Zahvaljujući ljubaznom dopuštenju gosp. Ivice Šole, ekskluzivno objavljujemo njegovu vrlo aktualnu kolumnu iz najnovijeg tiskanog izdanja “Obzora”, podlistka Večernjega lista.

Papa

Kada pročitate kako u Češkoj ima tek milijun katolika, ili kako stotine tisuća ljudi godišnje napušta Crkvu, to više i nije neka vijest. Ali kada vidite koji se procesi odvijaju papi pod nosom, u njegovoj biskupiji, u gradu Rimu, gdje je prošle godine od 26 tisuća novorođene djece kršteno tek 13 tisuća, to već zahtjeva analizu.

Neki uzrok traže u medijima koji sustavno šire sliku renesanse Crkve, prepune malih Borgija i burgijaša, Crkve u kojoj se sve vrti oko moći, novca i seksa u najperverznijim oblicima. Tako, primjerice, kada se god dogode afere vezene uz Vatikan i pranje novca, ne propušta se natuknuti da je simbol svih takvih poduhvata, još od afere tzv. vatikanske banke, monsinjor Marcinkus rođen u siromašnom predgrađu Chicaga, u Ciceru, nedaleko od rodne kuće Al Caponea. I mašta može krenuti… Medijska slika Crkve svakako nije bajna, prepuna je stereotipa i negativnih predrasuda, zahvaljujući, svakako, i «marljivosti» samih članove Crkve, no nije dostatna za vrtoglave negativne trendove: Što je prije, kokoš ili jaje, odnosno u kojoj mjeri mediji te trendove proizvode, a u kojoj tek registriraju?

U današnjem čovjeku, čini se, odvija se ipak dublja drama koju Natoli naziva novim poganstvom. To je prevladavajuća osobnost na Zapadu koja više nije kršćanin, ali je ipak previše «inficirana» kršćanstvom i od kršćanstva oblikovanom kulturom da se ne može niti vratiti nazad i ponovno postati poganin. Takav čovjek živi u nekom procjepu deinstitucionalizirane vjere daleko od bilo kakve ortodoksije, jer mnoga pitanje za koje je sve donedavno nalazio odgovore u vjeri danas mu nudi znanost. Kada zagrmi, nema više dileme između svetog Ilije i Zorana Vakule, kao što kod Breivika nitko više ne traži ekspertizu od teologa već od psihijatra. Sveti Ante još dobro nalazi izgubljene stvari ili lokacije, no automatska navigacija ipak je za većinu pouzdanija. Za zadovoljavanje potrebe neke naravne religioznosti mnogima je dovoljan i vidoviti Milan, ili mnoštvo mutnih gurua razne provenijencije kojima su Krist, Buda ili Che Guevara jednako cool. Što tom čovjeku u kontekstu novopoganstva znači teološki i liturgijski jezik, i razumije li ga uopće? Što mu znači da se na krštenju briše istočni grijeh, kada je pojam zla, grijeha uopće i tako izbanaliziran biopsihičkim i socijalnim determinizmima i objašnjenjima? Što će ti ispovjednik pored Danijele Trbović Vlajki gdje, dok radiš verbalni striptiz, umjesto pokore dobiješ aplauz, postaneš na trenutak glavni baja u selu? U takvoj kulturi vino krste svi, djecu ne, pa ni u samom Rimu.

Proces dekristijanizacije, ipak, ne mora biti loš, on je, možda, povratak Crkve i kršćanstva u realnost. Naime, rijetko se postavlja pitanje kako je Europa uopće postala kršćanska i je li ona to ikada i bila i, ako jest, na koji način.

Nužan je kratki izlet u prošlost. Nakon što je kršćanstvo s carem Teodozijem koncem 4. stoljeća postalo de facto državna religija, mase su nahrupile u Crkve. Grad Rim je, prije toga, brojao oko milijun stanovnika, i tek 80 tisuća uistinu gorljivih kršćanskih vjernika. Nakon Teodozija, dakle, dogodio se isti proces kao i kod nas početkom devedesetih kada je čak i Joža Manolić prešao prag crkve, ali ne da hapsi, već da sudjeluje na misi. I kasnije, tijekom srednjega vijeka, pokrštavanje naroda Europe išlo je «odozgor», pokrštavali su se kraljevi i plemstvo, puk je tavorio u raznim mišunzima od vjerovanja, sve do danas. Razvoj monaštva, kontemplativnih i prosjačkih redova upravo je bio reakcija na takvo kršćanstvo koje je u to doba postalo ono što je danas politička korektnost. Da bi oženio neku tamo princezu udavaču i povećao političku moć, moraš biti dio dominantne religijske priče. Skandinavski narodi pak, koji su kristijanizirani tek u 11. i 12. stoljeću, to su učinili baš u kontekstu političke korektnosti, jer je politički opasno bilo ostati izvan procesa koji su već preplavili cijelu Europu., pa su rekli «da» tadašnjoj EU. No nisu napustili svoje poganke bogove, tek bi im dodali «tetovažu», urezali križ. Da ne govorimo o masi prisilnih pokrštavanja, kao ono kada je Karlo Veliki pokrštavao Saksonce, pri čemu je na jednoj strani bili krstionica, a na drugoj sjekira, pa ti biraj, ili glavu na krstionicu, ili na panj. Ono što se događa danas u samom Rimu u kontekstu krštenja djece, nije li možda zapravo šansa za kršćanstvo u smislu novog početka, daleko od asistencije Teodozija, kraljeva i vladara te drugih instrumenata tek sociopolitički, a ne i teološki motivirane kristijanizacije ljudi i naroda.

‘Ko bi gori sad je doli: Danas je politička korektnost promijenila predznak, pa se u Europi, čiju je kulturu kršćanstvo presudno odredilo, jedino s kršćanstvom smije bez konzekvenci šegačiti, rabiti govor mržnje, stavljati u isti kontekst papu i Hitlera, papu i Al Caponea. No može li se cijeli taj proces nazvati dekristijanizacijom, ili zapravo novom šansom, svođenjem svih kristijanizacije u realne okvire? Zašto se, uostalom, nešto što je stoljećima građeno na nerijetko nekršćanski način smatra dekristijanizacijom, a ne purifikacijom, katarzom samoga kršćanstva kojemu je i sam Ratzinger, ne tako davno, u budućnosti namijenio status «kreativne manjine»?

Ivica Šola