‘Stanko nije bio na krivom mjestu u krivo vrijeme’ – potresna propovijed za orguljaša poginulog u ruševinama crkve u Žažinama

Jučer je na mjesnom groblju u Žažini pokopan Stanko Zec, orguljaš čije je tijelo pronađeno pod ruševinama župne crkve sv. Nikole i Vida.

Podsjećamo, potres koji je u utorak pogodio Petrinju i okolicu doveo je do urušavanja zvonika i kora crkve. U tom trenutku u crkvi je bilo petero župljana koji su čistili prostor oštećen u prethodnom potresu. Svi su uspjeli izvući osim Stanka za kojim su spasioci tragali idućih sedam sati. Stanko Zec tako je postao jedna od sedmero žrtava tragičnih zbivanja na Banovini.

Misu zadušnicu i sprovodne obrede predvodio je inače predvodio sisački biskup Vlado Košić, dok je propovijed održao župnik Ilija Piličić.

Njegove riječi koje su duboko dirnule sve otkupljene prenosimo u cijelosti:

Čovjek se ponekad nađe u krivo vrijeme na krivom mjestu, ali ponekad se nađe i u pravo vrijeme na pravom mjestu.

Za dlaku su smrt izbjegli naši župljani koji su došli pomagati da se očisti crkva: Božidar Škofač, Slavica Borić, Ivica Domitrović i Ana Novosel, ali Stanko Zec, nažalost nije mogao pobjeći od svoje sudbine. Stanko, gdje si ti bio u utorak 29. prosinca 2020. godine, malo iza podne? Da li si bio na pravom mjestu u pravo vrijeme ili na krivom mjestu u krivo vrijeme? Mnogi će kazati bio si na krivom mjestu u krivo vrijeme jer si poginuo, ja bih rekao to malo drugačije: Stanko je bio na svom mjestu u svoje vrijeme.

Dragi Stanko, da si išao sa mnom u blagoslov obitelji, zadesio bi nas potres u Letovaniću… ali tko zna? Samo dragi Bog zna. Sada ništa ne možemo promijeniti. Na tebe se srušila cijela crkva, i zvonik sa zvonom i teškim križem, i cigla, i grede, i kor, i zidovi crkve… Jedina nam je utjeha to što se nisi patio nego je smrt bila trenutna i iznenadna. Živio si kao vjernik cijeloga života, ali prvo kao čovjek. Da bi netko bio dobar vjernik, prvo treba biti dobar čovjek.

Govorio si mi često da si od svakoga župnika naučio ponešto korisnoga za život. Od mene si naučio kako se rakijom učinkovito dezinficiraju ruke, a ja sam od tebe naučio jednu važnu stvar u životu: “Idemo, nema se što čekati.” Djelovao si odmah, bez oklijevanja. Tvoja vjera je bila djelo, znamo da vjera bez djela je mrtva, dakle tvoja vjera je bila uvije živa. Ta misao vodilja te je tjerala da za crkvu daruješ svoje vrijeme, svoje trud, svoj novac, svoju ljubav, svoj život… Hvala ti. Riječi ne mogu opisati ono što mi kao ljudi osjećamo prema tebi.

Neprestano si ponavljao što će biti kad ja odem s ovoga svijeta, tko će svirati, tko će u crkvi pjevati? Mi ljudi ne razumijemo Božje planove, zašto se određene stvari događaju baš ovako kako se događaju, to samo dragi Bog zna. Ali, Bog ti je dao jednu posebnu milost: kad nema Stanka neka nema ni orgulja, neka nema ni crkve, bez njega crkva u Žažini više nije ista.

Stanko evo ti groba: samo se biskupi i kardinali i pape pokapaju u crkvi. Tebe je dragi Bog pokopao u žažinskoj crkvi zauvijek kad su se na tebe srušile tone cigle, ali ti je darovao i vječni nadgrobni spomenik, ne samo od mramora, nego od trajnog sjećanja svih nas mještana i cijeloga svijeta jer su slike tvoga groba obišle cijelu zemaljsku kuglu: orguljaš je nestao u prašini svojih starih orgulja i crkve koju je toliko volio. Od sada je crkva u Žažini tvoj nadgrobni spomenik.

Marija, daj o reci što je
što ti oko vidjelo je?
Grob ja vidjeh muža svoga
svjetlu slavu uskrsloga
Ženo, nemoj plakati,
znaš da mi je biti kod oca svoga…

Stanko nije bio na krivom mjestu u krivo vrijeme. Stanko je sada na svom mjestu u svoje vrijeme. Neka mu dragi Bog daruje pokoj vječni i svjetlost vječna neka mu svijetli. Počivao u miru Božjem.

Amen.