GRAD S VELIKIM SRCEM

Splićani već tri godine kuhaju za beskućnike i ne misle stati!

Pitaju me zašto kuham beskućnicima? Zato što mogu, hoću i volim! Osjećaj pozitivne “panike”, pa pitanje “što ako ne uspije” ili “što ako ne ispadne onako kako sam htjela” – sve to nestane kad im vidiš sreću na licima, kaže jedna od volonterki

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Već punih tisuću dana, tri godine, bez pauze, svake večeri, točno u 19 sati – u splitsko Prihvatilište za beskućnike stiže večera za tridesetak ljudi bez krova nad glavom. Sve to ne bi bilo interesantno da večeru ne kuhaju, donose i serviraju – građani Splita.

Priča je započela u prosincu 2011. kada su dvije Splićanke Lana Iljadica i Lada Štefek pokrenule akciju “O-La-La”, (La- Lana i La- Lada) kako bi osigurale besplatnu večeru splitskim beskućnicima u idućoj godini. Akciju su pokrenule na Facebooku i pozvale ljude da im se pridruže, na način da se jedan dan u godini obvežu skuhati večeru za najugroženije sugrađane.

Do sada su večere za beskućnike kuhali svi – od “običnih” ljudi pa do pjevača, političara, klapa, restorana, hotela, škola, vrtića do vjerskih udruga.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

– Raspored za listopad je gotov, sada “punimo” studeni. Tri godine ovaj grad kuha, odakle im volje ja stvarno ne znam, valjda je bit u tome da je ovo konkretna pomoć. Nahraniti nekoga je baza svega. Nema u ovoj priči ni muljanja, ni varanja, ni “žicanja” novca, samo trideset ljudi koje treba nahraniti – kažu Lada i Lana koje preko Facebooka pozivaju i ostale Splićane da se priključe ovoj jedinstvenoj akciji.

“Sve što vam treba jest malo dobre volje i koja kuna za namirnice, a zauzvrat ćete biti sretni što ste učinili dobro djelo.” S tim se sigurno slažu i splitske volonterke koje su za Slobodnu Dalmaciju ispričale zašto kuhaju za svoje sugrađane.

“Zašto kuham beskućnicima? Zato što mogu, hoću i volim!”

Nera Perišić-Letica: Prvu godinu u kuhanju mi je pomogla mama. Drugu godinu već sam imala samopouzdanje za skuhati večeru, ispeći kruh i napraviti kolač sama. Baš sam ponosna na sebe i sve ostale ljude dobre volje koji sudjeluju u ovoj akciji.

Ivana Kolić: Moj komentar na pitanje mojih znanaca da zašto im kuham – zato što mogu, hoću i volim! Osjećaj pozitivne “panike”, pa pitanje “što ako ne uspije” ili “što ako ne ispadne onako kako sam htjela” – sve to nestane kad im vidiš sreću na licima. Moja se obitelj tako povećala za 20 ljudi.

Josipa Dujić-Smiljanić: Ovo mi je tek drugi put da kuham i mogu reći da je trema opet ista, strah opet isti. Pitam se hoće li im biti fino, hoće li im biti dovoljno, to ne možeš staviti na papir, to se mora doživjeti! Želim svima sreću i da ne zagori!

Slobodna Dalmacija/Bitno.net

Objavljeno: 7. listopada 2014.

Možda vam se svidi