Na adresu naše redakcije došao je mail u kojem je jedna studentica opisala svoje dojmove sa Studentskog hodočašća u Vukovar koje se dogodilo u nedjelju, 16. studenog. Njezin emotivan i iskren tekst prenosimo u cijelosti.

vukovar3

Šest je sati. Kroz raspukline na nebu razlijevala se crvena boja. Tek nekoliko trenutaka mogli smo uživati u tom prizoru, a onda su oblaci izgubili krvave tragove novorođenog sunca, i postali su sivi, tmurni zastor na nebu.

„Koliko još imamo do Vukovara?“ u glavi je odzvanjalo. Prvi put ideš pa ne znaš koliko kilometara, koliko sati, minuta treba da se stigne kamo se krenulo.

Kad smo napokon stigli padala je lagana kišica. ”Rodna kiša”, rekli bi stari ljudi. Kiša koja natopi tlo da bi ono moglo dati obilan urod. Sam Bog zna koji je urod na toj ravnici nepravedno posječen, uništen, zgažen, smrvljen, pretvoren u prah. Šteta samo što je taj prah na kraju završio u očima napadača pa su njihove prašnjave suze svjedočile o zlodjelima koja su počinjena na tom svetom tlu.

Kažu, prvo ćemo posjetiti Bolnicu. Kako nas je bilo puno, morali smo čekati ispred Bolnice da grupe prije nas završe s obilaskom. Mladi ljudi su čavrljali, smijali se, radoznalo gledali oko sebe. „Turisti, to smo mi, velika grupa turista…“, prošlo mi je kroz glavu. Došao je naš red za ulazak. Nizak strop, zidovi koji dišu težak zrak. Unutrašnjost je gušila, sa svih strana su se zidovi skupljali, kao da još uvijek žele po svaku cijenu zaštititi nas koji smo unutra, iako više nije 1991. i ne prijeti nam smrtna opasnost. Hodali smo hodnicima koji su pratili naše udisaje i izdisaje. Došli smo do najsigurnijeg dijela zgrade. Zidovi su ovdje drugačiji, izgrebani su vapajima i ulašteni žarkim molitvama onih koji su tu proveli teške ili čak posljednje trenutke svog života. Ovdje su bili sigurni. Žene, djeca, starci pa čak i neprijatelji.

O, kako je samo velik taj narod bio! „Ljubi svoje neprijatelje“, rekao je Isus. I oni su ga poslušali, očistili su rane i previli čovjeka koji je vrlo vjerojatno do maloprije pucao po stanovnicima tog napadnutog gradića. Ne, nismo mi više samo turisti. To će ti reći svako zabrinuto i potreseno lice ovdje. Ali što smo onda? Zasad smo studenti koji su došli u Vukovar i šokirali se svime što je taj grad preživio.

Kažu, bacali su granate na Bolnicu iako su djelatnici Bolnice crvenim križem označili da je ta zgrada bolnica. Kao da je to bezosjećajnim napadačima bilo bitno. Sruši sve pred sobom! Ako nije pao za dva dana, past će na ovaj ili onaj način, čim prije!

Idemo dalje, raspored nam ne dopušta da ostanemo duže na ovom mjestu. Ipak, nije Vukovar samo ta Bolnica, ima još toga za vidjeti.

Sveta misa. Kaže svećenik da ne smijemo mrziti one koji su uništili ovaj grad. Sve u meni se protivi toj naredbi, u sebi vrištim i plačem zbog nepravde nanesene tim ljudima. Kako da ne mrzim? „Srbi“, prođe mi kao bljesak ta riječ mislima i najednom me preplavi bijes. Ne smiješ mrziti! Oprosti! Moli! Ne mrzi! Voli! Kako je samo teško slijediti Boga…

Idemo dalje. Pričaju nam o 90 dana muke, patnje, užasa. Suze se skupljaju u očima. Opet se javlja bijes, ali i spoznaja. To sve što sad slušamo je prošlo. Nemoguće je da svojim bijesom i mržnjom popravimo štetu nastalu nasilničkim uništavanjem malog Vukovara. Ljubav je melem, razumijevanje je melem. Nećemo udarati po bolnim mjestima, trebamo ih njegovati i cjelivati.

Polje. Posjetit ćemo Polje. Zlatno klasje na tom mjestu je iskomadano, izranjavano i naposljetku zakopano. Zar nije zlatnom klasju mjesto na zemlji, a ne u zemlji? Kome je to smetalo da ponos te ravnice bude ondje gdje i pripada? Čija je zaluđena glava dobila ideju da smrvi i zakopa to blago?

Nije potrebno fotografirati prizor koji vidimo. Dovoljno je da pogledaš, udahneš, osjetiš… i svaki sljedeći put kad se sjetiš Vukovara preplavit će te osjećaj Polja.

Hladan vjetar probija kroz sve slojeve odjeće, drhtimo od hladnoće. Kako li je ogoljenom klasju tih dana jedanaestog mjeseca bilo? Je li uopće hladnoća utjecala na njih? Jesu li je nakon svega do tad preživljenog i doživljavali?

Idemo dalje. Već me to pomalo živcira. Samo dalje, dalje, kao da je bit preletjeti po Vukovaru što prije.

Došli smo do Žitnice. Velike, hladne Žitnice. 23 godine poslije ona izgleda malo drugačije. U podu su ubetonirane čahure, zlatni predmeti koji bi nam čak mogli izgledati lijepo kad ne bismo znali da su služili za nepravedno oduzimanje nevinih života. Na zidovima su slike koje se izmjenjuju, tridesetak sekundi vidiš jedan dio slika, a zatim se osvijetli drugi dio slika. Kad vidiš kako se pozadinsko svjetlo u tim slikama gasi, kako polako nestaju obrisi lica, ne možeš a da ne zadrhtiš od straha i nelagode. Isto tako polako, ali i vrlo bolno, nestajala su njihova lica 1991. Gasile su se svijeće njihovih života, a oni koji su bili krivi za to trudili su se da se na njih zaboravi, da ih se nikad ne pronađe. Kako su samo besmislene bile te želje! Svi ti ljudi koji su pružali otpor neprijatelju nisu to radili samo radi sebe. Iza njih su stajale njihove obitelji, prijatelji, cijeli grad. Uz njih su bile molitve njihovih supruga, djevojaka, djece, očeva, majki. Neće se na njih zaboraviti. Tražit će i naći i posljednjeg nepravedno pogubljenog i nedostojno sahranjenog branitelja.

Imali smo priliku vidjeti i donekle osjetiti Vukovar. Prošli smo ulicama i bili svjedoci da se grad oporavlja. Da nema poneke oštećene zgrade, reklo bi se da je rat mimoišao taj dio Hrvatske. Ali unatoč vanjskom izgledu koji govori da se u tom gradu život ponovo pokrenuo, konstantno me pritiskao neki osjećaj težine u zraku. Ovim ljudima su uzeli sve, srušili su im grad do temelja, ubili voljene osobe, mučili ih. Sigurno su mnogi od preživjelih poželjeli da su u nebu zajedno sa svojim ubijenim članovima obitelji. Ali to tako ne ide. Nastavili su živjeti, moliti, pomagati jedni drugima. Na ruševinama starog života grade novi život. Znamo da je teško podići se kad te netko slomi, a Vukovar uspijeva u tome. Na svojim ranama gradi novi život.

Na kraju sam shvatila što smo. Nismo mi turisti, nismo studenti pogođeni bolnom istinom, nismo tu da bismo nakon svega mrzili. Mi smo novi sloj tla, plodna zemlja koja će se rastresti po izmučenom i oskvrnavljenom tlu ove zemlje. Mi smo oni koji će iz sjemenke Vukovara potaknuti rast mira, ljubavi, istinske slobode, poštovanja, razumijevanja. Mi smo nova radna snaga koja će na svojim plećima nositi velike pakete Njegove ljubavi i dijeliti je gdje god da se nađemo. Ujedinjeni u molitvi i vjeri nećemo dopustiti da mržnja isprlja naša srca i da se ponove strahote koje su doživjeli naši roditelji, bake, djedovi. „Život je život – ne daj ga!“ (Majka Terezija)

Studentica Ivona | Bitno.net