KOMENTAR O PODJELAMA

Zoran Vukman: Isuse, dosta mi je više i partizana i ustaša

Zar smo se pretvorili u jedan bolesni, nekrofilski narod koji je ustao protiv života? Zar nam nije dosta života u prošlosti i u vječitim komemoracijama kao maskama i kulisama za političku netrpeljivost i nesposobnost, umjesto da budu čin pijeteta i civilizacijske svijesti o nadilaženju svake nečovječnosti i zlovoljnog nedostatka empatije prema „tuđim“ žrtvama zločina?

Foto: Shutterstock.com vukman partizana ustasa

Foto: Shutterstock.com

Svibanj je jedan od najljepših mjeseca u godini. Prozračan, čist, pun mirisa rascvjetane prirode, proljeće na svom vrhuncu. Mjesec koji nosi u sebi trijumf neposrednosti i ljepote života. Treba samo znati biti zahvalan za trenutke nepomućene radosti. A oni su uvijek mogući, jer sreća i nije ništa više od trenutka.

Ali što kad čovjek ne zna živjeti i ne želi živjeti u tom kvantu radosti? Kad ne čuje kako cijela krošnja limuna bruji od pčela ili ne osjeća miris jasmina i ruža, ne vidi kako zriju jagode i trešnje, i ne ćuti miris trave i zemlje? I u gradu na asfaltu proljeće ostavi svoj trag, i u perivojima koliko i u planinama. Ono prodire u pore svakodnevice i otvara nam dimenzije novih početaka. Normalan čovjek poželi jednom samo sjesti na klupu u perivoju i u sjeni šutjeti, osluškivati more ili gradsku vrevu. Bilo da sam u svojim gradskim kaletama, bilo da sam u metropoli gdje čujem zujanje tramvaja, proljetna vreva nosi u sebi neku ljupku prozračnost, divan osjećaj da život teče i probija se kao voda u stjenovitim brzacima jednako kao i u beskrajnim nizinama. Život je nezaustavljiva snaga. Zašto ga ubijamo?

Čovjek je prokleto stvorenje. Opsjednuto svojim demonima. Od požude do politike. Egomanija koja zasljepljuje. Zar vam jednom ne bude dosta u mjesecu svibnju svih priča o ustašama i partizanima, o fašistima koji nadiru sa svih strana i protiv kojih se dižu korifeji neotitoistike, i koji da mogu, ne bi dali proljeću ni da cvjeta ni da miriše, ni da raste, koji su tako duhovno ubogi, ukopani u svoje zemunice i vire kroz puškarnice u svijet koji ne dopire dalje od pogleda iz bunkera. Isuse, dosta mi je više priča o ustašama i partizanima!

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Neka Sabor izglasa zakon da se od iduće godine svakog mjeseca svibnja proglasi moratorij na ideološke prepirke i ludovanja oko Jasenovca i Bleiburga, neka se u tišini komemorira na stratištima, a o povijesnoj istini neka se brinu dokumentacijski centri i instituti za povijest, ljudi koji bi trebali činjenično i stručno napokon dokumentirati istinu o velikim ratnim tragedijama. Mrtvi traže istinu i zadovoljštinu ali ne tako da se politički piruje nad njihovim grobovima.

Ovo ludilo oko potrage za ustašama i histerija oko navodne fašizacije društva postalo je čista psihosocijalna patologija koja svakoga mjeseca svibnja otvara stare traume jer se one vidaju krivim sredstvima, čisto ideološkim, umjesto duhovnim i povijesno-znanstvenim. Uostalom, gdje nam je i umjetnička, prozna i filmska aktualizacija ljudskih drama u tim vremenima? Ona može biti najljekovitija. Umjesto ideoloških svađa i političke instrumentalizacije ratnih žrtava, jedini put ozdravljenja i pomirenja u društvu je – istina. Povijesna istina do koje se ne dolazi samo političkom lustracijom nego prije svega duhovnom i moralnom. Nama doista treba lustracija uma i memorije, i svijest potomaka da moraju napraviti odmak prema pogreškama predaka bez obzira na predznak. Od nas se traži intelektualno i povijesno poštenje. Velika je duhovna i ljudska, moralna snaga priznati da preci od kojih baštinimo ovu ili onu ideologiju i memoriju nisu bili sveci i pravednici ukoliko su sudjelovali na jednoj ili drugoj strani u međusobnim pokoljima.

Zar smo se pretvorili u jedan bolesni, nekrofilski narod koji je ustao protiv života? Zar nam nije dosta života u prošlosti i u vječitim komemoracijama kao maskama i kulisama za političku netrpeljivost i nesposobnost, umjesto da budu čin pijeteta i civilizacijske svijesti o nadilaženju svake nečovječnosti i zlovoljnog nedostatka empatije prema „tuđim“ žrtvama zločina? I Bleiburg kao mjesto komemoracije trebao bi postati mjesto odakle se pokreće povijesna i duhovna introspekcija jednoga naroda – koji bi trebao upotrijebiti svoje intelektualne potencijale za sublimaciju vlastite stradalničke memorije u jednom velikom dokumentacijsko-memorijalnom centru, u kojemu bi bila sakupljena i dokumentirana imena i sudbine svih ubijenih na križnim putevima – i da bi energija uložena u takvu vrstu komemoracije bila najkatarzičnija od svih političkih govora i od krojenja i lovljenja ustaških kapa i od staroudbaških osluškivanja tko viče za dom, a tko spremni… bilo bi najbolje da smo svi za rad i kreativnost spremni, za učenje, pamet i poštenu, čestitu vjeru i vjernost temeljnim vrednotama. Za Hrvatsku koja bi, napokon, kao svibanj procvala.

Zoran Vukman | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 13. svibnja 2016.

Možda vam se svidi