đuro-hranić

– Slavonija je kroz teška vremena prolazila i prije ove poplave. Vi ste sami u više navrata upozoravali na katastrofalni trend depopulacije u njoj?

Ovo je poljoprivredna regija. I u zapadnim zemljama, koje su u puno boljoj općoj situaciji, poljoprivreda je u krizi. Ipak, svaka država koja drži do sebe ima razvijen i osmišljen sustav poljoprivrednih poticaja. Tijekom privatizacije velikih poljoprivrednih zemljišta, te kasnijeg predavanja zemljišta u ruke lokalnoj samoupravi došlo je do puno propusta, prevladali su sitni interesi pojedinih područja ili čak pojedinaca. Pokazalo se također da sustav poticaja pogoduje krupnom kapitalu koji je stao na noge, ali su pri tome uništena manja i srednja gospodarstva. Danas netko tko ima 50 hektara zemlje, naprosto ne može živjeti od toga.

S druge strane, i same je poljoprivrednike bilo potrebno dodatno educirati, pojašnjavati im da ne mogu na tih 50 hektara sijati samo pšenicu, suncokret i srodne kulture. Trajni nasadi znače više posla, možda i veći rizik, ali su bili potrebni i korisni i u tom je smislu trebalo više s ljudima raditi.

Nadalje, u Slavoniji danas prevladava primarna poljoprivredna proizvodnja, nema prerađivačke industrije, većim je dijelom uništena u ratu. Velikim tvrtkama je jeftinije ovdje utoviti svinje i bikove, pa ih potom voziti negdje dalje. Primjerice, Agrokor gospodina Ivice Todorića. On je, s jedne strane najprije zaposlio određeni broj ljudi u Slavoniji, ali s druge – sve što mu nije rentabilno zatvara i otpušta radnike. Ne otvara niti obnavlja raniju prerađivačku industriju, nego mlijeko, žive utovljene životinje, žitarice vozi na preradu izvan Slavonije. U Slavoniju se ne ulaže i ona je danas najsiromašnija hrvatska regija.

Tako dolazimo do stanja da mladi ljudi koji završe studije ne pronalaze posao, te ako ne nađu posao u Zagrebu, odlaze u inozemstvo. Oni sa srednjom školom preživljavaju sezonskim poslovima na obali, istodobno traže ondje stalan posao i žele onamo potpuno odseliti. I tako se događa depopulacija.

 Ljudima treba pomoći da njihova vjera iz naslijeđene tradicije preraste u njihovo osobno duboko kršćansko iskustvo. U protivnom će nas valovi sekularizacije progutati

– Dolazi li u toj depopulaciji i do nestajanja župa?

Trudimo se to izbjeći. Migracije smo imali i ranije, kretanja iz sela prema gradovima. Nastojimo učiniti što možemo u ovakvoj situaciji. Primjerice, imate župu koja je nekada brojala 1500 ljudi, a sada ih je zbog uništenih gospodarstva ostalo 300-400 i to u više sela. S druge strane u pojedinim župama Osijeka imate i do 15.000 ljudi. I tamo na tih 15.000 ljudi imamo dva svećenika, a u ovoj župi s 400 ljudi jednog. U takvoj situaciji jednom svećeniku povjeravamo dvije župe s filijalnim selima, pazeći da nitko ne ostane barem bez Svete mise nedjeljom. Pastoralne i katehetske aktivnosti su puno življe u gradovima jer je ondje mlađa populacija, nego u selima sa staračkim stanovništvom.

– Kako ova gospodarska kriza koju ste opisali duhovno djeluje na vaše vjernike?

Reakcije na tu krizu su različite. Dio ljudi se zatvara u neku gorčinu, apatiju. Ljudi u naponu životne snage ostaju bez radnog mjesta, s djecom za koju treba brinuti i prema kojoj osjećaju odgovornost. Takvi ljudi, ako nisu dovoljno duhovno jaki, zatvaraju se u sebe, postaju nervozni i zatvoreni za komunikaciju čak i s članovima vlastite obitelji. Ako takva osoba počne i konzumirati alkohol, to je dodatno zlo. I od problema nezaposlenosti rađa se niz novih problema te disfunkcionalna obitelj.

Drugi pak reagiraju ne apatijom, nego dodatnim angažiranjem u raznim aktivnostima. Kod nas je puno župa koja su doslovno procvale zbog ljudi koji žele na lošu situaciju odgovoriti društvenim životom, borbom, sudjelovanjem u molitvenom i pastoralnom životu župe, angažmanom, ne predajom.

Mi svećenici, naravno, ne možemo riješiti sve probleme ljudi. Nastojimo ih duhovno izvući iz apatije i gorčine, te im pomagati i karitativno. Vidim da su naši svećenici osim onog čisto duhovnog rada i podjele sakramenata, često i rame za plakanje, tješitelji, savjetnici u teškim situacijama.

– To što govorite podsjeća na onu viziju pape Franje o “Crkvi koja izlazi na ulice”, među ljude, a to što govori očito je izazvalo odobravanje među vjernicima. Te male geste koje ljudima pokazuju da je Crkva s njima očito puno znače. Naposljetku, takva je bila i ona vaša gesta kada ste pomogli ljudima da u Rajevu Selu izvuku bika iz vode. Koliko je, po vama, Crkva u Hrvatskoj svjesna te potrebe da živi s ljudima.

Mislim da trebamo biti i samokritični. Imamo krasnih svećenika. Svećenici koji djeluju na području poplavljenih župa ponijeli su se prekrasno proteklih dana, bili su i jesu uz ljude. No, moram reći da su se prepoznavanjem crkvenoga rada kao društveno korisnoga te određenim sufinanciranjem Crkve od strane države, što omogućuje da biskupija pomaže župe koje ne mogu pokriti svoje troškove, pokazale i sjene kod nekih svećenika. Počeli su se udaljavati od vjernika. Ne obilaze ih dovoljno, ne traže one udaljene i ne ostvaruju potreban kontakt s njima. Pastoralna pasivnost rađa i praznijom blagajnom, ali se zbog toga ne brinu, nego traže financijsku pomoć od biskupije. Zato mi se nekada čini da su u ona komunistička vremena, kada je Crkva ovisila isključivo o vjernicima, ponekad poticajno djelovala na svećenike te su bili pastoralno zauzetiji i bliži ljudima u svakodnevici njihova života. Ne zbog toga da dobiju novac od ljudi, nego zato što su znali da što su više s ljudima, ti će vjernici biti povezaniji s crkvenom zajednicom, svjesniji članovi svoje župe te i suodgovorniji kad je u pitanju pokrivanje troškova života župne zajednice.

– Želite reći, državni su novci Crkvu malo uspavali?

Ne bih se složio s tvrdnjom da se Crkva uspavala, ali priznajem da poneki svećenik nažalost jest. Ima i takvih slučajeva. To nije masovna pojava, svakako. Ako neki svećenik razmišlja – “Zašto da se trudim s različitim oblicima pastoralnog rada ili u velikoj župi. Ako ne dobijem ono što je potrebno od vjernika, dobit ću od biskupije”. To nije u redu. Ne smije nas pomoć koju dobivamo za pokrivanje troškova života župa učiniti inertnima. Živimo u vremenu kad na svim razinama traje borba za ljude. Čovjek je najveći kapital. A Crkva po svojoj naravi mora ići za ljudima. Isus je Petra nazvao “ribarom ljudi”. Mi moramo evangelizirati i to ozbiljno i savjesno. Naučiti vjernike da idu krstiti dijete ne zato što je to tradicija, nego iz dubokog osobnog kršćanskog uvjerenja i stava. Ljudima treba pomoći da njihova vjera iz naslijeđene tradicije preraste u njihovo osobno duboko kršćansko iskustvo. U protivnom će nas valovi sekularizacije progutati.

Mislim da Crkva i svećenici postaju toga svjesni. Ali, i mi smo samo ljudi, slabi. Ima među nama pokoji svećenik koji će radije provesti večer uz TV nego se “natezati” s pubertetlijama na katehezama, negdje u nekoj dvorani. Primijetio sam i još jedno: što je svećenik nesigurniji u sebe, vidi svoje slabosti i boji se kontakta s ljudima iz raznih razloga, to veći kolar i više “svetih krpica” nabacuje na sebe. Gradi štit oko sebe. To je opasno.

Meni se čini da konstruktivna kritika iz društva Crkvi može biti samo blagoslov. Tjera nas da čistimo svoj prljavi veš.

Vidim da su naši svećenici u Slavoniji koja prolazi kroz krizu osim onog čisto duhovnog rada i podjele sakramenata, često i rame za plakanje, tješitelji, savjetnici u teškim situacijama

– HBK osniva Katoličku medijsku mrežu koja će uključiti i nove medije, dakle internetski portal. Svijest o važnosti onog što se događa u “virtualnom svijetu” jača.

Internet je blizak mladima. Njihova komunikacija najviše se odvija preko tog medija. Na nedavnom Susretu katoličke mladeži u Dubrovniku te sada u okupljanju i organiziranju volontera u obrani od poplave ponovno smo se mogli osvjedočiti u to. Mladi vrlo brzo pokreću inicijative i akcije preko društvenih mreža, drugi odmah na to reagiraju. A biskupi su po naravi stvari stariji ljudi, preko 50 godina i dalje te im društvene mreže nisu toliko bliske. Mislim da osnivanje Katoličke medijske mreže pokazuje mudrost biskupa. Biskupi su odlučili poslušati mlađe svećenike i vjernike laike koji su isticali važnost interneta i mreža u komunikaciji s mladima. Dobro je da je prepoznato da ne možemo funkcionirati kao nekada.

– A kako nadbiskup đakovačko-osječki stoji s internetom?

Pa, moram priznati da nisam do konca zadovoljan sa sobom. Nemam profil na nekoj od društvenih mreža, a jasno vidim da su one najbolji i najbrži način komunikacije na internetu, brže od maila, djelotvornije u evangelizaciji mladih od klasičnih oblika. Pa i sada sam vidio u slučaju poplava. Ljudi su se najbrže organizirali preko Twittera. Kad sam to shvatio, postalo mi je to veliki izazov. Rekao sam sebi: De Đuro, malo se pomakni. Uvijek sam se divio biskupu dubrovačkom Mati Uziniću koji je u svemu tome puno nazočniji. Pa se onda opravdavam: Mate ima manju biskupiju nego ja, ja ne mogu stići. A možda bih upravo brže sve stigao da se tako služim internetom (smijeh).

– Znači otvarate profil na društvenim mrežama?

Ozbiljno o tome razmišljam. Upao sam u krizu po pitanju načina dosadašnjega korištenja interneta i trebam promjene (smijeh).

Rajevo Selo, 21.05.2014 - Nadbiskup Djuro Hranic pomogao je seljanima u izvlacenju bika iz vode

– Koje su vaše omiljene molitve, kako u svim tim biskupskim obvezama uspijevate sačuvati duhovni mir?

Nadbiskup u mirovini Marin Srakić i ja svako jutro u pola osam imamo misu ovdje u kući. S nama je redovito i generalni vikar mons. Ivan Ćurić. Poslije mise, nešto malo pojedem i onda izmolim brevijar. Dok ga ne izmolim, ne primam ljude, negdje do 9 ujutro. Mogu zvoniti telefoni, dolaziti ljudi, ali dok brevijar ne izmolim ne reagiram. Naprosto, vidim da ako ga ujutro ne izmolim onda ga neću uspjeti izmoliti kasnije tijekom dana.

Navečer, nakon Dnevnika, generalni vikar dolazi do mene, malo porazgovaramo o aktualnim pitanjima i onda odemo u kapelicu izmoliti večernju i povečerje. Nastojim, dakle redovito moliti brevijar.

Također, u sjemeništu sam dobio tu naviku da negdje tijekom dana meditiram nad Svetim pismom. Ako ne stignem ujutro uz brevijar, onda negdje tijekom dana pročitam neki fragment Svetog pisma i meditiram nad njim, promišljam ga. Tako pripremam i homilije. Duboko vjerujem – ako Riječ nije prošla kroz mene, kroz moju misao, onda sam “mjed koji samo ječi”. Važno mi je govoriti iz vlastitog uvjerenja, iz srca.

Prije odlaska u krevet rado navratim u kapelu. Volim čitati. Bez obzira koliko kasno liježem u krevet, prije spavanja moram pročitati barem nekoliko stranica neke knjige. To je obično neka duhovna literatura.

– Osim Svetog pisma, naravno, tko je od teologa najviše utjecao na vas?

Jako mi je važan Irenej Lionski. Kada sam bio student u Rimu studirao sam antropologiju i ona me je odvela do Ireneja koji je u vrijeme raslojavanja teologije u Crkvi, stvaranja različitih teoloških struja, bio aktivan i važan. On je za mene baš pravi teološki stup.

Jako volim Pavla. Sveti Pavao je za mene čovjek širine koji je bio hrabar kao lav, koji se suočavao s raznim poteškoćama, počevši od borbi koje je vodio sam sa sobom. Od progonitelja kršćanstva postao je njegov glavni branitelj te veliki apostol i misionar. On mi je inspiracija – njegova osoba i teološka misao.

– Tko još od svetaca?

Pa, volim sv. Filipa Nerija. On je meni jako simpatičan. Bio je malo „luckast“, pa ga njegov prijatelj sveti Ignacije nije htio u isusovcima koji su bili strogi red. Imam jednog prijatelja koji se zove Filip, pa ga uvijek zovem da mu “čestitam njegova luckastog sveca”.

Ili sv. don Ivan Bosco, čovjek koji je uočavao socijalne probleme, uhvatio se ukoštac s borbom za mlade ljude s margine društva.

 Nemam profil na društvenim mrežama, a vidim da su one najbolji i najbrži način komunikacije na internetu, djelotvornije u evangelizaciji mladih od klasičnih oblika. Pa i sada sam vidio u slučaju poplava. Ljudi su se najbrže organizirali preko Twittera

– Što sa slobodnim vremenom? Imate li neke hobije?

Čovjek sam u službi gdje slobodnog vremena gotovo da i nema. Ako ga i imam, onda ću najradije nešto pročitati. Trudim se barem prolistati sve knjige koje dobijem ili kupim. Barem baciti pogled.

Svaki put kada stignem, odem do svoje mame. Ona ima 83 godine i dok je još živa želim njegovati kontakt s njom. Živi s mojim bratom i njegovom obitelji, dobro je zbrinuta, ali volim navratiti k njoj.

– A glazba? Samo bećarac ili…?

Zanimljivo, ja slavonski melos jako volim, ali još radije slušam dalmatinske klape. Volim osobito dalmatinsko crkveno pučko pjevanje. Zato mi je u polifoniji omiljeni skladatelj mo Šime Marović. U njegovu skladanju osjeti se trag dalmatinske crkvene pučke pjesme i to mi se veoma sviđa.

– A zapjevate li ikada?

Znate što? Kada je Bog mene stvarao dao mi je krupno tijelo, a kada je došao do ušiju već je bio umoran i nije mi dao baš neki sluh (smijeh). Nisam baš neki pjevač, a to vam za svećenika i nije zgodno. Volio bih da imam malo više sluha.

– Pratite li sport?

Pa, pratim velika natjecanja. Sada ću sigurno pratiti Svjetsko nogometno prvenstvo. Ali, baš neki veliki sportaš nikada nisam bio.

– Čuo sam negdje da su vam omiljene životinje – konji?

Da, dobro ste čuli. Konj je krasna, elegantna životinja. Ja sam odrastao na selu i vidio sam koliko je konj značio za ljude, koliko je marljiva životinja i radi te pomaže ljudima. Istodobno, konja možete upregnuti i on će za vas raditi, ali ako se ponašate neozbiljno prema njemu on će vas ritnuti. Konj ima svoj ponos.

Uz redoviti studij dogmatike u Rimu sam upisao dopunski studij koji je trajao tri godine i nakon kojeg sam stekao titulu savjetnika za obiteljske odnose. Pokojni biskup Ćiril Kos htio je da ja upišem bibliotekarstvo, pa da me upregne tu u nadbiskupskoj knjižnici, što se meni nije sviđalo. Ja sam htio među ljude, u pastoral. Njegov prijedlog mi je izgledao kao zatvaranje u zidove. Ja sam tada bio balavac, mladi svećenik, ali našao sam saveznika u profesoru Aračiću koji mi je pomogao da biskupa Kosa nagovorimo da me umjesto bibliotekarstva upišem nešto s područja obiteljskog pastorala.

I taj je studij bio jako zanimljiv; puno psihologije. Jednom su od nas tražili da nacrtamo neku životinju koja nas dobro izriče, izražava našu osobnost, koja nam je draga. Kad su nam to dali, nisam znao što nacrtati. I odjednom – nacrtao sam konja. Kada su me pitali zašto konj, shvatio sam. Ja sam konj. Za mene kažu da sam prilično marljiv i da spreman sam, kako se u poslu kaže – povući. Ali, kao i konj spreman sam, nažalost, ritnuti kad lijenčine počnu zafrkavati. Imam svoj ponos i dostojanstvo. Ne volim lijenost i naprosto se prepoznajem u toj životinji.

Razgovarao Goran Andrijanić

Copyright Bitno.net, sva prava pridržana

Prvi dio razgovora možete pročitati ovdje.