Hodočasnički program otvoren je okupljanjem na „Prebendi“, dijelu Voćina gdje je započela Kalvarija nedužnih ljudi navedenoga dana. Uvodeći u molitvu i pokorničku procesiju, biskup Škvorčević je rekao: »Požeška biskupija od svog utemeljenja 1997. nastoji svake godine hodočašćem u Voćin na današnji dan iskazivati ovdašnjim žrtvama poštovanje i zahvalnost. U tom pobožnom činu trinaestu godinu za redom pridružujete joj se i vi, dragi hrvatski branitelji, vojnici i policajci.« Istaknuo je da zajedno s vjernom Isusovom i našom Majkom želimo u molitvu sabrati »sve suze i boli, patnje i jauke, nedužnu smrt voćinskih stanovnika i drugih ubijenih, povjeriti ih Isusovoj ljubavi jačoj od smrti, i u toj ljubavi prepoznati smisao njihove žrtve, praštanjem ostvariti nutarnju slobodu te im u čistoći pamćenja iskazati poštovanje i zahvalnost. Moliti želimo i za sve one koji su zlo nanosili, da se i njima Bog smiluje. U molitvu uključujemo sve vas nazočne kao i sve druge hrvatske branitelje, vojnike i policajce, napose one koji su zbog ratnih posljedica u teškim duhovnim, zdravstvenim ili materijalnim nevoljama, da svjetlom i snagom Božjom u duši budu izliječeni od nutarnjih rana.«

Foto: Požeška biskupija

Nakon molitve krenula je pokornička procesija prema svetištu na čelu s križem, zavjetnim svijećama koje su nosili hrvatski branitelji te brojnim zastavama njihovih udruga. Povorka se zaustavila pokraj crkve ispred Memorijala u čast voćinskim žrtvama »U Majčinu naručju« gdje je biskup Škvorčević pozdravio obitelji voćinskih žrtava i poginulih branitelja, članove HVIDRE, predstavnike hrvatskih branitelja s područja Požeške biskupije i drugih dijelova domovine kao i predstavnike hrvatske vojske i policije, sudionike hodočašća. Podsjetio je kako je u svima nama trajno živ spomen na najteža hrvatska stradanja u Domovinskom ratu, među kojima se nakon Vukovara i Škabrnje nalazi Voćin sa svojim žrtvama te do temelja razorenom crkvom i svetištem Gospe voćinske.

Poseban pozdrav uputio je episkopu Jovanu Ćulibrku, istaknuvši kako nam se „rado pridružio u iskazivanju poštovanja voćinskim žrtvama i suosjećanja njihovima najbližima“, izrazio zatim dobrodošlicu svećenicima i redovnicima, đakonima i bogoslovima, učenicima i djelatnicima Katoličke gimnazije u Požegi i Virovitici, Osnovne škole u Voćinu kao i nazočnim predstavnicima javnog života. Spomenuo je kako Memorijal u čast voćinskim žrtvama svjedoči da o nama i našoj nedavnoj prošlosti nema zadnju riječ razorna mržnja, nego ljubav graditeljica, te izrazio uvjerenje da je Marija svojim suosjećajnim srcem primila u svoje naručje i nedužne voćinske žrtve kao i sve poginule u Domovinskom ratu, združila ih s patnjama svoga Sina, povjerila ih pobjedničkoj snazi njegove ljubavi koja je moćna darovati im puninu života i mir u Božjoj vječnosti. U prigodnom recitalu, što ga je napisao stalni đakon Zdravko Ticl, profesor Leonardo Đaković i vjeroučitelj Miroslav Peroutka proglasili su 47 imena voćinskih stradalnika. Voćinska djeca postavila su oko Memorijala jednako toliko upaljenih lampiona, a biskup Škvorčević položio vijenac. Zazvonila su sva zvona voćinskog svetišta u počast žrtvama, a nazočni krenuli u crkvu gdje je slijedilo euharistijsko slavlje za duše ubijenih.

Foto: Požeška biskupija

U svojoj homiliji, biskup Škvorčević je podsjetio na teška voćinska stradanja prije 30 godina, navodeći riječi jednog novinara očevica: »Zauvijek će u mojoj memoriji ostati stravične slike otjelovljenog zla: masakrirana tijela staraca razbacana po cijelom mjestu, ubijeni na najsvirepiji mogući način. (…) Još na samom prilazu selu Četekovac, u kojem je u mjesecu rujnu izvršen stravičan pokolj, počinje uvod u pakao. Neka vrsta demonske predigre, za sliku strave koja će uslijediti u Voćinu.« Biskup Škvorčević je ustvrdio kako se na zemljopisno mali prostor sručila ogromna količina ubojitog zla tako što su 4. rujna 1991. u obližnjem Četekovcu, Čojlugu i Balincima ubijena 24 nedužna civila, a 13. prosinca 1991. u Voćinu još 47 nemoćnih ljudi, ukupno 71 žrtva. U nastavku je kazao: »Svakog 13. u mjesecu prosincu okupljamo se u Voćinu i pokušavamo ponovno ispričati povijest počinjenog zločina, s nelagodnim osjećajem da još uvijek nešto nismo rekli.

Kod mnogih, napose onih kojima su ubijeni najbliži, to podsjećanje i danas budi teške misli i gorčinu, među ostalim i zbog toga što počinitelji zlodjela još nisu kažnjeni. Postoji, naime, uvjerenja da bi zakonska pravda bila barem nekakva zadovoljština za naneseno zlo. No, bilo bi to ipak premalo, jer i nakon sudske presude ostali bismo u krugu zločina i kazne a pitanje zla koje je ovdje svom silinom provalilo i dalje bi oduzimalo dostojanstvo žrtvi i zločincu. Ne bi li možda trebalo tražiti mogućnost i način da zlo kaznimo a ne zločinca po kojem je ono progovorilo? Gdje li se zlo skriva, do kamo sežu njegovi korijeni da ga dosegnemo i s obzirom na njega nešto poduzmemo? Otkrivamo da se zlo nastanilo negdje u dubini ljudskog bitka, od njegova iskona, neprotumačivo, neuhvatljivo, neshvatljivo – ali stvarno, iskustveno provjereno i dokazano i u zločinačkom činu u Voćinu. Ono je provrelo iz nekih nedokučivih prostora ljudskog duha, zavedena tamom, koja lažnom i prijevarnom racionalnošću tumači kako je zločin prihvatljiv, jer očituje premoć nad drugima, strovaljujući počinitelja u bezdan gdje sve proždire besmisao. Paradoksalno je da žrtva u toj mračnoj igri zla po smrti koja joj je dodijeljena postiže svoje oslobođenje. Kako u tom ne prepoznati Zloga na djelu, za kojeg Pismo veli da je lažac i čovjekov neprijatelj od početka. Tko je u kolopletu počinjenog zločina u Voćinu i na drugim mjestima hrvatskih stradanja konačno žrtva a tko pobjednik? To pitanje nije tek očitovanje nemoći našega razuma pred stvarnošću zla koja ga nadilazi, nego pokušaj traganja za svjetlom u tami. U težini navedenog stanja ne pomaže teoretski, akademski odgovor, nego životno konkretan. – Postoji li?«

Foto: Požeška biskupija

Biskup Škvorčević je homiliju završio riječima: »Nije mali broj onih koji su takvu pobjedu slobode iskusili i ovdje u Voćinu. Nakon teških osobnih i obiteljskih stradanja dolazili su na hodočašće te na ruševinama crkve otvarali svoj ranjeni duh i srce Isusovoj Majci, koja ih je svojim zagovorom povjeravala Isusovoj ljubavi s križa, privodila ih u ispovjedaonicu da iskuse snagu Božjeg milosrđa većeg od svakog našeg duhovnog posrtaja te se pomire s njime i bližnjima, da se u pričesti osnaže Isusovom pobjedničkom ljubavlju, i ozdravljeni u duhu postignu dragocjenu slobodu od mržnje i osvete. Ona nas tako očišćenim pogledom želi i danas približiti žrtvama voćinskog zločina, da ih promatramo u svjetlu Božje pobjede, pamtimo oslobođene od mraka u koji ih je zlo smjestilo. Pomoći nam da prepoznamo kako su sve nedužne voćinske i druge žrtve pridružene onima za koje sveti vidjelac u Knjizi otkrivenja kaže: „Oni dođoše iz nevolje velike i opraše haljine svoje i ubijeliše ih u krvi Jaganjčevoj“ (Otkr 7,14). To ne vide oči bezbožničke, nego oči vjerničke. Neka nam ih Marija podari, da i najteže stvarnosti našeg postojanja promatramo u Božjem svjetlu«, zaključio je biskup Antun.

Na svršetku misnog slavlja biskup Škvorčević je pred likom Gospe Voćinske u ime prisutnih predvodio Molitvu Isusovoj Majci za Domovinu. Kazao je potom kako je uvijek duhovno snažno biti s Isusovom Majkom, posebno u Voćinu i spominjati se svih naših teških pamćenja. Istaknuo je kako nam Isusova Majka u naše srce unosi ono svjetlo koje je Isus Krist donio na našu patničku zemlju svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Poželio je braniteljima da im ovo hodočašće zaista bude duhovni događaj, prihvaćajući dobrohotno i sve ono što je bila poteškoća i žrtva te otiđu iz voćinskog svetišta ispunjeni Božjim svjetlom i snagom. Zahvalio je svima koji su sudjelovali na svetom slavlju, napose episkopu Jovanu, očitujući time koliko je potrebno osluškivati Boga u svom srcu i slijediti ga u životu. Zahvalu je uputio i organizatorima hodočašća na čelu s Matom Bubašem, svećenicima što su posvjedočili način pamćenja Crkve s obzirom na ratna stradanja a koje je uvijek povezano s Isusovom žrtvom ljubavi na križu, pjevačima, bogoslovima, ministrantima te domaćem župniku i voditelju svetišta Ivanu Ereizu što su učinili da ovo slavlje dostojno Boga i žrtava kojih se danas prisjećamo. Na kraju je biskup potaknuo da sve žrtve kojih smo se danas spomenuli ostanu u našem svakodnevnom molitvenom pamćenju.

Foto: Požeška biskupija