Vice Batarelo: U Hrvatskoj prvo treba promijeniti mentalitet koji odobrava pobačaj, a onda zakon

Dr. sc. Vice John Batarelo uz druge katolike laike jedan je od začetnika onoga što su brojni hrvatski mediji 2013. godine prozvali „konzervativnom revolucijom“. Od 2008. godine nijedan veliki „konzervativni projekt“ u Hrvatskoj nije prošao a da on u njemu nije sudjelovao ili ga vodio. “I ja sam bio embrij”, “Kulfest”, dolasci dr. Judith Reisman i Lile Rose u Zagreb, kao i sudjelovanje u Referendumu o obitelji, prometnuli su ga u jednog od najprominentnijih konzervativnih mislioca u Hrvatskoj. Njegova iskrenost, artikuliranost i hrabrost u razgovorima i javnim nastupima doprinijele su tome da mediji čak prenose njegove Facebook statuse, a poruke uvažavaju i osobe koje ne dijele isti svjetonazor.

S Batarelom smo sjeli na razgovor nekoliko dana nakon što se vratio iz Rima s jedne od najvećih konferencija na kojima se okupljaju tzv. „borci za život“, tj. pro-life aktivisti, Rome Life Foruma. S obzirom na njegovo dugogodišnje sudjelovanje u toj borbi Batarelo se čini kao idealni sugovornik o temi pobačaja koja je, čini se, iduća točka borbe konzervativaca. Osim borbe za život, o kojoj tako strastveno govori, dotakli smo se i njegova boravka u Rimu, budućnosti Vigilarea, ali i jačini konzervativne misli u Hrvatskoj.

Gospodine Batarelo, prije nekoliko dana vratili ste se s jednog od najznačajnijih okupljanja boraca za život tj. „prolifera“, Rome Life Foruma. Možete li nam približiti kako izgleda jedno takvo okupljanje?

U Rimu sam proveo tri dana kao predstavnik udruge Vigilare. Konferenciju je organizirala udruga Voice of the Family, a sudjelovalo je na desetke organizacija iz Europe i Sjeverne Amerike. Konferencija je služila upoznavanju i umrežavanju, ali i kako bismo se upoznali s načinom na koji funkcionira pro-life borba u svijetu. Na njoj su govorili pro-life i katolički velikani: Roberto de Mattei, biskup Athanasius Schneider, biskup Raymond Burke, predstavnici najveće pro-life organizacije Human Life International. Osim ovih velikana najzanimljivija su mi bila dva govora; prvi je držao jedan Poljak (Sławomir Olejniczak), a drugi doktorica iz Rumunjske (dr. Anca Maria Cernea) koja je govorila o kulturalnom marksizmu, na koji način zapravo marksizam preuzme jedno društvo.

S druge strane John Smeaton tijekom svog predavanja iznio je neke šokantne podatke. Od 60-ih godina, od te seksualne revolucije, računa se da je oko 2 milijarde djece pobačeno u cijelom svijetu, dok je u cijeloj povijesti ratovanja ubijeno oko 150 milijuna ljudi. Najnovija istraživanje pokazuju da se na godinu napravi 56 milijuna pobačaja! To nas je sve šokiralo.

Također bilo je doista prekrasno iskustvo sudjelovati svakog jutra na misi u bazilici sv. Petra te upoznati puno ljudi iz Europe i Sjeverne Amerike. Posebno bih htio istaknuti nedjelju kada smo svi sudjelovali u talijanskom Hodu za život kroz centar starog Rima prema Trgu sv. Petra. Progurali smo se na trg koliko smo mogli, a onda nas je i Papa pozdravio… što je dobro i važno. Večer prije Hoda održalo se klanjanje pred Presvetim u crkvi Santa Maria sopra Minerva koje je predvodio kardinal Burke u zajedništvo s kardinalom Georgeom Pellom.

Kako vam se iz ove nove perspektive čini pro-life borba u svijetu?

Ono što vidim na ovakvim susretima je to da je Zapad dezorijentiran, i Crkva i ljudi. Rade neke male korake i to je kao velika stvar. To sam vidio i sad kad sam bio u Australiji na sličnoj konferenciji. Izgledaju kao žabe koje su već skuhane i koje žive u jednom strahu, dezorijentiranosti, izgubljenosti. 

Tu mislite na SAD i Zapadnu Europu?

Više na Zapadnu Europu, Amerika je ipak malo drukčija. Tamo također ima toga, ali budući da se radi o velikoj zemlji postoje različite grupacije i ljudi koji se još uvijek bore. I u Australiji postoje mali “džepovi” gdje se ljudi bore, ali i oni su u strahu. O tome se govorilo na konferenciji, citiralo se sv. Ivana Pavla II. koji je poručio: „Ne bojte se“. To je bila poruka za Zapadnu Europu, ali i za nas.

U Istočnoj Europi situacija je malo drugačija. Poljaci, na primjer, šalju stotine tisuća pisama parlamentu, rade pritisak, mijenjaju zakone, imaju odvjetnike koji rade na tome. Čak i u jednoj Rumunjskoj. Na istoku se stalno nešto događa.

Premda je na konferenciji istaknuto kako Europa diše s dva pluća, ja bih rekao kako sada malo više diše na ono istočno plućno krilo. Istočna Europa, od Baltika do Jadrana, to je taj jedan pojas katoličke Srednje Europe koji je zapravo spreman boriti se za našu katoličku, kršćansku civilizaciju.

U prvom odgovoru spomenuli ste Papu. Koliko se sjećam, prozvali su ga iz “Voice of the Family”, jer tijekom posjeta SAD-u, tj. američkom Kongresu, nije progovorio o pobačaju i to u jeku rasprave oko Planned Parenthooda. Kako vi vidite djelovanje pape Franje na tom području?

Sam Papa pozdravio je sudionike Rome Life Foruma. Također već je nekoliko puta progovorio i o ideološkoj kolonizaciji siromašnih afričkih zemalja od strane Zapada, osobito na polju rodne ideologije, pobačaja i obitelji. Dapače, u jednom intervjuu usporedio je pobačaj s djelovanjem mafije koja žrtvuje jednu osobu radi druge i rekao kako je to apsolutno zlo. On možda nije tako izravan kao što je bio sv. Ivan Pavao II. ili Benedikt XVI., ali njegov stav oko pobačaja je jasan.

Koji su modeli borbe za život istaknuti na konferenciji?

Zapad ima svoje načine. Oni idu na senzibilizaciju ljudi kao npr. u Washingtonu gdje se održava Hod za život. Ti hodovi su važni da mi kao kršćani izađemo na ulicu. Neki kažu kako to neće imati efekta, ali stvari se ne događaju preko noći. I u Washingtonu to traje već dugi niz godina, i zanimljivo, svake godine sve je više sudionika, a naročito mladih ljudi.

Mladi su također razlika koja se vidi između Istočne i Zapadne Europe. Mi imamo mlade dok ih oni nemaju. Oni se fokusiraju na promjene zakona i jako su sretni ako uspiju postići neke male promjene, npr. da se zabrani ubijanje djece poslije 12. ili 20. tjedna trudnoće. S druge strane, imamo Poljsku gdje se nalaze pred povijesnom prilikom. Njihova građanska inicijativa potaknula je razgovor o zakonu o pobačaju i postoji vjerojatna povijesna mogućnost da se potpuno zabrani pobačaj u Poljskoj.

Koliko je tako nešto realno očekivati u Hrvatskoj?

Zašto ne bi bilo realno? Mislim da je vrijeme da upalimo te neke klikere u glavi. Mi se isto ponašamo kao da je to nemoguće, kao: „ah, to nije realno“. Možda nije realno odmah sutra, ali ako imamo tu viziju i hrabro ne popuštamo u niti jednom pogledu, jer je to dijete ljudsko biće i to je temelj svih ljudskih prava, mislim da je to jedna vizija prema kojoj bi Hrvatska trebala ići. Ako mi vjerujemo da je to dijete – dijete, onda nema takozvanih izuzetaka. To je ljudsko biće.

Predavanje kardinala Raymonda Burkea/Foto: privatni arhiv

Na koji način bi Hrvatska trebala to raditi?

Na osobnoj razini svatko od nas mora biti spreman u svakodnevnim prilikama braniti pravo na život. Primjerice, poznam jednu osobu koja je na svoj posao, kada se govorilo o „pravu na pobačaj“, donijela jednu malu lutku istih dimenzija kao i nerođena beba od tri mjeseca i pitala „zar vam ovo ne izgleda kao dijete, kao ljudsko biće?“

Volio bi vidjeti i u našem školskom kurikulumu još jasnije istaknutu važnost poštivanja ljudskog života od začeća. Trebali bi se pokazivati ultrazvučni snimci beba u majčinoj utrobi i snimke žalosnih prizora borbe nerođene djece za život u trenutku dok se nad njima vrši pobačaj.

Tu su i javne manifestacije i senzibiliziranje za život, dovođenje poznatih pro-life lidera. Mi iz Vigilarea doveli smo Lilu Rose u Zagreb, te svake godine imamo nagradu za život koju dodjeljujemo.

Istaknuo bih tu i hrabre liječnike, hrabre sestre poput Jage Stojak. Ti hrabri ljudi ne žele raditi pobačaje. To su heroji hrvatskog društva. Treba istaknuti ljude koji se bore u ovoj zemlji, istaknuti majke koje nisu pobacile, već su htjele tu djecu, i stvoriti jednu pozitivnu atmosferu.

Čini mi se da smo još daleko od Poljske i onoga što su oni postigli. Izgleda kako smo, poput Zapadne Europe, i mi u fazi senzibiliziranja.

Postoje dvije vrste kampanje. Ovo što smo mi imali – Referendum o braku – to je bila jedna pozitivna kampanja, borili smo se za nešto. Pobačaj je područje koje ponovno osvajamo – postoji zakon o pobačaju i mi to sad moramo ponovo preokrenuti. I ne samo zakon nego cijeli taj mentalni sklop kod ljudi koji ne razmišljaju, već na svako pitanje o abortusu odgovaraju sa: „To je žensko pravo“. A što je s pravom djeteta? U Hrvatskoj treba polako mijenjati mentalitet, a kad promijenimo mentalitet i kad budemo imali dovoljno hrabrih ljudi i u civilnom i u političkom sektoru, zašto ne promijeniti zakon.

Poljska je svjetlo svima nama. Ako Poljaci uspiju to napraviti (potpuno zabraniti pobačaj, op.a.), to će biti prvi put u povijesti Zapada da se tako nešto dogodilo. To će otvoriti velike posljedice i za druge zemlje i Poljaci su svjesni toga. Svjesni su da se ne radi samo o njima, već o cijeloj kršćanskoj zapadnoj civilizaciji.

Koji je uzrok tome da je u Hrvatskoj zavladao taj „abortivni“ mentalitet. Često se kao uzročnik ističe komunizam, ali mi on ne izgleda dovoljan. Zašto je u Hrvatskoj velik broj katolika za pobačaj?

Mislim da su to ta društvena gibanja o kojima sam govorio. Ljudi puno puta vide da postoji zakon i pomisle: „To je dobro“. Nažalost imamo zakone koji se zovu nepravedni zakoni, a ovo je nepravedan zakon. Ljudi ne razmišljaju o tome, to je nešto što im je daleko, a uzrok tomu je postkomunistički sindrom: „To je tako, što mi tu možemo…“ – stoga bih ipak rekao da je komunizam u pitanju. Također ljudi ne vole kontroverze, žele živjeti svoje male, mirne živote i to je lijepo, to je u redu. Ali kad znamo da se nekoliko tisuća djece godišnje nema pravo roditi, mi ne smijemo biti spokojni i mirni. Senzibilizirati druge te jednog dana promijeniti ovaj zakon znači kontroverzu.

Imat ćemo i ljude koji će to agresivno braniti iako i nemaju argumenata. Volim pitati ovu drugu stranu, koju ne smatram neprijateljima već jednostavno ljudima koji drugačije misle: „Jeste li za to pravo da se nerođeno dijete ima pravo roditi“ – to je moje pitanje, jedino pitanje za koje mislim da im moramo postaviti: da ili ne. Tu nema sive zone. Za puno stvari u životu postoji siva zona, ovdje ne.

Važno je reći da cijelo pitanje pobačaja nije vjersko pitanje. To je jednostavno pitanje znanosti tj. biologije, kad život počinje i koje su logične i pravedne konzekvence toga. Ako život počinje spajanjem jajašca i spermija, nastajanjem embrija tj. ljudskog bića, jeste li za to da se to dijete ima pravo roditi? U Hrvatskoj ima mnogo poznatih ljudi, kao što je Aleksandar Stanković, koji nemaju veze s našim svjetonazorom, ali podržavaju pravo na život.

Znači, potpuna zabrana pobačaja?

Zar nije to logična posljedica znanstvene i opće istine da ljudski život počinje začećem?

Sjećam se videozapisa, upravo negdje prije trećesiječanjskih izbora 2000., koji prikazuje jednu žensku osobu iz HDZ-a i njen govor na političkom skupu u kojem plaši ljude kako dolaskom SDP-a na vlast možemo očekivati drogu, pobačaje i sl. Ako i zanemarimo činjenicu da je pobačaj tada bio legalan i da HDZ tijekom devedesetih nije napravio ništa da to popravi, koliko možemo očekivati od politike i možemo li išta očekivati. Vidite li ijednu osobu koja se zalaže za ovo za što se vi zalažete?

Prvo, mi u Hrvatskoj pogrešno mislimo da je dovoljno da izađemo na izbore, damo svoj glas i političari će odraditi ono što bismo mi trebali. Ne, to je kontinuirani proces u kojem građani i civilno društvo moraju stalno nešto tražiti i shvatiti da su političari – sluge. Oni su tu da predstavljaju narod. Ako mi šutimo, oni će govoriti ono što misle da je najbolje.

Sada se polako vidi u nekim većim strankama kako taj neki konzervativni pogled postaje potpuno normalan stvar i dio političkog mainstreama. Mislim da od konkretnih ljudi možemo istaknuti Marijanu Petir, a u Hrvatskoj Ladislava Ilčića. Vjerojatno ima i drugih ljudi, naročito u HDZ-u. To je proces za koji se mi nadamo da će među tim desnim ili konzervativnim strankama kroz par godina postati dio njihova političkog mainstreama – kao republikanci u SAD-u. Svi republikanski kandidati su pro-life, to se podrazumijeva, to je dio mainstreama.

Znači, prvo ide senzibiliziranje, zatim političari i na kraju zakoni.

Mi kao Vigilare stvari govorimo jasno, ali pokušavamo na gentlemanski način. Ja razumijem da postoji drugo mišljenje i to je sloboda. Mi senzibiliziramo na jedan miran način. Tek na kraju će uslijediti zakoni. Poljaci su to napravili već 1994. Oni su promijenili zakon i ostavili samo određene mogućnosti u kojima žena smije pobaciti. S 38 milijuna stanovnika oni imaju negdje oko 500 službenih pobačaja, kod nas je oko 5000 službenih. Svi trebamo više na tome raditi.

Naša Crkva je puno puta izašla s tim pitanjem. Crkva je također faktor u društvu i treba govoriti o tome. Znam da će mnogi reći: „Da, ali tko i kako će se skrbiti za to dijete?“, međutim uvijek se vraćamo na prvo načelo – ako vjerujemo da je to ljudsko biće, onda ćemo naći način.

Često se koriste te krajnje situacije (siromaštvo, bolest) kako bi se opravdalo ubijanje. Vidimo li negdje u Hrvatskoj snagu koja pomaže baš tim krajnjim situacijama?

Hvala Bogu, imamo jednog patera Marka Glogovića, imamo Caritas, dobre ljude, imamo udrugu Betlehem. Imam toliko poštovanja prema toj udruzi. To je jedna mreža tihih ljudi koji pomažu trudnicama u potrebi, a koji su i na Markovu polju digli spomenik i grob za nerođenu djecu.

Ima tih ljudi kao što je Jaga Stojak, doktor Ivica Dadić, predsjednik Hrvatske liječničke komore, dr. Trpimir Goluža… Ima ljudi koje se bore za život i koji se brinu za ljude. Imamo fantastične volontere koji pomažu i razgovaraju s ljudima svaki dan. Puno je malih ljudi koji konkretno pomažu.

Kako se nositi s porukama iz pro-choice krugova koji poručuju kako će pobačaja ionako biti, makar ilegalnih ili da će žene odlaziti u klinike u susjednim zemljama?

Da, ali u Hrvatskoj se to neće raditi i to je princip cijele te stvari. Mi slobodnu ljudsku volju ne možemo kontrolirati, ako neko želi napraviti taj čin i otići u druge zemlje, to se ne može zabraniti. Ako netko to stvarno želi, ne možemo to spriječiti.

Pomoći ćemo ti na sve načine, molit ćemo, pružit ćemo ti ekonomsku pomoć. Mnogi ljudi plaču kad se to dogodi, zašto? Zato što je to ljudsko biće, a zašto ovo drugo ljudsko biće to ne razumije, ja ne znam. To nije dobro.

U Hrvatskoj želimo stvoriti pro-life zonu, mjesto gdje se ljudski život poštuje od začeća.

Hod za život: Koja su vaša osobna očekivanja?

To će biti jedno lijepo slavlje života. Vigilare, kao dio većeg kruga koji uključuje brojne udruge, poziva sve da dođu, ponesu sa sobom dobru volju, djecu i obitelj. Taj dan idemo slaviti život.

Kako izgleda budućnost udruge Vigilare. Koji su vaši nadolazeći projekti?

Idući tjedan Vigilare kreće u prvu fazu promocije poruka Gospe Fatimske. Kao što znamo, iduće godine slavi se stogodišnjica ukazanja. Možda će neke iznenaditi što mi, premda smo građanska organizacija, ulazimo u to, ali moram reći da se ne sramimo svog identiteta. Mislimo da su naše aktivističke aktivnosti odlične, potrebne i radit ćemo ih, ali vjerujemo kako je u ovim trenucima duhovne krize važno znati što je Majka Božja poručila u tadašnjoj krizi – to je bila direktna intervencija Boga u povijest. Naročito su mnoge osobe, a to se govorilo i na ovom forumu u Rimu, spominjale fatimsku poruku o krivovjernostima koje će doći iz Rusije. To je taj kulturni marksizam i Marija je o tome već govorila svijetu.

U sklopu akcije ponudit će se knjiga i jedna prekrasna krunica, i to za simboličan iznos. Mons. Walter Župan nam je dao podršku i napisao predgovor. Knjiga se zove „Fatima: poruka tragedije ili nade“. Važno je napomenuti da je to novo izdanje, novi prijevod i priprema za stotu godišnjicu.

Na ovaj način Vigilare će imati dva pluća, civilno djelovanje, ali i duhovnu pomoć ljudima.

Kad smo već kod toga, što je s Kulfestom?

Kulfest će biti na jesen sa sličnim programom kao i do sada, ali morali smo ga prebaciti zbog Hoda za život i izdavanja knjige o Fatimi.

Nova knjiga o Fatimi/Foto: Vigilare

Koliko ste zadovoljni sa svime što je Vigilare napravio u svojih 8 godina postojanja?

Baš sam sinoć razgovarao o tome kako je sve počelo. Ima onaj izraz „odabrao Đelo Hadžiselimović“, a naša prva intervencija baš se doticala njega. On je izabrao neki dokumentarac pun seksualnih perverzija koji je išao usred bijela dana i mame su poludjele, zvale me na posao. Onda sam ja javio stotinjak svojih prijatelja da pošalju protestne e-mailove. HRT je taj dan dobio 3000 protestnih e-mailova i skoro su ga suspendirali, iako nemam ništa osobno protiv Đele Hadžiselimovića. Od tada do danas, baš sam gledao neki dan, toliko akcija, toliko e-mail akcija, toliko uspjeha kada se dobri ljudi umreže i konkretno djeluju… Hvala svima!

Lijepo mi je bilo kad smo uspjeli u roku 24 sata maknuti one blasfemične plakate s Majkom Božjom. Bilo mi je sjajno kad su došle Judith Reisman i Lila Rose. Sada vidimo da su, ne samo Vigilare nego i sve ove udruge koje su se kasnije stvarale, ove srodne udruge, postale dio mainstreama, da utječemo na društvo. Vi se ne morate slagati s onim što i kako radimo, ali to je dobro za demokraciju. Tu bih napomenuo kako mi još uvijek ne želimo niti ćemo htjeti novce od države, ako ljudi misle da dobro radimo, uplatit će donaciju.

Svakako mislim da slika Hrvatske nije ista tada i danas. Imali smo jedan veliki referendum, imali smo akciju “I ja sam bio embrij” sa 133 000 potpisa. Što god mi radimo to uđe u mainstream, od premijera do kulturnjaka. Nije bit u Vigilareu, već u poticaju ljudima da se jave, da ne šute i bitna poruka da se stvari u Hrvatskoj mogu mijenjati. Vigilare to radi na svoj  način, a drugi na svoj.

– Koliko se, što se tiče pobačaja, na javnoj sceni promijenila situacija otkad je Vigilare pokrenut?

Mislim da je bolje. Već sada vidimo jedno senzibiliziranje. Pobačaj više nije tabu tema, kao „to je jedno ustaljeno pravo i to se ne smije dirati“. Sad se već može raspravljati o tome, mislim da je bolja situacija.

– Kao što smo vidjeli, prije 8 godina sve je krenulo: „konzervativna revolucija“, ulazak u mainstream… Svake godine događa se nešto novo, referendum, Kulfest, 40 dana za život, samo zadajete udarce – koji je konačni cilj svega toga?

(Uvijek se nasmijem kada čujem taj bombastičan izraz „konzervativna revolucija“…) Nisam o tome razmišljao do sada. Ali bit ću otvoren, konačni cilj je ponovno otkriti i ne sramiti se svojih kršćanskih korijena i svega što ide s time. Želimo da zakon i društvo bude temeljeno na kršćanskim načelima i vrijednostima jer je kršćanstvo stvorilo zapadnu civilizaciju.

Stalno se govori o mračnom srednjem vijeku, ali u srednjem vijeku je bila visoka kultura. Nikada se u povijesti čovječanstva nije stvorilo jedno tako društvo. Nakon toga dolazi i znanost i sveučilišta i bolnice, sve je to krenulo iz takvog jedno razdoblja. Zašto to imamo? Zbog naše vjere, zbog Isusa Krista, Sina Božjega koji je tu došao. Kršćanstvo je spojilo ratio et fides, vjeru i razum. Zašto kineska, islamska i druge civilizacije to nisu uspjele? Nitko nije napravio što i kršćanstvo, zato što je dozvolilo razum, poštivalo ljudsku slobodu i poticalo osobni odnos s Bogom.

Jedan mali primjer, u vrijeme Aristotela ljudi nisu imali taj način razmišljanja, tu metodologiju, tu znanost. Aristotel je rekao da ako u rukama držiš dva kamena, manji i veći, i ako ih pustiš, oni će istovremeno pasti. On nije to išao metodologički ispitati, da ode do neke litice i baci kamen, tek je kršćanstvo dozvolilo cijelu tehnološku promjenu. Ako želimo kao društvo funkcionirati, važno je da se vratimo tim kršćanskim temeljima, da ljudi to poštuju kao temelj Hrvatske, temelj Europe. I to bez pardona, na to moramo biti ponosni. Mi smo sinovi i kćeri Božje i želimo pokazati tu ljepotu poruke, ljepotu Krista kao jedinog spasitelja svijeta. Prije Krista nije bilo milosrđa. Ubijala su se djeca, curice, žene maltretirale, tek nakon Krista govori se o milosrđu, zašto se sramiti toga? Koji su racionalni razlozi tog srama? Ne moramo nasjesti na etiketiranje od nekih niti da se razvije kompleks manje vrijednosti kao što se radilo u vrijeme komunizma.

Razgovarao Tino Krvavica | Bitno.net

Copyright Bitno.net, sva prava pridržana