Sutra započinje prikupljanje potpisa za referendum čije pitanje glasi: “Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?”

Kad sam svojoj susjedi, starijoj gospođi, dao letak o referendumu i kad ga je ona na brzinu pročitala, još je brže odgovorila: „Pa to se zna, to je jasno…“ i otišla svojim putem. Nisam imao prilike pitati je što se to zna i što je to jasno. Jer meni se čini da se mnogo toga ne zna i da mnogo toga nije jasno!

Evo, siguran sam da ona, moja draga susjeda, ne zna da je već petnaestak zemalja legaliziralo tzv. homoseksualni brak. Od nama bliskih tu su Belgija, Portugal, Španjolska…

Siguran sam također da njoj nije jasno koje su sve posljedice takvog poimanja braka, i što znači za društvo ozakonjenje istospolnih „brakova“.

Gledajući kako nezainteresirano odlazi, sjetio sam se šaljive uzrečice: „Danas u Afganistanu, sutra u vašem stanu!“ Ali, stanje nije nimalo šaljivo!

Naišao sam ovih dana na zanimljiv članak američkog etičara Benjamina Wikera (koautor u nas objavljene izvrsne knjige Arhitekti kulture smrti), u kojem pokazuje što slijedi nakon legalizacije „homo-brakova“.

Mogli bismo cijeli taj članak svesti na jednu isključnu rečenicu: Ili „homo-brak“ ili sloboda vjere.

Za nekih otprilike mjesec dana američki bi Vrhovni sud trebao donijeti presudu u dva slučaja koja se tiču tzv. homoseksualnih brakova. Pred sudcima je, tvrdi Wiker, veoma težak izbor: ili „homoseksualni brakovi“ ili sloboda vjeroispovijesti. Jedno i drugo ne može ići skupa.

Ako sud „potvrdi želju manjine da seksualnu revoluciju proširi toliko da ona uključuje i tzv. istospolne brakove“, onda će tvrdnja da je homoseksualna aktivnost nešto loše biti u suprotnosti s američkim Ustavom, odnosno njegovo kršenje.

Wiker upozorava:

„Budimo precizni, sud će postupiti kao instrument stalne (i sada već skoro potpune) seksualne revolucije protiv judeokršćanskog razumijevanja spolnosti i braka. I, da budemo još precizniji, sud će još čvršće uspostaviti sekularni liberalizam kao našu državnu religiju, kao svjetonazor koji određuje što je dobro, a što zlo, što je zakonito, a što nezakonito.“

Ovu presudu američkog Vrhovnog suda autor povezuje sa slučajem Roe v. Wade, u kojem se prije točno četrdeset godina odlučivalo o abortusu.

„Suprotstavljanje abortusu, povijesno gledano, prepoznatljivo je kršćansko moralno stajalište, koje svoje korijene vuče još iz katehetskog dokumenta pod naslovom Didahe, iz prvog stoljeća poslije Krista. Može se krenuti još dalje u povijest, do židovskog poimanja da su sva ljudska bića stvorena na sliku Božju. Jednom jedinom sudskom odlukom sudci američkog Vrhovnog suda bili su u stanju poništiti 2000 godina kršćanske moralne evangelizacije.“

„Treba li uopće napominjati da je judeokršćanska moralna tradicija povijesni izvor opiranja homoseksualnosti? Da je kršćanstvo – ili da je nekoć bilo? – glavna zapreka društvenoj i zakonskoj afirmaciji homoseksualnosti? Ima li uopće dvojbi oko toga čije će razumijevanje morala biti pometeno neumornom zakonskom metlom?“

Ako na američkom Vrhovnom sudu prevagne strana na kojoj stoje homoseksualni aktivisti, onda će institucionalno suprotstavljanje „homo-brakovima“ biti – slično kao i kod pobačaja – s one strane zakona.

Država će govoriti da je homoseksualni „brak“ zakonit, a to znači dobar, dok će preostale pravovjerne kršćanske Crkve govoriti da nije dobar i da stoga homoseksualni brak treba biti nezakonit.

Drugim riječima, kaže Wiker, „snažna će vladina ruka stvoriti s obzirom na istospolni ’brak’ isto ono što je stvorila s obzirom na pobačaj: polarizirano društvo u kojem je država u potpunom moralnom i zakonskom sukobu sa svojim građanima kršćanske vjeroispovijesti.“

„Ne varajte se“, nastavlja autor, „državni antagonizam prema kršćanskoj Crkvi bit će mnogo gori u pogledu tzv. homoseksualnog braka.

Oni koji favoriziraju pravo na abortus ipak su skloni kazati otprilike ovako: „Pobačaj bi trebao biti siguran, zakonit i rijedak“, prešutno priznavajući da je abortus sam po sebi nešto žalosno, premda – u njihovim očima – nešto nužno.

Međutim, liberalizam slavi homoseksualnu aktivnost kao nešto u biti dobro i stoga zaštićeno pravo.

Stoga će savezna vlada i javne škole biti slobodne upregnuti sve svoje sile u novu indoktrinaciju. A to znači da će od države osnažena liberalna seksualna doktrina biti izravno usmjerena protiv Crkvene moralne doktrine.

Suprotstavljanje homoseksualosti neće biti tolerirano. Zapravo, bit će kažnjeno.“

Teške riječi. Odakle Benjaminu Wikeru pravo da ovako govori!? Iz iskustva. Čijeg iskustva? Kanadskog.

U Kanadi je, primjerice, njihov Vrhovni sud nedavno presudio da je biblijski govor koji se suprotstavlja homoseksualnom ponašanju kažnjiv kao „zločin iz mržnje.“ To bi mogli prevesti i kao „govor mržnje“.

Jučer sam pročitao u jednom splitskom srednjoškolskom listu kako učenica one koji se suprotstavljaju homoseksualnim „brakovima“ jednostavno naziva hejteri. U prijevodu: mrzitelji.

Strategija homoseksualnih aktivista je jednostavna: svako suprotstavljanje homoseksualnosti izjednačiti s rasizmom. Poslije toga sve je lako.

Drugim riječima, ako javno proglasiš Crkveni moralni nauk o homoseksualnoj aktivnosti, riskiraš kaznenu prijavu. Zatvor.

Znam, reći ćete, što je u tome loše? Crkva je najjača u katakombama! Točno. Međutim, prije nego pođemo u katakombe, valja nam – poput Ivana Krstitelja – podignuti glas za istinu. Zar ne?

Stoga, od sutra do 26. svibnja potpišite za referendum!

 Mate Šimundić/Bitno.net

Sve informacije o referendumu saznajte na linku: http://uimeobitelji.net/

Banner U ime obitelji-1