KOMENTAR O IZBORIMA

Urednički komentar Ante Mikića: Što iz ovih predsjedničkih izbora može naučiti Crkva?

Zagrebe li se dublje u sadržaj rasprava koje su obilježavale protekle tjedne i mjesece predizborne kampanje, stvarni bi vjernici, katolici – i to kako laici, tako i svećenici i (nad)biskupi – iz njih mogli i štošta naučiti!

Foto: Marko Lukunić/PIXSELL

Premda su izbori gotovi, i na njima je Hrvatska izabrala svog petog po redu predsjednika – bivšeg predsjednika Vlade i SDP-a Zorana Milanovića – „katolička“ se scena, sudeći barem po raspravama na društvenim mrežama, s tom jednostavnom činjenicom poprilično teško miri. Pritom, začudo, u središtu pozornosti tih burnih rasprava i nije toliko žal zbog Milanovićeve pobjede, koliko traženje „krivaca“ za činjenicu što u prvome krugu ta, stvarna ili, možda, tek imaginarna „katolička Hrvatska“ nije izabrala Miroslava Škoru u prvom ili Kolindu Grabar Kitarović kao, kako se to proteklih tjedana tako učestalo ponavljalo, „manje zlo“ drugoga kruga. Mi se ovdje, međutim, uopće ne kanimo baviti ocjenama ovoga ili onoga kandidata, njihovim vrednovanjima ili uspoređivanjima, nego svoj pogled upravljamo mogućim poukama za budućnost. Jer, zagrebe li se dublje u sadržaj svih tih rasprava, stavova i događaja koji su obilježavali protekle tjedne i mjesece predizborne kampanje, stvarni bi vjernici, katolici – i to kako laici, tako i svećenici i (nad)biskupi – iz njih mogli i štošta naučiti!

Ponajprije to da vjernici birači postaju sve zahtjevnija „publika“, koju je sve teže zadovoljiti „jeftinim parolama“ o potrebi „zbijanja redova“ pred, stvarnom ili navodnom, vanjskom opasnošću. U vjerničkom političkom korpusu sve se izraženije može uočiti postojanje razlika i pluralizma u traženju i biranju onih političkih opcija i pojedinaca koji će znati autentično odgovoriti njihovim potrebama i njihovom pogledu na svijet. To je utoliko dobro jer ukazuje na jačanje ozračja slobode, odgovornosti i ravnanja prema vlastitoj savjesti u donošenju političkih odluka. Ljudi su različiti, i vjernici su različiti, i te su razlike, što je osobito važno uočiti, s vjerničkoga stajališta sasvim legitimne i opravdane i ne bi smjele biti povodom nikakvom optuživanju drugih i drugačijih – onih koji su glasali za nekoga drugog ili su se suzdržali od glasanja za jednog od dva preostala kandidata – za izdaju „katoličkih vrednota“ i „nacionalnih interesa“! Pritom te razlike u političkim prosudbama i odlukama među vjernicima nipošto ne smiju voditi prema narušavanju jedinstva u onome području u kojem ono uistinu jest važno – području crkvenog zajedništva. Koje je sasvim drugoga, višeg, reda od biranja ovog ili onog kandidata, osobito kad niti jedan od njih ne prijeti ugrožavanjem vjerskih sloboda i drugih, temeljnih, ljudskih i vjerničkih prava i vrednota. Ili, riječima sv. Augustina: „U bitnome jedinstvo, u nebitnome sloboda, a u svemu – ljubav“!

Drugi bitan „signal“ kojega se dade iščitati iz minule kampanje jest to kako, u pogledu donošenja političkih procjena i odluka, vjernici laici sve manje uvažavaju neizravne „signale“ koji im dolaze (ili barem oni to tako doživljavaju) sa službenih crkvenih adresa – Kaptolâ i pojedinih (polu)službenih crkvenih medija. Ovoga su se puta, što predstavlja i svojevrsni presedan, mnogi od njih na te „signale“ ne samo očito oglušili, nego im se i glasno suprotstavili! Barem ako ćemo suditi po, često i srditim, komentarima koje su ispod tih „signala“ ostavljali, kad su oni bili objavljivani na društvenim mrežama. Doduše, ponekad je bilo teško prosuditi tko od srditih komentatora želi istinski i dobronamjerno zaštititi „službenu“ Crkvu od njene instrumentalizacije na strani aktualne vlasti i uplitanja u sasvim „ovosvjetske“ političke procese, a tko se od njih naprosto ljuti što „službena Crkva“ nije stala na stranu „njihovog“ kandidata. Ukoliko je posrijedi ono prvo, riječ je o procesu kojega možemo pozdraviti i koji bi, kolikogod za neke i bolno neugodan bio, dugoročno mogao itekako koristiti Crkvi i njenom izvornom poslanju. Osobito ukoliko crkveni pastiri iz tih procesa zaključe kako na izgradnji Kraljevstva Božjeg i na ovome svijetu puno više mogu utjecati jačom aktivnošću na području koje im jest vlastito – evangelizacijom, ispravnim formiranjem savjesti vjernika u skladu s crkvenim naukom i još zauzetijim svjedočenjem kršćanskih vrednota – nego pukim slanjem neizravnih političkih poruka „između redaka“ svojih nagovora i prigodničarskih čestitki. I taj proces, doduše, sa sobom nosi i nemale opasnosti, osobito ukoliko bi se „pukotina“ koju uočavamo u političkim procjenama dijela hijerarhije s jedne i dijela vjerničke javnosti s druge strane pretvorila u provaliju koja bi ugrozila crkveno, vjersko jedinstvo vjernika i pastira. Te bi opasnosti, kako nam se čini, sve više morali postajati svjesni crkveni akteri na svim stranama.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

I, za sam kraj, rado ćemo istaknuti i jedan pozitivan fenomen kojega smo u noći proglašenja izbornoga pobjednika uočili. I jedan i drugi kandidat, i „pobjednik“ i „poražena“, vrlo su jasno stali u obranu digniteta svog političkog suparnika pred onim svojim simpatizerima koji su ih, na sam spomen njihovoga imena, krenuli izviždavati. Kandidati su se tu pokazali kudikamo zrelijima od dijela svojih „navijača“ koji, ušančeni u svoje rovove, s druge strane političkoga spektra ne vide tek političke i(li) svjetonazorske suparnike, s kojima dijele i trebaju dijeliti istu ovu zemlju koja nam je povjerena, nego tek „neprijatelje“ koje po svaku cijenu treba poraziti i poniziti. Kandidati su tu pokazali ne samo zrelost i odgovornost, nego i posvjedočili općeljudske, pa i kršćanske vrijednosti, koje u drugome ne vide „neprijatelja“, nego čovjeka, brata/sestru, s jednakim dostojanstvom.

Ukoliko budući hrvatski predsjednik, voljom (relativne) većine hrvatskih građana (među kojima je, nesumnjivo, bilo i vjernika) izabrani Zoran Milanović takvu praksu nastavi, te pokaže spremnost braniti prava i ljudsko dostojanstvo svih hrvatskih građana te bude u službi općega dobra svjestan da, kako je i sam više puta kazao, u ovoj zemlji žive različiti ljudi s različitim osobnim i obiteljskim sudbinama i svjetonazorima, ne sumnjamo da će u tome moći računati i na otvorenost i suradnju i vjerničkog dijela hrvatskoga društva. Mi mu to od srca zaželimo i za to, zauzeto, i Boga molimo!

Anto Mikić | Bitno.net

Objavljeno: 6. siječnja 2020.

Možda vam se svidi