1. U dvorani posljednje večere, neposredno prije svoje muke i smrti, Isus se svom nebeskom Ocu molio za svoje učenike koje on šalje u svijet kao što je Otac njega poslao u svijet. A nije ga poslao kako bi svijet osudio nego kako bi ga spasio. S istim zadatkom i Isus šalje svoje učenike u svijet, tj. da mu donesu spasenje koje mu on nudi i koje može svakome pasti u dio ako uzvjeruje kako je on poslan od Boga.

Isus ujedno upozorava svoje učenike na to da će u svijetu imati muku, da će ih mrziti i progoniti, dakle, činiti im sve što su i njemu činili. To se, na neki način, i podrazumijeva jer ne može učenik, ako je doista vjeran, ne dijeliti sudbinu Učitelja. To znači da Isusovi učenici moraju ostati u svijetu, a ne od njega pobjeći, jer ni Učitelj nije bježao nego se hrabro sa svijetom konfrontirao i otvoreno mu, uz svjestan rizik da bi zbog toga mogao biti i ubijen, naviještao put spasenja. Zato Isus nije molio Oca da njegove učenike uzme iz svijeta nego da ih očuva od Zloga i sačuva u istini, tj. u vjernosti njemu i njegovoj riječi.

2. Isusovo predviđanje da će učenici biti u svijetu proganjani kao što je bio on, počelo se odmah ostvarivati nakon što su oni, poslije njegova uskrsnuća, počeli propovijedati u njegovo ime i svjedočiti za njega kao Spasitelja. Oni isti koji su Isusa osudili na smrt, počeli su uhićivati i zlostavljati i njegove učenike, počevši od Jeruzalema pa posvuda dokle su učenici stigli u izvršavanju svoga poslanja. No oni koji su doista bili čvrsti u vjeri, nisu se dali pokolebati, štoviše, radovali bi se ako su za Isusa mogli trpjeti, pa čak i umrijeti. Tako se događalo da su mnogi pjevajući i slaveći Boga umirali mučeni na razne načine. Dakako, ta jakost, kao i mudrost kojom su pred sucima bili obdareni, bila je plod Isusove molitve kojom on nikad ne prestaje pratiti i kod Oca nebeskoga zagovarati one koji u svijetu trpe radi njegova imena. U trenucima najveće kušnje nisu se samo sjećali njegova obećanja da će s njima biti u sve dane do svršetka svijeta nego su to i osjećali. Osjećali su kako im pred istražiteljima i progoniteljima nadahnjuje pravu riječ u pravo vrijeme i da s njima trpi i umire, on s njima i oni s njime.

3. Od samih početaka razlikovale su se dvije skupine svjedoka za vjeru. Prvoj su pripadali oni koji su, zbog toga što se nisu htjeli odreći vjere i žrtvovati poganskim idolima, bili utamničeni i zlostavljani, ali ne i ubijeni. Oni su nazvani ispovijedaocima (confessores). Drugu su pak skupinu činili oni koji su, nakon teških mučenja, okrunili svoju vjernost Kristu žrtvovanjem vlastita života. Oni su nazvani mučenicima (martyres). Budući da su svoju vjeru okrunili dragovoljnom smrću, zvani su i „okrunjenim svjedocima”. Takvima pripada i naš nebeski zaštitnik sv. Vid, čije mučeništvo potvrđuje kako su i mladi, čak i djeca, bili sposobni za to najveće i najteže svjedočanstvo vjere.

Ipak, treba istaknuti kako oni nisu hotimično tražili mučeništvo, iako je u povijesti Crkve bilo i takvih. Ali kad bi ih progonitelji uhitili, bili su spremni dati potpuno svjedočanstvo za svoju vjeru, tj. potvrditi ju i žrtvom vlastita života, slijedeći tako Isusa i u smrti. Pritom su svoje trpljenje i mučenje poistovjećivali s Isusovim križnim putem. To znači da su etape svoga mučenja povezivali i poistovjećivali s onima koje je prošao Isus od uhićenja i suočenja s tužiteljima i sucima do muke i osude na smrt.

Kršćanske su zajednice od samih početaka posebno štovale takve svoje članove. U mučenicima su promatrali ostvarene sve kršćanske kreposti, otjelovljene u kreposti jakosti kojom su pobijedili kušnje svakodnevnog života i one pred koje ih je stavilo progonstvo. U njima nisu prepoznavali samo uzore vjernosti nego i zagovornike pred Bogom. A mnogi su se željeli i sahraniti u blizini njihovih grobova, vjerujući da im njihove mučeničke zasluge jamče vječni život. Jednom riječju, mučeništvo je od početaka do danas smatrano vrhuncem i krunom kršćanskoga života, a mučenik istinskim nasljedovateljem Isusa Krista.

4. Očito je da su ispovijedaoci i mučenici oni koji su u potpunosti ispunili zahtjev svoga Učitelja da njegovi učenici trebaju ostati u svijetu, ali pritom ne iznevjeriti istinu, tj. ne odreći se svoga vjerničkog identiteta. Nisu pobjegli iz svijeta, ali se nisu ni poistovjetili sa svjetovnim nazorima i postupcima u onome što je protivno vjeri koju su ispovijedali. U njima možemo doista prepoznati ljude potpuno angažirane u svijetu, u smislu da su radosti i nade, žalosti i tjeskobe društva u kojemu su živjeli dijelili sa svim ljudima dobre volje. Mnogi su u svoje vrijeme obnašali i najodgovornije službe u društvu. Nisu, dakle, bili ljudi koji su se držali po strani od svjetovnih zbivanja i stvarnosti nego su bili duboko u njih upleteni. Morali su pritom biti u dijalogu s onima koji drukčije misle ili vjeruju, ne prihvaćajući ipak poglede i rješenja koja nisu mogli pomiriti sa svojom vjerom, odnosno s vjernošću onome čiji su učenici bili. Vjernost takvim stavovima zahtijevala je, kao uvijek, puno hrabrosti i jakosti, muke i trpljenja, pa i spremnost na najveću žrtvu, kao što je gubitak ne samo ugleda, položaja ili karijere nego i vlastita života. Kad Drugi vatikanski koncil govori o sudjelovanju vjernika u društvu u kojemu žive i o davanju njihova vjerničkog doprinosa njegovu napretku, misli upravo na takvu njihovu prisutnost u društvenom životu.

5. No nikada svi kršćani nisu prihvaćali kušnje i izazove svijeta u kojemu su živjeli na način ispovijedaoca i mučenika. Uvijek je bilo onih koji su se prilagođavali u smislu da su nijekali svoju vjeru ili su se, pred kušnjama i izazovima svijeta i vremena, a bojeći se za čistoću i očuvanje svoje vjere, povlačili na samotna mjesta ili u zatvorene zajednice svojih istomišljenika, držeći se načela: „Spasi dušu svoju!” Neki čak misle da je onih koji su se u ranom kršćanstvu za vrijeme progona pokolebali i porekli vjeru bio znatan broj. A kad bi progoni prošli, mnogi bi se pokajali i zatražili ponovno primanje u Crkvu, što je u kršćanskim zajednicama dovodilo do podjela na one koji su zastupali popustljivost prema takvima i druge, koji su zahtijevali veću strogost. Ali i u vremenima bez progona nije nedostajalo onih koji su se, iz komotnosti ili kakva interesa, u svojim razmišljanjima, vrednovanjima i postupcima prilagodili duhu vremena i tako se praktično odrekli vjere u Krista, nastavljajući se ipak i nadalje deklarirati kao kršćani. Takvih pojava među kršćanima ima, kako je poznato, osobito u naše doba.

Drugi su se, pak, pred progonima, ali i pred iskušenjima svijeta i njegova duha, povlačili na samotna mjesta, prakticirajući tzv. fuga mundi (bijeg iz svijeta). Na taj su način jedni i drugi, i oni kolebljivi (lat. lapsi) i oni koji su bježali od svijeta, uvjereni da će tako ostati vjerni Kristu, zapravo kršili Kristovu volju prema kojoj njegovi učenici trebaju biti u svijetu, ali ne i od svijeta. Koliko je to važno, Isus je pokazao i time što je upravo za to u dvorani posljednje večere molio svoga nebeskog Oca.

6. Braćo i sestre, i mi danas stojimo pred istim izborom pred kojim su stajali i prvi kršćani, kao i oni u vrijeme sv. Vida, zapravo pred kojim kršćani stoje u svakom vremenu. Taj je izbor ili slijediti Krista ostajući u svijetu, ali ne prihvaćajući duh i postupke svijeta, ili se prilagoditi svijetu zanemarujući zahtjeve vjere koju riječima ispovijedamo. Konačno, postoji i treća mogućnost, a to je bijeg iz svijeta bilo namjernim izbjegavanjem sučeljavanja s neistomišljenicima bilo razvijanjem i prakticiranjem nekog oblika intimističke duhovnosti ili pak zatvaranjem u zajednice istomišljenika.

Mladi mučenik Vid, kao i bezbrojni kršćanski mučenici iz svih vremena, pozivaju nas i potiču da ispunimo Kristovu volju i ostanemo u svijetu, dijeleći muke i probleme, kao i radosti i nade ljudi s kojima živimo, ali ne kompromitirajući vjernost evanđelju prihvaćanjem načina mišljenja i djelovanja koji nisu s njime u skladu. Naime, samo beskompromisnom vjernošću možemo u svijetu uprisutniti Krista i kršćansku nadu. Kako bismo mogli na takav način biti u svijetu i pružati mu svjetlo Božje riječi, potrebno je neprestano se obnavljati u vjeri jer samo ljudi žive vjere mogu biti u svijetu na način da oni mijenjaju njega, a ne on njih.

+Ivan, nadbiskup