Vijest o svjetlećem Gospinom kipu u kući vidjelice Vicke preplavila je medije, o čemu je izvijestio i Bitno.net. U poznato hercegovačko svetište strčalo se mnoštvo svijeta sa svih strana želeći vidjeti svjetleći kip. Kakve to poruke šalje svima nama i ima li kip veze s pravom pobožnošću?

Foto: Facebook/

Foto: Facebook/

U svoj redovnoj kolumni na portalu Laudato.hr naslovljenoj „Ima li kip stvarno veze s Gospom“ poznata katolička radijska novinarka i urednica vjerskog programa na Hrvatskom katoličkom radiju Tanja Popec tematizira upravo ta pitanja. U prvom dijelu svog promišljanja, Popec podsjeća na crkveni nauk o pobožnim slikama i kipovima, o čemu je i Bitno.net objavio članak “Uz međugorski slučaj svjetlećeg kipa: Je li u redu štovati kipove i slike? Odgovara don Damir Stojić”.

U svezi s tim, Popec ističe terminološki jasnu razliku kada se govori o odnosima: “Bogu se klanjamo, Blaženu Djevicu Mariju častimo, a svece štujemo! To je zlatno pravilo zdrave kršćanske duhovnosti.“

Analizirajući čašćenje Blažene Djevice Marije, uz podsjetnik da je Marija od početka bila vezana uz Crkvu, zbog čega je i zovemo Majkom Crkve, kolumnistica prenosi riječi pape Pavla VI. koji u svom dokumentu o štovanju Blažene Djevice Marije iz 1974. godine pod nazivom „Marialis cultus“ navodi kako je „konačni cilj svakog štovanja koje se iskazuje Djevici Mariji proslavljivanje Boga i postizavanje da kršćani žive životom koji će u svemu biti u skladu s voljom Božjom.“

Vezano uz Marijina ukazanja u Lurdu, Fatimi ili Guadalupi Popec zaključuje kako su potaknula širenje marijanske pobožnosti. „No“, upozorava ona „ne zaboravimo da su prije širenja bila podvrgnuta strogom sudu Crkve, jer crkveni pastiri – biskupi i papa – odgovaraju za ispravnost onoga što vjernicima potvrđuju kao nadnaravno.“

Na vrlo pronicljiv način, Popec aktualizira najnoviji događaj u Međugorju ističući kako je „za mudro rasuđivanje potrebno ‘smiriti strast’ za senzacionalizmom. Susret s Gospom uvijek je moguć u vjeri i molitvi, nije potrebno odmah biti na mjestu čudesnoga događaja. Ta posebna marijanska mjesta mogu biti odredišta naših hodočašća, a hodočašća, pak, imaju dubok vjernički smisao koji uvelike nadilazi prolaznost senzacija. Hvale vrijedno je kada se vjernici, u susretu s ovakvim čudesnim pojavama osjete potaknuti poći na Euharistiju ili slaviti sakrament Pomirenja. To je Marijin put – dovesti do Krista, a Krist je živo prisutan u sakramentima. Marija, koju častimo i kao Bezgrešnu Majku, Isusa je mogla donijeti svijetu jer je bila bez grijeha. Želimo li i mi svijetu donijeti Boga, moramo se neprestano oslobađati grijeha i nastojati biti poput Marije.“

Idući i korak dalje, Popec ustvrđuje kako „najnoviji slučaj iz Međugorja upozorava svećenike da nešto ‘ne štima’ u pastoralu kad su vjernici željni ovakve ‘jeftine medijske hrane’. Nebeska Majka zaslužuje dostojanstven govor lišen svake površnosti, za što je potrebno i žurno promišljanje kateheze odraslih! Jer, nije upitno da sve više ljudi čezne za duhovnom ponudom koja će im biti bliska, utješna, dostupna. Kako se „spustiti“ u zemaljske brige svojih vjernika i ondje im donijeti Krista?! (Papa Franjo uporno nam o tome daje odgovore!)“

Vezano uz stav vjernika prema privatnim objavama, ona nedvosmisleno naglašava kako nas one nikada nas ne obvezuju, te pojašnjava: “Katekizam Katoličke Crkve u tome je jasan: ‘Kršćanska ekonomija (plan spasenja), ukoliko je, novi i konačni savez, nikada neće minuti: nemamo više očekivati nikakvu javnu objavu prije nego se u slavi pojavi naš Gospodin Isus Krist’ (KKC, br. 66). Međutim, dopušta – iako je Objava dovršena, i to smrću posljednjega apostola – da nije sve potpuno izrečeno; ‘na kršćanskoj je vjeri da postupno, kroz vjekove dosegne sav domašaj objave’ (isto). A što s privatnim objavama u koje se – još uvijek – ubrajaju i Gospine poruke iz Međugorja? Dok ih ne prizna crkveni autoritet, ne obvezuju nas. Čak i kad su priznate, Katekizam kaže da ne pripadaju pologu vjere: ‘Uloga im nije da ‘poboljšaju’ ili ‘upotpune’ konačnu Kristovu objavu, nego da pomognu da se od nje u određenom povijesnom razdoblju potpunije živi. Pod vodstvom crkvenog učiteljstva osjećaj vjernika znade razlučiti i prihvatiti ono što je u takvim objavama Crkvi istiniti poziv Krista ili njegovih svetaca’ (KKC, br. 67). Primijetimo da u Crkvi zajedno idu vodstvo crkvenog učiteljstva i osjećaj vjernika! To se ne smije zaboraviti niti u slučaju Međugorja!“, zaključuje svoje razmišljanje o najnovijem međugorskom događaju Tanja Popec.

Cjelovitu kolumnu Tanje Popec možete pročitati na linku ovdje.

Bitno.net

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru istinitih informacija – klikni like[/facebook]