“Dao Bog da što više tih koji žive dvostruki život to priznaju i konačno prestanu živjeti u grijehu i laži. Meni je drago što se Charamsa razotkrio i što je razriješen dužnosti. Bilo bi mi puno draže da se javio svom ispovjedniku i da se pokajao i zazvao Boga da mu pomogne i zatražio iscjeljenje srca. Ali, sreća u ovoj nesreći sablazni jest što se tu događa jedno čišćenje Crkve”

Don Damir Stojić, Charamsa

Krzysztof Charamsa, poljski svećenik i donedavni dužnosnik Kongregacije za nauk vjere, te bivši profesor na dvama uglednim katoličkim sveučilištima, imao je ovaj vikend, dan uoči početka Sinode o obitelji, svoj spektakularni „coming out“ u Vatikanu – priznao je da je homoseksualac i da živi takvim načinom života. O mogućim posljedicama i duhovnim značenjima ovog čina razgovarali smo sa zagrebačkim studentskim kapelanom, salezijancem Damirom Stojićem.

– Kako ste doživjeli priznanje poljskog svećenika o njegovoj homoseksualnosti? Šok? Iznenađenje?

Doživio sam iznenađenje, pa i šok. S druge strane, međutim, kada se čovjek malo zagleda nad poviješću Crkve i ljudskom naravi, palom naravi, zbog ovakvih događaja više osjeti žalost nego iznenađenje. Tako sam i ja bio više žalostan nego iznenađen.

– Kako je moguće da je čovjek koji ima takav stav o nauku Crkve završio u dikasteriju koji upravo brine o pravovjernosti tog nauka?

Slična mi pitanja često postavljaju moji studenti, komentirajući skandale koji se ponekad događaju u Crkvi. Krenimo od onog što piše u Svetom pismu. U Starom zavjetu se uvijek govori o „ostatku“ izabranog naroda koji je ostajao vjeran Bogu i koji je živio uz onaj nevjeran dio. Nadalje, još uvijek ostaje veliko otajstvo kako je među dvanaestoricom apostola bio i izdajnik – Juda, kojeg je sam Isus, svemogući Bog, izabrao. Ima nešto što ja zovem „teološka statistika“. Po toj statistici, možemo računati kako je jedan od dvanaestorice – izdajnik. Ako je među apostolima bio izdajnik, onda se ne treba čuditi da postoji izdajnik i u Kongregaciji za nauk vjere.

Uvijek će biti kukolja među žitom, Isus dopušta da oni u ovoj „putujućoj“, zemaljskoj Crkvi rastu zajedno. Ali, zbog toga ne treba gubiti nadu jer dobro znamo da će jednog dana biti odvajanje žita od kukolja. To je moja poruka vjernicima koji su se zbog ovoga sablaznili, kao i zbog sličnih događanja.

Taj kukolj koji je prisutan u Crkvi, to je otajstvo zla koje je za nas kušnja, koja se ponavlja tijekom povijesti i koja je bila nazočna i u Isusovom životu. Ne samo kroz Judu koji ga je izdao. Tu je i Petar koji ga je zatajio, Toma koji je sumnjao, ili Jakov i Ivan koji su htjeli da oganj s neba siđe na samarijansko selo.

Ali, pri tome, postoji tu velika razlika između Petra i Jude. Petar je gorko zaplakao zbog svojih grijeha. Ono što je meni najgore u cijeloj ovoj situaciji jest što Krzysztof Charamsa nije „gorko zaplakao“, nije se pokajao. Ja se ne čudim njegovoj paloj naravi, niti se tome treba itko čuditi. Najžalosnije u svemu tome nije to što je on gay, nego to što je ponosan na jedan grešan život. Svi mi imamo svoje poteškoće, ali pravi problem nastaje kada veličamo i slavimo svoj grešan život. Ja sâm imam palu narav i ispovijedam se svaka dva tjedna, ali se ne ponosim svojim grijehom.

– Ipak, ovdje nije riječ o svećeniku iz neke male župe, nego o dužnosniku Kongregacije za nauk vjere?

Crkva Božja je Crkva Božja. Je li to Kongregacija za nauk vjere ili neka zabačena župa, to nema nikakvog značenja. Svakako, drugačija je razina odgovornosti, ali spašavanje duša je spašavanje duša.

Ali, Sotona želi uvlačiti svoj dim upravo u takva mjesta. Kongregacija za nauk vjere je stup istine, svjetionik koji svijetli u mraku ovoga svijeta i opominje ga. Naravno da je uznemirujuće da je u tom svjetioniku boravio i čovjek koji je posvetio život laži i grijehu. Ali, to je poticaj da se molimo još više. Ovo je zapravo svojevrstan „poziv na buđenje“ ljudima u vrhu Crkve da poboljšaju taj mehanizam pri selektiranju i formiranju kandidata za svećenstvo.

– Kako se salezijanski red, kojem pripadate, nosi s tim pitanjima selekcije i odabira kandidata?

Mi salezijanci imamo rigorozan pristup formaciji. Svaki naš kandidat mora proći psihološku evaluaciju, svaki naš kandidat mora imati duhovnika i ispovjednika. Ravnatelj zajednice nadzire formaciju kandidata. U zadnjih par godina produljili smo ulazak u novicijat. Sada je potrebno provesti najmanje godinu dana prije ulaska u samu formaciju, to je prije bilo puno kraće.

Naši kandidati prolaze i pedagošku praksu, pa i tu doživljavaju jednu vrstu provjere. Imamo dakle tih nekoliko, kako ih volim zvati, „semafora“ koji zasvijetle ako se pokaže neki problem.

– Postoji li opasnost da se zbog ovog slučaja gleda s većim podozrenjem, možda i diskriminacijom, na ljude koji se bore s istospolnom privlačnošću, a žele postati svećenici?

Papa Benedikt XVI. je 2005. objavio dokument o selekciji kandidata i tu su stvari prilično jasne. Osoba koja ima „duboko ukorijenjene homoseksualne sklonosti“ ne smije se pripustiti svetom redu. S time se potpuno slažem i čak sam za to da se kandidate otvoreno pita o tome. Gledaj, pri ulasku u zajednicu nas se pita o našim mogućim fizičkim ili psihičkim bolestima, o našoj prošlosti, imamo li neku ovisnost ili dug… Sve to je normalno i logično. Kada sam privremeno boravio u washingtonskoj nadbiskupiji, ja sam morao potpisati dokument u kojem sam morao potvrditi da nisam ovisnik o drogi, alkoholu ili kocki, da ne patim od seksualnih devijacija i da živim svoju seksualnost prema nauku Katoličke Crkve. Mislim da niti na području homoseksualnosti ne treba ostavljati neke nejasnoće ili nedorečenosti. Smatram da kandidat treba otvoreno potvrditi kako slijedi nauk Katoličke Crkve, ne samo po pitanju seksualnosti nego i po drugim pitanjima. Pa ako laže, onda je to na njegovu savjest.

– Kako komentirate vrijeme „priznanja“ svećenika, neposredno pred Sinodu? Mislite li da će to kompromitirati Kongregaciju za nauk vjere na neki način?

To je potpuno nekorektno s njegove strane. Vrlo je očito da je htio vršiti pritisak na sinodske oce.

– Mislite li da on pri tome djeluje sam za sebe?

Ne. Pa, on je sam priznao kako ga je njegov ljubavnik, koji je inače gay aktivist, nagovarao da izađe iz ormara. Dakle, njegov čin mi se čini pomno isplaniran. Što se Kongregacije tiče, čini mi se kako je i za njih ovo poziv na buđenje. Da se dobro zamisle nad selekcijom ljudi koji ulaze u taj najvažniji dikasterij Rimske kurije.

Inače, ono što je zanimljivo jest kako je razrješenje Charamse s dužnosti u kongregaciji nastupilo ne zbog toga što je on homoseksualac, nego zbog toga što je on javno objavio da živi tzv. gay lifestyle. Možda sam pogrešno iščitao obrazloženje te odluke, ali čini mi se da je tako. Zanimljiva bi bila situacija u kojoj bi on priznao svoju homoseksualnost, ali bi i dodao kako želi živjeti celibat. Ne znam što bi se onda dogodilo. Ali, on je rekao da je aktivni homoseksualac. Ponavljam još jednom – svi smo slabi ljudi, pa i mi svećenici. Ovdje je problem u tome što se ovaj svećenik ponosi svojim grijehom i krivo naučava.

– Možemo li govoriti i o nekim pozitivnim djelovanjima koje će njegovo priznanje imati na Crkvu? Čitao sam jedan komentar u kojem se tvrdi kako je „najgore kada svećenik licemjerno živi dvostruki život“?

Apsolutno. Neka vrste sreće u nesreći. Možda mi upravo nazočimo plodovima dalekosežnog, proročkog pristupa pape Franje koji neki ne razumiju, ali vrijeme će pokazati njegovu važnost. Papa Franjo je na neki način dopustio da sve ispliva na površinu. Stvari naprosto postaju jasnije. Ovaj svećenik se, na neki način, ohrabrio. I dao Bog da što više tih koji žive dvostruki život to priznaju i konačno prestanu živjeti u grijehu i laži. Meni je drago što se Charamsa razotkrio i što je razriješen dužnosti. Bilo bi mi puno draže da se javio svom ispovjedniku i da se pokajao i zazvao Boga da mu pomogne i zatražio iscjeljenje srca. Nažalost, on se javio novinaru lista Corriere della Sera umjesto Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu. Ali, sreća u ovoj nesreći sablazni jest što se tu događa jedno čišćenje Crkve.

– Charamsa je rekao i kako „nije sam“, te kako među svećenicima ima puno homoseksualaca.

Nije sam, sigurno. Ne mogu se razbacivati brojkama, ali vjerojatno je postotak homoseksualaca među svećenicima poput onog među drugim društvenim skupinama. Ja sam često imao slučaj da mi se obraćaju oženjeni muškarci s tim problemom. I to je grozno. Ne toliko zbog toga što je ta osoba gay, nego zbog tog dvostrukog života koji ranjava njih i sve oko njih. Od samih početaka Crkve, ona se borila s grijehom homoseksualnosti. Treći lateranski sabor koji se održao krajem XII. stoljeća osudio je sodomiju među svećenicima. Pala ljudska narav nije se promijenila. Ono što je sada problematično, za razliku od XII. stoljeća kada se ljudi nisu ponosili svojim grijehom, sada to čine. Ovaj svećenik je pozvao na promjenu nauka Crkve, to je ono što najviše sablažnjava. Kada analiziramo pape, biskupe i svećenike u povijesti Crkve koji su sablažnjavali i živjeli u grijehu, niti jedan od njih nije dirao u nauk Crkve. Oni su imali svoje izlete u grijeh, ali nikada ga nisu slavili i uzdizali kao nešto dobro, što ovaj svećenik radi.

– Kako će, po Vašem mišljenju, svećenikov istup djelovati na „liberalnu struju“ na Sinodi?

Prvo, mislim da je krivo govoriti o tzv. liberalnoj struji. Ne postoji u Crkvi lijevo ili desno, liberalno ili konzervativno. Postoji samo istina i laž. Mislim da će se oni, koji podupiru lažni nauk na neki način, pritajiti. U svakom slučaju, jako je zdravo vidjeti da ovakvih pojava ima i da postoje. Volio bih da se što više svećenika koji žive takav dvostruki život obrate ili da napuste službu.

– Ova situacija će ponovno mnogima postati izgovor za propitivanje celibata. Kako to komentirate?

Celibat nije dogma, o njemu se može razgovarati. Međutim, kada govorimo o njemu i o promjeni u crkvenoj disciplini, ljudi moraju shvatiti jednu stvar – uvijek će biti ljudi koje će Crkva zaređivati uz zavjet celibata. Zato što je celibat karizma, poziv. On nije nešto što je nekome nametnuto. Da to nije poziv, ja ga ne bih mogao živjeti. Crkva ne može ukinuti celibat, ne može ukinuti cijelu jednu karizmu. Ja sam se slobodno i svjesno javio Crkvi, mene nije nitko tjerao na to. Bilo je razdoblja u crkvenoj povijesti kada je Crkva zaređivala oženjene muškarce. Kao što se to radi i danas u nekim dijelovima Katoličke Crkve, dok Rimokatolička Crkva danas redi samo muškarce koji imaju poziv na celibat. Hoće li se to promijeniti? Moguće da hoće, o tome se raspravlja. Ali, ne radi se o „ili-ili“ nego „i-i“. Karizma celibata uvijek će biti prisutna.

– Tvrdi se, da nema celibata, bilo bi i manje homoseksualaca među svećenicima?

Apsolutno se na slažem s time. Govori se i kako bi bilo više poziva, manje seksualnih devijacija, manje pedofilije… Međutim, dovoljno je analizirati neke druge društvene grupacije ili neke druge kršćanske denominacije, primjerice protestantske pastore. Svi su oni zahvaćeni takvim problemima. Taj argument naprosto ne stoji. Veliki postotak pedofila je među oženjenim muškarcima, dakle o čemu pričamo. Slično je i s argumentom o većem broju svećeničkih poziva. Kada vidimo katoličke Crkve istočnog obreda, nisam siguran da su oni brojčano iznad nas. Kada je riječ o svećeničkim pozivima, sveukupno u Katoličkoj Crkvi, taj broj je ipak u konstantnom porastu, malom, ali u porastu.

– Koliko ste se Vi u svom pastoralu susretali s homoseksualnošću i osobama s takvim sklonostima te kako im pristupate?

Trenutačno aktivno pratim dvojicu ili trojicu koji mi redovito dolaze na razgovor i ispovijed. Teško mi je nabrojati koliko je takvih osoba bilo kod mene na razgovoru dosad, ali znam da je bilo više muškaraca nego žena s tim sklonostima.

Moj pastoral se mijenjao s vremenom. U početku nisam znao kako se odnositi prema tim osobama jer me nitko nije pripremio za to, nijedna riječ o tome nije spomenuta na bogosloviji u moje vrijeme. Možda će ova Sinoda dovesti do toga da se organizira neki seminar, da bogoslovi dobiju određene smjernice oko pastorala takvih osoba jer, ponavljam, mi nismo spremni za to.

Osobno postupam u skladu s metodama katoličke udruge „Courage“. Došao sam u kontakt s njima te proučio literaturu, osobito njihov priručnik za svećenike i duhovnike. Kod njihova pristupa prvo je važna promjena u vokabularu tj. „ja nisam homoseksualac nego sam čovjek“. To je jako važno. Ponižavajuće je da ljudi reduciraju osobnost na nešto što rade s genitalijama. Ja se ne predstavljam kao heteroseksualac. Ja sam čovjek, muškarac. Mi često kažemo za osobu „on je homoseksualac“ i strpamo je u neku ladicu. Ali to je pogrešno, Bog je stvorio muško i žensko, ta osoba je čovjek.

Courage ne ide za tim da nekoga „ozdravi“ ili „izliječi“, već djeluju po citatu iz Svetog pisma: „Najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se sve nadodati“ (Mt 6, 33). Prvo ide iskustvo Isusa Krista, a dalje će On sve napraviti. Pritom se, naravno, zahtijeva življenje kršćanskog života tj. čistoća, služenje te razvijanje nesebičnih prijateljstva. Kod nas još nedostaju grupe za potporu, dok je u SAD-u to rašireno.

Kakve rezultate daju takve metode u Vašem pastoralu?

Moj pristup nije da idem đonom, da ih idem „liječiti“, to ne. Momcima koje pratim važno je da preda mnom ne moraju stavljati masku. Zahtijevam, ako je prikladno i razborito, da kažu mami i tati, jer ta dimenzija mora biti osvijetljena roditeljskom ljubavlju koja je jako važna. Također potičem ih da čeznu i rastu u upoznavanju Isusa Krista; On će im onda ili dati jakost da žive čedno i čestito ili će ih od toga osloboditi.

–  Spomenuli ste kako vas bogoslovija nije pripremila za pastoral ove vrste. Kakav je, po vama, crkveni pastoral prema osobama s tim sklonostima u Hrvatskoj?

Nažalost, ne postoji kod nas organiziran i sustavan pastoral prema osobama s tim sklonostima. Sve se svodi na pojedinačni pristup svećenika koji se susreće s takvim osobama. S obzirom na to da sam poznat u crkvenim krugovima zbog bavljenja Teologijom tijela koja se dotiče i tog područja, zovu me i drugi svećenici i župnici koji me traže savjet kada im na razgovor dođu takve osobe. Premda ne znaju kako, ti svećenici žele pomoći jer imaju pastoralno srce.

Nadate li se da će trenutna Sinoda o obitelji dovesti do poboljšanja u pastoralu prema takvim osobama? Općenito kako gledate na Sinodu? Koja su Vaša očekivanja?

Što se tiče pastorala prema osobama s homoseksualnim sklonostima, on mora biti iskren, jedna mješavina istine i milosrđa.

Što se tiče same Sinode, čini mi se da ovdje vrijedi poslovica „tresla se brda, rodio se miš“. Premda je medijsko zanimanje i pritisak nevjerojatan, smatram da neće doći i da je nemoguće da dođe do ikakvih promjena u Učiteljstvu. Ovo nije prvi put da se ovakve stvari događaju. Već u VIII. stoljeću imamo slučaj sv. Teodora Studita koji je prozvao cara Konstantina VI. zbog razvoda i ženidbe s drugom ženom. Uostalom, prvi kršćanski mučenik, sv. Ivan Krstitelj izgubio je život jer je branio čast i istinu o braku. Sjetimo se i katoličkih mučenika iz vremena Henrika VIII. Iste stvari su se dakle događale i ranije, samo se tada na sinode dolazilo s vojskama. Prije se prolijevala krv, a sada se prolijevaju medijski naslovi, twitter objave i facebook statusi.

Što se tiče mojih očekivanja, imam ih nekoliko. Prvo je da će Crkva unaprijediti postupak priprave za brak. Treba nam jedan zahtjevniji i ozbiljniji pristup. Drugo, volio bih da se sinodalni oci dublje zagledaju u Teologiju tijela sv. Ivana Pavla II. te da biblijski i katolički nauk o brak, obitelj i spolnost bude odgovor Crkve na suvremenu krizu obitelji u 21. stoljeću.

– Slažete li se s izjavom Henryka Hosera, biskupa varšavsko-praškog, da su biskupi izdali Ivana Pavla II. i njegovu Teologiju tijela.

Ne bih rekao da su izdali već da je nisu dovoljno upoznali, osobito u Europi. Vidimo da teologija tijela daje plodove u SAD-u, ali u Europi toliko i ne.

Volio bih da biskupi središnje, sjeverne i zapadne Europe ne apsolutiziraju svoje probleme na cijelu Crkvu. Biskupi iz Nizozemske, Belgije, Njemačke, Irske trebali bi se ugledati na Crkvu u drugim dijelovima svijeta i pitati se što ti biskupi čine ispravno, zašto njihove kongregacije cvjetaju, a europske ne. Volio bih da Duh Sveti dotakne njihova srca kako bi uvidjeli da nisu dovoljno ozbiljno shvatili poziv sv. Ivana Pavla II., pape Benedikta XVI. i pape Franje na novu evangelizaciju. Pravi put nije razvodnjavanje, prilagođavanje i udvaranje svijetu, nego nuđenje evanđelja svijetu.

Također očekujem da će se biskupi Afrike ohrabriti i svjedočiti svoje iskustvo vjere. Nova Isusova domovina je Afrika, kao što je rekao kardinal Sarah. Kad sam posjetio Afriku uvidio sam da Crkva tamo raste, Afrikanci cijene brak, obitelj i život.

Sinodalni oci bi se također trebali ugledati na progonjenu Crkvu. Za vrijeme trajanja Sinode, dio Crkve na Bliskom istoku prolijeva krv za vjernost. To je opomena da budemo vjerni poput tolikog broja mučenika koji su ubijeni upravo zbog istine o braku.

Razgovarali: Tino Krvavica i Goran Andrijanić | Bitno.net