izmakla kontroli. Nedavno istraživanje koje su proveli End-of-Life Care Research Group te belgijski Odjel za javno zdravstvo, pokazalo je da čak 47% slučajeva eutanazije u belgijskoj regiji Flandriji nije prijavljeno, a glavni razlozi su izbjegavanje administrativnih poteškoća ili nepostojanje pravnog utemeljenja za izvršenje eutanazije. Također, prema objavljenom istraživanju, u 32% slučajeva eutanazija je izvršena bez prethodnog zahtjeva pacijenta. Zastrašujuć je i podatak o porastu broja (prijavljenih) eutanazija. Godine 2002. eutanazirano je 200 osoba, a deset godina kasnije eutanaziju je zatražilo 1432 ljudi. U 74% slučajeva radilo se o pacijentima s malignim oboljenjima. Broj neprijavljenih slučajeva eutanazije u Belgiji nikada nije istražen, a prema riječima Carine Brochier mnoge starije osobe strahuju da neće primiti odgovarajuću medicinsku skrb, budući da se bolnicama eutanazija isplati više od dugogodišnje njege pacijenata.

Burnu raspravu o eutanaziji i njezinoj dostupnosti pokrenuo je i slučaj Belgijanke Nancy Werhelst koja je prošla operaciju spola i promijenila ime u Nathan, nakon čega je upala u neizdrživu psihološku krizu, te zatražila eutanaziju. Više o ovom slučaju možete pročitati na linku.

Veliki kritičar eutanazije, belgijski filozof Herman De Dijn, opisuje Belgiju kao „sentimentalističko društvo“ koje slijedi samo one etičke vrijednosti koje su povezane s potragom za individualnom srećom i blagostanjem. Ova ideologija apsolutnog samoodređenja postala je, kaže De Dijn, „kvazireligiozni fanatizam“ u kojemu se izgubila povezanost svih živih bića, pogotovo ljudi.

– Kad se izgubi osjećaj da je svatko od nas povezan s drugim završit ćemo ubijanjem svakoga tko je na teret društvu. U jednom trenutku svi ćemo biti teret. U današnjoj Belgiji, svi smo izloženi tom riziku – kaže De Dijn.

Dodajmo kako je uz Belgiju, eutanazija legalizirana u Nizozemskoj, Luksemburgu, te u Švicarskoj u obliku „potpomognutog samoubojstva“.

Prema nauku Katoličke crkve, eutanazija, definirana u deklaraciji o eutanaziji „Iura et bona“  iz 1980. godine kao „čin ili propust koji po svojoj naravi ili nakani prouzrokuje smrt s ciljem da bi se na taj način uklonila svaka bol“, u potpunosti je neprihvatljiva. Nauk Crkve o eutanaziji jasno je izložen u Katekizmu Katoličke Crkve:

„Kakve god bile pobude i sredstva, izravna eutanazija znači dokrajčiti život osobama prikraćenima, bolesnim ili na samrti. Eutanazija je moralno neprihvatljiva. Tako stanoviti čin ili propust, koji po sebi ili po namjeri izaziva smrt da bi se prekinuli bolovi, predstavlja ubojstvo teško protivno dostojanstvu ljudske osobe i poštovanju prema živome Bogu, njezinu Stvoritelju. Greška u procjeni u koju je moguće upasti u dobroj vjeri, ne mijenja narav tog ubilačkog čina, koji uvijek treba osuditi i otkloniti.“ (KKC 2277)

Katekizam spominje i tzv. „pasivnu eutanaziju“, gdje se, za razliku od „aktivne“, odustaje od „terapeutske upornosti“ ili se uporabom analgetika, kao neželjeni učinak, skraćuju dani života.

„Prekid medicinskih postupaka, tegotnih, pogibeljnih, izvanrednih ili gledom na očekivani ishod nesrazmjernih, može biti zakonit. U tom je slučaju riječ o odustajanju od “terapeutske upornosti”. Time se ne želi izazvati smrt; prihvaća se činjenica da je nije moguće spriječiti. Odluku treba donijeti bolesnik, ako je kompetentan i sposoban ili, kad nije tako, oni koji na to imaju zakonsko pravo, uvijek poštujući razumnu volju i zakoniti bolesnikov probitak.

I onda kad se cijeni da je smrt neizbježna, ne može zakonito biti prekinuto liječenje koje se redovito pruža bolesnoj osobi. Upotreba analgetika, sredstava za ublaženje patnji umirućemu, makar uz opasnost da mu se skrate dani, može biti moralno u skladu s ljudskim dostojanstvom, ako se smrt ne želi ni kao cilj ni kao sredstvo, nego se samo predviđa i prihvaća kao neizbježna.“ (KKC 2278; 2279)

O eutanaziji, kao jednom od „najalarmantnijih simptoma ‘kulture smrti’ progovorio je i bl. papa Ivan Pavao II. u poznatoj enciklici „Evangelium vitae“ iz 1995. godine.

„Eutanazija se mora nazvati lažnim sažaljenjem, štoviše njegovom zabrinjavajućom perverzijom: pravo ‘sažaljenje’ čini čovjeka solidarnim s patnjom drugoga, ne ubija onoga čija se patnja ne može podnijeti. I toliko više izgleda izopačen čin eutanazije ako ga izvršavaju oni koji bi – kao ukućani – morali strpljivo i s ljubavlju pratiti svog rođaka ili kao liječnici, koji bi zbog svoje stručnosti morali liječiti bolesnika pa i u zadnjem najtežem stanju.“ (EV 66)

Na kraju, spomenimo glasovitu rečenicu Cicely Mary Saunders, medicinske sestre i osnivačice pokreta pokreta palijativne skrbi: “Ako bolesnik traži da ga se ubije, podbacili smo u pružanju njege.“

Miodrag Vojvodić | Bitno.net