Manje-više, svi mi u životu napravimo stvari kojima se ne ponosimo, neke iz slabosti, neke iz zlobe, neke se jednostavno dogode…

Negdje tamo prije 20-ak godina, s jednom grupom mladića vraćajući se iz noćnog izlaska napravio sam stvar kojom se danas ne ponosim. Uzeo sam nešto što mi ne pripada od čovjeka kojega poznajem. Ma ajde da vas ne muljam, u sitne sate sjeli smo na terasu jednog zatvorenog kafića, skužili da su vrata ostala otvorena i uzeli si nešto pića. Ustvari, ukrali da sve bude jasno. Već ujutro kad sam se probudio bio sam svjestan što sam napravio, i onaj glupi osjećaj i pitanje pa šta mi je to trebalo. Naravno, netko nas je vidio i prijavio.

Drugi dan smo se suočili s vlasnikom kafića, sjećam se ko danas njegovog zbunjenog, razočaranog pogleda. Sram je bilo i nas i njega. Ali Stjepane tj. tada još Ivane, magarče, ne možeš sada iz svoje kože. Palo je par teških riječi i razišli smo se. Osjećao sam tako jadno i posramljeno. Sretali smo se u gradu i mimoilazili, pravili se da se ne vidimo. Prošlo je od tada već puno puno vremena. Nakon 20 godina sjetio sam se te situacije i dobio poticaj da se ispričam tom čovjeku.

S obzirom na to da ne znam gdje živi, odlučio sam mu napisati poruku. Pročitao je poruku i dobio sam oprost, uz dogovor da ćemo se i vidjeti, kasnije smo se i vidjeli. Koji dobar osjećaj! Ljudi teško je tražiti oprost, teško je i oprostiti, i ponekad godinama vučemo neki teret sa sobom, a ne moramo. Zato, samo hrabro!